Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marko Vukušić • 04.03.2007.

Renato Metessi : Rock je duhovno odrastao

Ako se pitate odakle sad na jednom primarno "knjiškom" webu razgovor s autorom koji nije književnik ili barem direktnije vezan uz književnost, odgovor je vrlo jednostavan. Naime, veza pojedinih rock autora s književnošću ponekad je mnogo dublja nego li u slučaju brojnih "pravih" pisaca, pri čemu je manje važno da li je riječ o klasičnom tzv. "singersongwriteru" (u nas obično prevođeno s "kantautor" ili "autor-pjevač") ili autoru "sraslim" s njegovim bendom... povijest svjetskog i domaćeg rocka bilježi velik broj osobnosti koje su svojim glezbeno-tekstualnim izričajem obilježile vrijeme u kojem djeluju, možda i uvjerljivije nego li je to pošlo za perom brojnim im književnim suvremenicima.

Na ovim prostorima Renato Metessi jedan je od onih autora koji su i danas jednako "živi i (mentalno) zdravi" kao i u vrijeme svojih diskografskih početaka, i koji ne nude spretno zapakiranu "novovalnu" il neku drugu nostalgiju kao nadomjestak presahloj inspiraciji. Upravo suprotno, za Metessija bi se moglo reći "što stariji to bolji", a činjenica da u posvemašnjoj poplavi banalizacije i nedostatka suvislijih kriterija ova sredina "slučajeve" poput njegovog gotovo da i nije u stanju prepoznati, govori mnogo više o njoj samoj nego li o njemu.

Prenošenje razgovora koji slijedi omogućila nam je ekipa glazbenog web portala "Muzika.hr" (hvala uredniku Krešimiru Blaževiću, kao i Marku Vukušiću koji je napravio sjajan razgovor s Metessijem nakon kojeg nije imalo smisla da i sami pokušamo nešto slično, a što smo namjeravali napraviti) i već sada možemo najaviti kako je ovo tek početak intenzivnije suradnje ova dva portala - "Moderna vremena Info" i "Muzika.hr".

Dakle, razgovor koji slijedi originalno je i u cijelosti objavljen ovdje, a "Moderna vremena info" prenose njegov veći dio.

S Renatom Metessijem, vođom Zvijezda, s kojima je nedavno objavio prvi live album "Strast i znoj u Tvornici", razgovarali smo o svemu i svačemu: novom albumu, glazbi i kulturi općenito, Novom valu, ali i o nekoliko vrlo zanimljivih Renatovih planova za budućnost.

Marko Vukušić : Vaši albumi u našim medijima uglavnom dobivaju pozitivne kritike, pa tako i posljednji studijski "Veliki strašan film" i ovaj svježi live "Strast i znoj u Tvornici".

Renato Metessi : Već sam dugo na sceni, pa me prate ta kritičarska pera. Imam jedan kontinuitet, pa ne mogu da se ne osvrnu na neki moj novi materijal. Odlično ide prodaja albuma. Mada su sve te pjesme već objavljene, mnogi kad čuju snimku uživo osjete taj dodir s muzikom, a možda i nostalgiju za tim vremenom kad su pjesme prvi puta nastale. Nisam znao hoće li to biti objavljeno, ali evo snimili smo s Igorom Mirkovićem i video materijal i uskoro će biti objavljen.

DVD sa snimkom iz Tvornice kao i s arhivskim materijalom koji smo uspjeli pronaći, starim spotovima i sl. Našli smo i "Kakvim sjajem" koja je snimana na tekst Arsena Dedića koji je u doba Novog vala bio pomalo zapostavljen. Kao najavni spot, kojeg radi Igor Paradiš Šparka, će uskoro ići "Koji film sad vrtiš u glavi".

Obično vas se opiše kao čovjeka koji ne podilazi masovnom ukusu, koji je izvan centra medijske pažnje... Može se reći da ste muzička tajna?

S jedne strane je možda i bolje da sam ta nekakva muzička tajna, jer kad si na površini, to te može dovesti do ludila. Kad sam bio mlađi, imao sam taj period jedne, nazovimo, slave - Zvijezde su bile u vrhu hrvatske i yu novovalne scene. To sam prošao kad sam i trebao, dok sam bio mlađi. Sada mi odgovara da se o meni i mom privatnom životu zna što manje. S druge strane mi je ipak bitno da doprem do što većeg broja ljudi, jer bi bilo dvolično reći da ciljam na nekakvu probranu publiku. Nikad se ne zna tko je to vaša probrana publika.

U zadnje vrijeme Novi val je opet hit. Izdaju se knjige, snimaju filmovi, organiziraju razni tribute koncerti. Vi ste bili aktualni sudionik tog pokreta. Kako danas gledate na to i kako je to onda stvarno bilo?

Sigurno se radi o jednom momentu u povijesti, koji nije samo glazbeno obilježen, nego je to u širem smislu bio jedan kulturološki procvat osamdesetih godina. Taj fenomen je vezan i uz političke i socijalne prilike, no, nećemo sad previše ulaziti u to. Otvorio se jedan prostor da se slobodnije progovori o svim stvarima, a naročito o društvenim kretanjima. Mladi i ulična avangarda, nikakva kvazi-intelektualna elita, najbolje su osjetili sve to. To se odrazilo i na glazbu i na pokret Novog vala.

Od mladenačkog, pankerskog bunta Prljavog kazališta, do Johnnyja - gurua uličnih boema i kavana. Njegova je uloga po mome mišljenu dosta i predimenzionirana. Kad nekoga nema, stavlja ga se u mitske relacije. Johnny je imao svojih fantastičnih trenutaka, ali i užasnih, kao i drugih nekvaliteta. Ne samo da je to glazbeno bio moment velike ekspanzije, nego i u svim drugim segmentima - u novinarstvu, tu je Polet, zatim kazalište koje je krenulo i prije nas, tipa Kugla, Glumište. Cijela ta scena se oslobađala medijski i društveno i naslanjala na najnovija kretanja Zapada tog vremena.

Da li je ta kulturna situacija bila puno bolja nego danas u Hrvatskoj?

Apsolutno da je bila. Mi smo živjeli jedan paralelni svijet. Nitko od nas nije obraćao toliko pažnju na politička kretanja, politiku smo gledali kao nešto prljavo, ispod razine modernog shvaćanja društva. Mi smo tada, kada je bila komunikacija puno teža, bili u toku sa svim događanjima na svjetskoj sceni. Danas kad ti je dovoljno stisnuti gumb, ti si lijen dići se iz naslonjača. Sva ta kompjutorizacija ništa ne pomaže, samo te ulijeni i zato su svi danas toliko inertni, ravnodušni i egoistični, okrenuti prema sebi, važne su samo materijalne vrijednosti. Mi smo bili ipak jedna druga generacija, i ta generacija se danas jako teško snalazi u nekim relacijama ovog, kako Dylan kaže, modernog vremena.

Vi ste primjer uličnog tekstopisca. Osjetilo bi se da su te priče proživljene iz prve ruke, a danas je ta kohezija uličnih zbivanja razbijena i sve je globalno, raspršeno. Mogu li se više pojaviti autori koji bi pričali priče?

Otuđenost je danas veća nego prije. To je taj fantastični napredak koji je postignut, ne samo u svijetu, nego evo i kod nas. Napokon smo postali otuđeni i komuniciramo samo kada je to najneophodnije i to pomoću mobitela i komunikacije koja nije direktna. Ulica je izgubila onu draž koju je imala. Informacije su se razmjenjivale na njoj, ljubavi su se sretale, sve najljepše stvari su se tu događale i bliskost među ljudima, socijalizacija je bila na većoj razini nego danas. Kuda će se to kretati ubuduće i da li smo sad već na jednoj razini, koja je došla do zida, kada se stvara potreba povratka i kada će čovjek morati prokomunicirati direktnije, ostaje da vidimo.

Ne vjerujem u taj kompjutorizirani svijet: on može pomoći u nekim stvarima, no mi se svi moramo vratiti jedni drugima. Na kraju krajeva, sve naše veze, ljubavi, prijateljstva se sastoje od neposredne komunikacije.

Kad je čovjek mlađi piše pjesme iz subjektivnog rakursa, koje više govore o njemu. Ja sam o sebi rekao dosta i reći ću još toga, no danas me više zanimaju sudbine slučajnih sudionika u mom životu, njihove priče u ovom vremenu s manje emocija i u kojem je jasno da su svi u nekakvoj psihološkoj krizi. Prijatelji još postoje u školskim danima, no čim se napusti školu, otuđenje i osamljenost se strahovito povećava.

Na žalost mnoge stvari shvatiš tek kad si stariji, a ne na vrijeme.

Bolje da se shvate što prije, no jasno je da je mladi čovjek više egoist. Pjesme imaju jednu poruku, ne govorim dublju, nego je to stanje svijesti i poimanja svijeta koje nose u sebi i koje autori poput mene nastoje održati. Nisam ja usamljen, ima drugih autora. Jedan od starijih je i Arsen Dedić koji je imao periode kad je bio potpuno zaboravljen i sada je u ovim poznim godinama izveden na površinu i ponovno aktualiziran, što je jedan apsurd ovog vremena. Njemu je s jedne strane to sigurno drago, s druge strane je to teško fizički podnositi. Ima još tih Don Quijotea. Ja samo sanjam svoj san, kakav sam imao sa 16 godina, kada sam prvi put čuo neke pjesme i kada sam znao da će te pjesme koje sam prevodio od stranih autora, ali i najjednostavnije pjesme koje je pjevao Kićo Slabinac ili Pro Arte, da će te pjesme utjecati na mene i predstavljati nešto bitno.

Onaj Springsteenov stih kaže: "Naučili smo više u trominutnoj pjesmi…"

"…nego što smo naučili u cijeloj školi." U školi sam imao fenomenalnog profesora Dubrovčanina, koji me naučio Hrvatski u to vrijeme, a više od svega nas je učio poeziji i lijepoj književnosti i na tome mu zahvaljujem - ali mi smo svaki dan u školu nosili i ispod klupa imali novu ploču.

Mladima je danas u doba hiperprodukcije i hiperkonzumacije teško izgraditi i profilirati svoj ukus od tolikog broja informacija.

Konzumira se sve i svašta, no postoji i drugi problem. Treba svega biti, nisam za nikakvu selekciju, tipa 'ovo je bolje, ovo je lošije'. Jako je bitno da postoji sve, da postoje krajnosti, jer nismo svi isti. Ne možeš druge mjeriti prema sebi, ja ne želim da mene slušaju svi, ali možda od neke moje pjesme za koju sam mislio da je potpuno nebitna netko prodre do mene i pronađe nešto za sebe. Međutim, ne postoje nekakve profilirane emisije u medijima. Na televiziji nema niti jedne klasične rock emisije, gdje se prezentira nešto i da to radi netko tko nešto o tome i zna. Nešto je bolja situacija na radio postajama, i to čak više po manjim sredinama gdje se ljudi onda više trude i puno suvislije to rade. Zagreb je kao jedan centar i metropola kaotično razbijen sa svim i svačim. Neki mladi klinac je tu potpuno izgubljen, nitko ga nigdje ne usmjerava. Mi smo nekad čitali Polet, to su bile bitne novine, a bilo je i drugih novina i emisija. Jedna od dobrih emisija su "Brazde" Dražene Vrdoljaka gdje on prezentira sve bitno što se događa u glazbi u svijetu - ali tko to od klinaca sluša, ne znam. To pratim ja i to je još jedan apsurd.

Još jedan apsurd danas je taj da kad je rock nastao važile su krilatice poput: 'Živi brzo, umri mlad, bit ćeš ljepši leš'. The Who su pjevali da će 'prije umrijeti nego ostariti', a evo lani su se recimo smjenjivali Dylan i Springsteen na većini uglednih top lista najboljih albuma 2006. Dylanu izlaze biografije, snimaju se dokumentarci o njemu itd. Apsurdno je, znači, da su veterani poput njih danas nositelji rocka.

S jedne strane je to malo čudno, ali kad razmisliš o tome, to uopće i nije čudno. R'n'r je bio nekakva crna ovca u glazbi, u početku se mislilo da možda neće ni opstati. Tada su vrijedile te krilatice, međutim danas je rock odrastao u duhovnom smislu. Sakupio je u sebi sve to iskustvo i autori koji su opstali su ostali duhovno mladi, ali imaju i to iskustvo. Danas je to stvar povjerenja, bitni su oni autori kojima se vjeruje, a očito je da se autorima poput Dylana, koji prođu 40 godina na sceni i koji su prošli sve faze,sisteme i revolucije, može vjerovati. Oni su sami za sebe postali institucija i danas ljudi vjeruju upravo tim veteranima, poput Brucea, Lou Reeda, Bonoa itd.

Stasaju i drugi veliki bendovi poput Peppersa, koji su već prešli tu fenomenologiju pukih zabavljača i prelaze u nešto u što se vjeruje. Naravno da mladost i mladi bendovi imaju svoje specifičnosti, ali što se tiče povjerenja, mladi bend te lako izda. Mnogima smo davali kredit u stilu 'novi The Beatlesi', 'novi Stonesi', 'novi Stoogesi', jer očita je potreba društva da izrodi tog novog-starog r'n'r vođu, još od '71. i 'kluba 27' kako ga zovu: Janis, Morrison, Brian Jones, Hendrix. Jedini koji je od tada to uspio bio je Kurt Cobain, od kojeg je stvoren mit njegove generacije.

Postoji jedna ideja koju sam pročitao kako bi teatar trebao biti "moralna škola naroda". Možda bi se to moglo parafrazirati i na čitavu kulturu, pa i na rock. Autori koji se označavaju kao najvažniji ističu upravo te neprolazne vrijednosti u svojim pjesmama.

Tako je. Bendovi se pokušavaju izmisliti i umjetnim putem, to nije problem ni kod nas, uz naravno manja sredstva koja se ulažu, pa i manje rezultate. Međutim, ja slušam stvarno sve i svašta, bez glazbe ne mogu živjeti, pa slušam najrazličitiju glazbu i različitih ljudi dobivam informacije što da slušam. Evo slušao sam u Galeriji SC-a bend Marah, 'najveći mali bend na svijetu' ih zovu, a ispred njih su bili My Buddy Moose i ti u tom trenutku vidiš na bini to je to, to je r'n'r. Zanima me ta žilavost rock 'n' rolla. Ne treba uopće biti velik, a naročito kod nas, gdje se nemaš uopće mjeriti s kime.

Mene znaju prozvati 'predivni gubitnik' i to mi je fenomenalno jer me odmah asocira na Leonarda Cohena i njegove "Beautiful Losers". Ima, doduše, nekoliko ljudi u ovom poslu koje iznimno cijenim, od Bareta, pa Ripper i Pipsi koji su se nastavili na tu školu Novog vala.

Pomlađuje li rock? Recimo Keith Richards bi vjerojatno bio mrtav sa svoji stilom života da se ne bavi rockom.

Sigurno da duhovno pomlađuje, a duhovno stanje se odražava kasnije na fizičko stanje. Ne samo glazba, nego bilo koja umjetnost pomlađuje. Danas sam više pobornik vedrije glazbe koja nosi pozitivne emocije, koja možda ima i tuge i sjete u sebi, ali koja me osvježi s jednom životnom radosti. Kad si mlađi onda si jako ljut i voliš Joy Division, The Velvet Underground, Morrisona i tu jednu mračniju muziku, eksperimentiraš sa svim i svačim, misliš da si jedini na svijetu i da je tebi najteže i najgore. Sklon si ekscentričnim i ekscesnim situacijama. Mene je tada zanimala i pozadina svega toga, što su oni koristili da bi se tako osjećali, kakve sve barbiturate i opijate, i onda sam sebi rekao ako se želim baviti rock 'n' rollom moram sve to iskusiti i ići do svih mogućih granica.

Vi ste pjesnik Zagreba, on je na svim vašim albumima ili u centru ili tu negdje.

Oduvijek sam bio fasciniran svojim vlastitim gradom u kojem sam rođen. Sve pjesme koje sam napisao u mladosti su vezane za ove ulice, ovaj grad kojem znam svaki kutak i kojem sam gotovo svaki tavan prešao. Moglo bi se reći da sam na svakom uglu mokrio ili povraćao dok sam bio mlad. Vodio sam ljubav sa ženama i zidovima ovoga grada. To je ta romantika "Born To Run", kao što Springsteen pjeva. Danas me to inspirira malo manje, ali moja je dužnost, s obzirom da radim taj posao, promatrati sve oko sebe. Promatrati ljude i reagirati na sva društvena i politička kretanja, svu nepravdu i svu istinu, pa će na sljedećim albumima biti još više angažiranijih pjesama. Autor koji dođe u ove godine mora korespondirati s vremenom, ne možeš biti samo zabavljač... Svi veliki bendovi osim što su zabavljači, moraju imati i svoj stav. Mislim da je kod mlađe generacije premalo bunta, reperi izvode taj jedan stereotip i to lako može izvesti bilo tko, naravno da i u tome ima boljih i lošijih.

Dakle ono što razlikuje rock od zabavnjaka je taj angažirani stav i želja da se nešto kaže?

Veliki bendovi su uvijek koristili širok spektar i reagirali su na sve. Od The Kinksa, The Beatlesa, Stonesa, do kasnije ere punka, The Clasha. Pravi bend zna na sve stvari reagirati - i na ljepotu i na nepravdu i na stvari koje se, na kraju krajeva tiču same egzistencije i njih samih.

Album "Strast i znoj u Tvornici" počinje s pjesmom "Izgubljeni grad". Zašto je Zagreb izgubljeni grad?

Zagrebu iz moje perspektive fali duša. To je jedna košnica, koja naprosto nema duše, nema sadržaja ili taj sadržaj meni osobno ne odgovara. Grad se urbanizirao u zadnjih 20 godina, on je sagrađen, međutim ljudima je uzet jedan duh. Imamo formu, ali unutra je pomalo isprazno. Morat ćemo svi zajedno reagirati ili taj čir jednostavno mora puknuti. Ljudi su postali previše apatični. Egzistencijalna pitanja su najosnovnija i ljudi o ničem drugom ne razmišljaju, studenti se ne bore za nikakva prava, osim da im je pun želudac i da mogu zapaliti cigaretu na pauzi. S druge strane vidim sad vijesti iz Irske, u kojoj je sad nakon što je izašla iz krize, postotak narkomanije veći nego ikad, jer ljudi naprosto ne znaju što da rade. Teško je biti vizionar u ovom trenutku.

Sadržaja nema, i u to sam apsolutno siguran, ili je sve to upakirano u jednu masnu laž, od koje će nam svima skupa pozliti kad se otkrije. Intelektualna kvazi-elita nije u proteklih dvadeset godina izustila niti jednu jedinu riječ o bilo čemu. Zato je politika, koja je prljava i zla, stvorila ovakvu situaciju.

Mislite li da je onda ta društvena i kulturna budućnost vrlo upitna?

Definitivno je upitna, jer što više toga mi budemo ignorirali - jer narod više od svega voli laž - to ćemo više ići prema društvenom i kulturnom dnu. Sve što vrijedi se marginalizira i ignorira.

U centru pozornosti su produkti masovne zabave.

To je zabava nametnuta po nečijim vizijama koje nemaju veze s ničim.

Danas su narodnjaci sveprisutni, a naročito ih slušaju mladi, srednjoškolci i osnovnoškolci. Je li to neka vrsta bunta, jer je to ostala jedina zabranjena muzika.

Tu ima dosta pomodarstva, sve što ti je bilo zabranjeno, na neki način društveno nepodobno, bilo je zanimljivo. Nije najbolja usporedba, ali mi smo u bivšoj Jugi po stolovima crtali svastika samo zbog provokacije.

Možda je problem što im se nitko drugi ni ne nudi, a ako se netko i pojavi, općenito se ponaša kao da ne želi imati tu ulogu predvodnika nečega.

Ne nudi se nikakva alternativa, to je jedan nihilistički stav čitave generacije. U sve što želiš napraviti moraš uložiti trud - 'strast i znoj'. Prvo sve nastane iz jedne zabave, no kasnije moraš krvavo raditi, a današnji klinci se apsolutno ne žele truditi, a strasti ili nemaju ili imaju za nešto drugo. Mi smo htjeli mijenjati svijet, to je naivnost koja je prekrasna. Mnogi kasnije prodaju svoje uvjerenje za lovu, za žene, svatko ima svoju cijenu. Možda sam ja budala i slažem se s tim, jer ne postoji umjetnik koji nije Don Quijote i idealist, jer radi stvar koja je apsurdna u početku. Mi na naivno iskren način prodajemo jedan san i svijet koji ne postoji, ali život se i sastoji od snova i njihove realizacije.

Je li rock uspio promijeniti svijet?

Može ga promijeniti jedino u smislu pjesme koja uspije doprijeti do nekoga. Ležiš u svojoj sobi sa slušalicama i slušaš te zvukove iz svih krajeva i oni ti nešto govore, dopiru do tvog stanja svijesti, kao i slike koje te uvode u neke druge kolorističke svijetove i ako te to potiče na pozitivne stvari, pjesma ili slika su ostvarile svoju funkciju. Očito je da mi nismo tu samo unutar tih zidova, nego postoji i taj duh koji je jako bitan i obogaćuje. Zapadno materijalističko društvu ovim putem neminovno ide svome kraju. Bez obzira što mene povezuju s američkim zvukom - to je ona pozitivna strana Amerike, a najveći kritičari američkog društva dolaze upravo iz redova njihovih glazbenika.

Nastavak razgovora pročitajte na Internet glazbenom magazinu "Muzika.hr" ...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –