Razmišljanja prosječnog čitatelja
Nakon pročitane knjige Predraga Crnkovića "Beograd za pokojnike“, nedavnog dobitnika V.B.Z.-ove nagrade za neobjavljeni roman, zapitala sam se kakva su očekivanja prosječnog čitatelja. Jer prosječni čitatelj sasvim sigurno očekivanja ima. Nisam književni kritičar niti teoretičar književnosti, ali kao osoba koja što iz znatiželje, a što iz užitka pročita većinu domaćih autora, ne napušta me dojam da u odabiru djela (namjerno neću reći autora) za V.B.Z.-ovu nagradu nešto ide krivim smjerom. Dopuštam mogućnost da su nam čitateljski ukusi različiti, a vezano uz to postavljam si i "svjesno naivno“ pitanje, ono vezano uz procjenjivače, zasad još neizrečeno. Bez želje bilo koga prozivati, budući da sam samo prosječni čitatelj, iznosim svoje slutnje.
Čitajući prvog dobitnika nagrade, Josipa Mlakića, tj. njegov roman "Živi i mrtvi“ ostala sam ne pretjerujući, bez daha. Prvo, zato jer sam čitala gotovo bez pauze (iako tematski ne spada u ono za čime žudim), a drugo, ono važnije, osjećaj koje se proteže kroz roman nije me napuštao još danima.
Drugu nagradu ravnopravno su podijelili Jelena Marković (sada Lukić) i Marinko Koščec. Markovičkin "Escajg za teletinu“ pročitala sam u jedno poslijepodne. Za Koščecov roman "Wonderland“ trebalo mi je više vremena. Ne samo stoga što je opsežniji, puno važniji razlog je što je stilski bio daleko iznad, ili ispred svih domaćih autora koje sam tada čitala. Njegove besprijekorne rečenice dale su mi nadu da će naša domaća književnost nadići "pička-kurac-kaj veliš“ romane. No, već u sljedećem "To malo pijeska na dlanu“ dominantan dojam koji je taj roman ostavio na mene jest pretjerivanje; rečenice više nisu bile ni životne, ni savršene, kao da je težio nekom nadsavršenstvu i tu je izgubio ono što je kod njega bilo najbolje.
Tada nikako nisam mogla pojmiti kako je uopće moguće da je žiriranje završilo tako savršeno podijeljeno tj. usklađeno, kada se radi o dva teksta potpuno različita, i stilski i tematski. Danas mi to ne izgleda sasvim nevjerojatno, jer i žiri čine samo ljudi pa mogu razumjeti da se polovica odlučila za tzv. lagano "žensko“ pismo, a polovica za ironiju koja prednjači nad humorom na kojima Koščecov roman počiva.
Sljedeća godina iznenadila je nagradom za Davora Špišića čije drame su mi bolje od njegovog romana i zbirke horor priča, a po pitanju nagrađenog teksta "Koljivo“... "tješila“ sam se da ne vidim sve njegovo kvalitete još uvijek zasljepljena Koščecovim sjajnim stilom. Iako predstavljen poput Kinga, nažalost, daleko je od njega.
Potom dolazi Nura Bazdulj čiji roman "Kad je bio juli“ unatoč velikoj volji i nekim vlastitim mazohističkim crtama nisam uspjela pročitati do kraja uopće, a kamo li u sedam dana koliko je, po njenim riječima, obuzeta inspiracijom pisala roman. Ravna linija od početka do kraja. Teško mi je vjerovati da boljeg teksta nije bilo. Ili je to zato što je simpatična i empatična gospođa iz Bosne i Hercegovine?, ne zamjerite na mojoj skepsi.
Malo promjene i veselja unio je Hrvoje Šalković, ne svojim romanom "Pravi se da ovo nisi vidio“ jer mislim da je daleko bolje praviti se da ga (roman) nismo ni vidjeli ni pročitali, iako žanrovski spada u vrlo zanimljivu literaturu, već svojim izrazito otvorenim karakterom. Njegov daljnji komercijalni uspjeh pripisujem njegovom nastupu i zanimljivoj biografiji koji su tjerali na čitanje. Velika očekivanja, ali i veliko razočaranje. Hrpa nemuštih rečenica i nekih nabačenih štosova; kako sam se žurila čitati požurila sam i završiti.
Slijedila je Svjetlana Gjoni sa svojim prvijencem "Nula Nemo“. Umirovljena profesorica ponudila je gotovo enciklopedijsko štivo. Razne medicinske činjenice, neobična fauna i još mnogo toga pojeli su radnju. U nekoliko navrata odlučila sam prestati čitati, ali onda sam ipak nastavljala, ne zato što me radnja vukla naprijed, jer ustvari nije, negdje sam radnju gotovo pogubila probijajući se kroz druge zanimljivosti, već stoga što sam bila začuđena s koliko podataka, a koji ne spadaju ni u njenu profesiju niti u opću kulturu, ta gospođa barata.
Na kraju sam, zaklopivši pročitan roman, odahnula. I pomislila kako sam nepravedno podcijenila Jelenu Marković, naravno, ne vjerujući ni u snu da će kvaliteta tekstova opadati umjesto da raste. Uvijek si postavljam pitanje nije li tu neka druga igra u pitanju, ali istovremeno mi pada na pamet da žiri možda zaista nema kvalitetnijih tekstova.
Zar je to moguće? Tome u prilog nikako ne ide tekst Sanje Bilić "Koji film sada vrtiš u glavi“ koji je ušao u uži izbor za prošlogodišnju nagradu. Kao čitatelj/ica ne bih dvojila između nje i Gjoni, svoj bih glas dala Bilićevoj. To je tekst koji se lako čita i stilski je dorađen (a nimalo ne zaostaje za tekstom Jelene Marković, ponovo se osvrćem na drugu po redu V.B.Z.-ovu nagradu kad sam zapravo počela razmišljati o tekstovima koje čitam i odlukama žirija).
Ove godine ponovo Srbija. Nekropola. Roman je, po mom skromnom čitateljskom sudu korektno napisan. Ali ništa više od toga. U svemu tome nedostaje mi zanosa, ushićenja, razmišljanja nakon pročitanog romana.
Teško mi je vjerovati da su samo takvi prosječni rukopisi prispjeli na natječaj i da se žiri u tom moru prosječnosti izgubi. To je dopustivo meni, prosječnom čitatelju, ali ne i žiriju koji čine profesionalci. Ili... čitaju li oni između redaka?, ili možda po naputku?, a nama ostaje samo goli tekst?