Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 19.11.2008.

Renato Baretić : Hotel Grand

Autor koji nakon velikog uspjeha «Osmog povjerenika» vjerojatno s ogromnom tremom objavljuje svaki novi naslov, ovih je dana objavio treći roman. "Hotel Grand", kao i «Povjerenik», fascinira prije svega rijetkom pripovjedačkom vrlinom – mnoštvo tema i žanrova, pa i više razina od kojih bi mogla krenuti interpretacija vješto je sklopljeno u napetu i zavodljivu, čitku cjelinu u kojoj je na jednostavan način ispripovijedana složena priča.

Baretićev glavni junak Filip, baš kao i njegov davni imenjak iz sfere klasika hrvatske književnosti, nakon petnaestak godina vraća se na mjesto svoga djetinjstva, ne bi li pronašao tragove prošlosti i s njome barem djelomice raščistio. Ta je dionica, jedna od onih koje povezuju fabulu, ipak pozadinska, jer je u središtu priča o odrastanju dječaka Filipa, početkom devedesetih u neimenovanom dalmatinskom gradu, gdje njegovi roditelji, inače prognanici iz Bosne poharane ratom, u «Hotelu Grand» drže bordel kao tek jednu «kariku u lancu» tako tipične sprege kriminala, mafije, šverca i politike.

«Hotel Grand» mjesto je suživota jedne obitelji, koja se bez obzira na «specifičan» biznis trudi živjeti normalno, ukrajinskih prostitutki dobra srca i nesretnih sudbina i šarolike galerije likova koju čine raznorazni «djelatnici» i «mušterije», u rasponu od zaštitara Martina čiji je život obilježen intimnom tragedijom, do španjolskog pukovnika UNPROFORA koji u bordelu pronalazi ljubav svoga života ili mafijaša koji «evoluira» u političara.

Filip, inteligentni i pomalo starmali dječak, usporedo s razotkrivanjem svijeta u kojem živi, neobičnog i drukčijeg ma koliko se njegovi roditelji trudili da ga od njega zaštite, istovremeno proživljava i etapu razvoja vlastite seksualnosti u kojoj manjak prijatelja svakako nadoknađuje atmosfera u kojoj živi.

Baretić je u svoj novi roman "prenio" jednu od važnih formula uspjeha svoga prvijenca – iznimno šaroliku jezičnu karakterizaciju likova i sučeljavanje "pokvarenog" ukrajinskog, engleskog, te bosanskog, dalmatinskog i zagrebačkog idioma, što cijeloj priči, u središnjem dijelu baziranoj na dijalozima, daje zanimljiv kolorit. Unutar glavne priče, s pogođenom atmosferom i sugestivnim polaganim pripovijedanjem sve do dinamičnog i tragičnog kraja, vješto su "posijane" sporedne epizode i razvijeni odnosi među likovima, kojima roman svakako zaslužuje dodatne bodove.

Neobična toplina Filipova oca prema vlastitim «djelatnicama», obiteljska privrženost, scene kupanja na obližnjoj plaži, zadržavanje na detaljima kao što su ženski dlanovi, a posebice epizode u kojima se pojavljuje djevojčica Halja, kćerka jedne od prostitutki, roman usmjeravaju daleko ispred još jedne priče iz tmurnih devedesetih, začinjene kriminalom i ratom u pozadini - u pravcu one koja nije žanrovski jednoznačno odrediva, ali u njezinom središtu jest težnja da unatoč svemu uspijemo «ostat ljudi», kako bi rekao Filipov otac.

No, «Hotel Grand» donosi i jednu vrlo značajnu inovaciju – njegov glavni okvir čini blog na kojem roman nastaje, kao rezultat upada jednog blogera na tuđi blog na kojem će ispisivati roman koji upravo čitamo. Odlični, zapravo «fiktivni» komentari blogera na poglavlja u nastanku u kojima se čitaju i zametci književnih kritika, ali i tipične blogerske bedastoće, njihova mogućnost da usmjeravaju priču i razotkrivaju identitet pisca (pa netko pomisli da bi to mogao biti i sam Baretić), znakovita su nadopuna romana u smjeru propitivanja statusa književnosti, mogućnosti novih medija, ali i gotovo mala studija pisanja romana.

Na blogu ga je moguće izbrisati jednim potezom, no izvan virtualne sfere «Hotelu Grand», kojim se Baretić vraća razini «Povjerenika», to nitko ne bi poželio.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –