Narine Abgaryan: Moj izbor je voljeti, pripovijedati i prenositi drugima
Često me pitaju: „Narine, zašto i dalje pišete na ruskom?“ A ja odgovaram: zato što smatram da se kultura nikada ne smije prepustiti tiraninu. Ako želiš slušati Čajkovskog – slušaj ga. Ako želiš pisati na ruskom – piši. Ako želiš gledati ruski film – gledaj ga.
Narine Abgaryan ruska je spisateljica armenskog podrijetla. Rođena je 1971. u Berdu, u Armeniji, gdje provodi djetinjstvo i mladost. Na Državnom sveučilištu u Erevanu diplomirala je ruski jezik i književnost.
Autorica je desetak knjiga, a proslavila se prvijencem, dječjom trilogijom o doživljajima jedanaestogodišnje junakinje Manjunje (2010. – 2012.), koja je kasnije adaptirana i u TV-seriju. Velik uspjeh postigao je i njezin roman Semjon Andrejevič, kronika u škrabotinama (2012.), nagrađen „Baby-Nosom“ i proglašen najboljom dječjom knjigom prošlog desetljeća u Rusiji.
Povod ovom razgovoru kod nas su objavljeni njezini romani za odrasle Tri jabuke s neba pale (2023.), dobitnik nagrade „Jasna Poljana“ 2016. godine, i Simon (2025.) (u prijevodu Tatjane Radmilo i u izdanju Hena coma). U oba romana Narine Abgaryan prikazuje život u malim armenskim selima vješto koristeći magijski realizam, nadrealne situacije i humor kako bi dočarala nemire koji prožimaju svakodnevni život zajednice, unutarnji život likova, apsurd i nepredvidivost života.
Abgaryan je i dobitnica ruske nagrade „Aleksandar Grin“, koja se dodjeljuje za izuzetan doprinos razvoju ruske književnosti. Knjige su joj prevedene na brojne jezike i prodane u 1,5 milijuna primjeraka diljem svijeta. Ključ je u pisanju na velikom jeziku, kaže Abgaryan, koju je The Guardian 2020. proglasio jednom od najuzbudljivijih europskih autorica.
Nakon što je dvadeset pet godina živjela u Moskvi, danas živi između Armenije i Njemačke, odakle je u prosincu 2025. doputovala u Pulu, kao gošća Sa(n)jam knjige u Istri, gdje se i vodio ovaj zanimljiv razgovor. U njemu Narine Abgaryan govori o mnogim temama, o djetinjstvu, odrastanju i utjecajima, kako obiteljskim tako i onim širim, spisateljskim te društvenim, poput rata ili rasapa zajednice.
I tri jabuke s neba pale
Tri jabuke s neba pale
Naslov vašeg romana Tri jabuke s neba pale dio je formule kojom završavaju armenske bajke, nešto poput "i živjeli su sretno do kraja života". U armenskim bajkama to ide otprilike ovako: "I tri jabuke s neba pale. Jedna onome koji je vidio, druga onome koji je ispričao, a treća onome koji je slušao." Tim naslovom kao da ste nas smjesta uvukli u svoj bajkoviti svijet.
Zapravo, kad sam počela pisati ovu knjigu, nisam znala kako će se zvati. Nisam znala hoće li uopće biti jabuka. Jednostavno je nastao prvi dio. Onda se napisao drugi dio i tu sam shvatila da će biti i treći. I odnekud, u trenutku kad se u priči pojavio bijeli paun – kojeg nisam planirala – shvatila sam da je to pomalo bajkovita priča. Trebao joj je neki bajkoviti lajtmotiv. A ništa bolje od tri jabuke koje padaju s neba nisam imala. Tako sam i nazvala knjigu.
Najzanimljivije je to što sam, kad sam bila mala, pitala svoju prabaku zašto na kraju bajki uvijek padaju tri jabuke. Rekla je da je to vjerojatno zbog jabuke koje je Eva dala Adamu. Samo što, s obzirom na to da Armenci vole pretjerivati, kod nas nije samo jedna nego tri. Tako mi je to šaljivo objasnila moja prabaka.
Rekli ste da niste planirali kakva će to biti priča, ali ste joj dali bajkoviti prizvuk, elemente magijskog realizma?
Nisam netko tko planira. Čitala sam da je J. K. Rowling, prije nego što je počela pisati Harryja Pottera, stvorila sve, sve je već imala isplanirano – sve likove, čak i Dumbledorea – i tek je onda počela raditi. Ne znam je li to dobro ili ne, ali ja sam bila šokirana jer ja ne znam planirati, iako bih voljela. Ja sjednem, počnem pisati i ne znam što će na kraju ispasti.
Kad sam se primila nove knjige, htjela sam napisati duhovitu zbirku priča o starcima koji žive u selu. I ja sam rođena u gradiću koji se može nazvati selom. A ti likovi, pomalo neobični, nevjerojatni, bili su mi cijeloga života pred očima. Željela sam pisati o njima. Tako sam mislila u početku. A na kraju je ispala potpuno drugačija knjiga – o ženi koja je iz nekog razloga odlučila umrijeti, iako nije znala koliko je divnoga tek čeka. Ali možda u tome ima neke logike, kad znaš kako se priča završava, u nekom trenutku izgubiš interes. A kad ne znaš kraj, možeš varirati.
I to me variranje dovelo do magičnog realizma. I znate, zanimljivo je: uvijek sam voljela Gabriela Garcíju Márqueza. Bila sam i ostala njegov veliki obožavatelj. Volim sve njegove romane i priče. Čitala sam ih mnogo puta. I baš kad sam radila na Tri jabuke, objavili su da je preminuo. Ne mogu tvrditi da je to dovelo magični realizam u moju knjigu, ali tugovala sam za njim kao za najbližom osobom.
Možda je to dalo neku dodatnu notu, možda sam doista time htjela produžiti njegov život...
Formula „tri jabuke“ podrazumijeva to da postoji zajednica: netko tko je priču čuo, drugi koji ju je zapisao, odnosno ispričao, i onaj koji je sluša. Ali u svijetu u kojem se zajednica, osjećaj zajedništva, ubrzano raspada, čini se kao da je samo još pričanje priča drži na okupu. Brine li vas to što bi uskoro moglo biti sve manje onih koji slušaju priče?
Nadam se da slušaju. Sudeći po uspjehu knjige i po reakcijama koje sam dobila, rekla bih da slušaju. Mnogo mi je čitatelja pisalo da su bili glupi kad su bili mladi – nisu slušali priče koje su im pričale bake i djedovi. Nisu im pridavali pažnju, a poslije je već bilo kasno. Ova im je knjiga, kažu, dala priliku da barem nakratko ponovno „razgovaraju” sa svojim starijima, s kojima to više ne mogu.
Zato vjerujem da će društvo, bude li spremno promatrati, slušati i prenositi dalje, uvijek opstati. U suprotnom, ako se taj lanac prekine, prestat će i samo čovječanstvo.
Znate, svijet se mijenja – naša se djeca uvelike razlikuju od nas. Ona će prenositi neke druge priče, druga znanja: o gadgetima, o računalima, o umjetnoj inteligenciji i tako dalje. Ali priče će, u svakom slučaju, nastaviti živjeti u svojim malim, zatvorenim zajednicama.
U današnjem konzumerističkom društvu svi postajemo sve individualniji. To je ono što u meni budi tugu i melankoliju.
Nostalgija je prirodno stanje moje duše
U gradiću vašeg djetinjstva okruženom planinama, uglavnom žive stari ljudi. To je svijet prošlosti koji bi uskoro mogao ostati zaboravljen. Pišete li svoje knjige upravo iz te melankolije, nostalgije za nekim izgubljenim svijetom? Kako vas je kao spisateljicu oblikovalo to izolirano, planinsko okruženje, obitelj, način života i ljudi?
Znate, postala sam spisateljica kad sam živjela u Moskvi. To je bio veliki dio moga života – ondje sam provela 25 godina. I naravno, čeznula sam za svojom domovinom, osobito za rodnim mjestom. Berd je za mene, kao što je Yoknapatawpha za Faulknera ili Macondo za Márqueza, ne samo gradić u kojem žive ljudi koje jako dobro poznajem, nego i cijeli jedan svijet – moj identitet. Dio mene uvijek je ostao živjeti ondje. Zapravo, mentalno nikad nisam napustila Berd.
Kad god dođem u neku stranu zemlju, hodam ulicama i pronalazim djeliće Berda. Vjerujem da ću i u Zagrebu, ako se stignem prošetati gradom, pronaći neki djelić. I to me povezuje i zbližava sa svim tim gradovima. Kad god dođem u neku stranu zemlju, hodam ulicama i pronalazim djeliće Berda.
Mjesto gdje sam rođena moj je izvor nadahnuća. Čak i kad nisam ondje, nadahnuće pronalazim upravo u njemu. Stoga, da – nostalgija je prirodno stanje moje duše. Jedna sam od onih koji žive okrenuti licem prema prošlosti.
Vi ste u svom pitanju zapravo nabrojali sve ono što me učinilo spisateljicom. Jučer smo se vozili sa sinom iz Zagreba u Pulu – bila je magla, šume i visoke planine. Rekla sam mu: kao da sam kod kuće. Ondje je svako moje jutro počinjalo isto – probudim se i vidim maglu. Svako jutro bilo je maglovito. Kad se probudiš, jedino što vidiš jest mliječni zrak. Ništa drugo. Imaš osjećaj da magla stoji pred prozorom i gleda te. Priče mojih baka, hrana koju su kuhale, kakvu sam divnu prabaku imala, priče koje sam slušala – sve me to oblikovalo .
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?
Moje djetinjstvo, ono je bilo tragikomedija. Sad ću vam objasniti zašto: moj djed bio je uvjereni komunist, a moja prabaka, njegova punica, mrzila je komuniste. Smatrala je da na svijetu postoje tri vrste zla: sol, šećer i komunisti. Šećer kvari zube, sol kvari bubrege, a sve ostalo kvare komunisti. Možete zamisliti kakve su se bitke između njih vodile. Bilo je to jako smiješno.
U pet popodne poštar je donosio novine – Komunist, Pravdu, sve na što je djed bio pretplaćen. Petnaest do pet prabaka je već stajala kraj sandučića i čekala poštara. Nije mu ni dopuštala da ubaci novine – uzela bi ih, dotrčala kući i bacila u peć. Djed bi došao i pitao: „Gdje su moje novine?“ A ona bi rekla: „Trebalo je zapaliti peć, nije bilo ničega drugog.“
Razumijete, to je čisti humor. Tako da, da – cijelo moje djetinjstvo, sve što ste nabrojali, apsolutno je točno – iz toga sam izrasla, iz toga su nastala moja razmišljanja, kao i iz beskrajne tragedije tog naroda.
U knjizi pripovijedate još jednu zabavnu zgodu. Naime, jednog dana baka vam je pripovijedala priču o anđelu sa sedam krila. U tom trenutku došao je stric i sve pokvario. Upitao je: kako anđeo može imati sedam krila kad sedam nije djeljivo sa dva? Baka se zbunila i prestala pripovijedati. A onda je došao djed i opalio stricu pljusku. Znači li to da je mašta u tom svijetu važnija od stvarnosti?
Kad si dijete, živiš između dviju stvarnosti – bajke i magične stvarnosti. Možda nisam mogla postati kao drugi odrasli; ja sam pomalo dijete. I to mi se jako sviđa. Želim to sačuvati. I želim o tome pisati, govoriti ljudima o tome, jer mislim da je to jako važno.
Stvarnost je danas vrlo teška. Rat, mnogo je boli, nagomilanih boli. Želim reći da je stvarnost takva da treba pričati o čudima – kako bi ljudima bilo lakše disati, kako bi mogli jesti dobar kruh, plesti dobre džempere za svoje bližnje, šetati pse, kako bi imali prostor za sebe.
Nemoguće je stalno živjeti u vijestima i misliti o ratu, o Putinu ili o bilo kome drugome. Treba misliti i na sebe. Ostaviti prostora za sebe.
Na kraju knjige na jednom mjestu pišete: „Moja ljepota je ondje gdje mene više nema.“
Da, to je istina. To je upravo ono o čemu sam sad govorila.
Smatram da je na prvom mjestu svake umjetnosti – utjeha.
Na koricama knjige je preporuka Ljudmile Ulicke koja kaže da je vaša knjiga kao melem na ranu. Što mislite, mogu li nam priče pružiti utjehu? Vjerujete li u to?
Moraju nam pružiti utjehu jer živimo u vrlo, vrlo teškim vremenima. I mislim da čitatelju, kao i svakom čovjeku – osobito danas kad više ne možemo planirati jer ne znamo što će biti sutra – treba utjeha. Vrlo često ljudi misle da književnost, film ili likovna umjetnost nemaju pravu vrijednost. Da su dužni nešto nadomjestiti. Kao da moraju zaustaviti rat. Kao da moraju objasniti ljudima kako ispravno živjeti.
Ljudi vjeruju da velika knjiga može zaustaviti rat, da može objasniti ljudima što je dobro, a što loše. No to nije tako. Nažalost, nije. Tijekom duge ljudske povijesti stvorena su mnoga remek-djela, ali ona nisu promijenila ljudsku prirodu. Jer ljudska se bit ne mijenja.
Zato smatram da je na prvom mjestu svake umjetnosti – utjeha. Čovjek koji uzme tvoju knjigu, pogleda tvoj film, zastane pred tvojom slikom, obuče odjeću koju si sašio – što mu zapravo treba? Treba mu da pronađe nekoga sebi sličnog. Treba mu da se osjeća zaštićeno i ugodno. Treba mu osjećaj kao da je zaogrnut dekicom.
Mislim da je to glavna svrha umjetnosti. Možda griješim, ali tako osjećam.
Spomenuli ste rat. Možete li nam malo približiti iskustvo rata u vašoj zemlji, koji je bio dugotrajan, i tek je nedavno, 2023. okončan.
Znate, mi smo vrlo pažljivo pratili rat u Jugoslaviji, jer je to bio prvi veliki šok koji smo doživjeli nakon raspada Sovjetskog Saveza. Tada smo mislili da je to kraj, bili smo uvjereni da je raspad završen. Danas vidimo da to nije bio kraj, taj se raspad i dalje nastavlja.
Bio je to strašan šok: sve ono što se tamo događalo, činjenice koje su se kasnije otkrivale, katastrofe kroz koje su prolazili narodi koji, barem na prvi pogled, nisu trebali biti tako neprijateljski jedni prema drugima. Tada sam prvi put ozbiljno razmislila o tome koliko je lako manipulirati ljudima, koliko je lako pritiskati najosjetljivije točke – religiju, nacionalno podrijetlo – i kako se ljudi lako mogu iskoristiti za nečiju korist.
Ukratko, ratove stvaraju političari, a ne obični ljudi. I dolazila sam ovamo sa strahom, jer se mi sada nalazimo upravo u onoj točki u kojoj ste vi bili nakon završetka rata. Zanimao me izgled današnje Hrvatske, kako ona živi. Je li rat ostao ovdje ili ste ga barem uspjeli potisnuti u stranu.
Naravno, ovdje sam kratko i možda griješim, ali ono što sam vidjela jako me obradovalo: zemlja se razvija, mnogo se gradi, ceste su prekrasne, ljudi se smiješe. To daje nadu da će i kod nas biti moguće. Za mene je to poput daška svježeg zraka.
Naravno, svjetski procesi danas su takvi da nitko nije siguran od rata. Vidimo da je rat u Ukrajini ugrozio sigurnost mnogih. Ali ja se jako nadam da se taj rat neće proširiti. I jako se nadam da će mir koji je došao u vaš kraj ovdje zauvijek ostati. To nam je primjer. Tome ćemo težiti.
Kao slagalica – čovjek cijeli život slaže sebe
Kao spisateljica, imate sjajan smisao za humor, što se čini vrlo važnim za vaše likove. I sami spominjete da je sklonost duhovitosti svojstvena vašem narodu. Što mislite o društvima opterećenim prošlošću i mogućnosti praštanja? Kakvu ulogu humor može imati u tome?
Da, moj djed je govorio da su Armenci preživjeli zato što znaju pronaći smiješno u svemu, čak i u najgorčem. Dok drugi ljudi plaču, mi pronalazimo razloge za smijeh.
U romanu Tri jabuke s neba pale postoji priča o cipelama koje se prenose na onaj svijet. Jedna žena stavlja cipele svog muža u lijes drugog čovjeka jer ju je on zamolio da mu ih prenese na onaj svijet. To je kod nas uobičajeno: ako netko umre i potom se ukaže rodbini u snu i nešto zatraži, čeka se sljedeći umrli i taj se predmet stavlja u njegov lijes. Znam slučajeve kada su na onaj svijet slali čak i šivaći stroj Singer. Slali su dječje igračke, nakit, haljine, posuđe, pa čak i češki kristalni servis. Jer ako ti se netko pojavi u snu i nešto zatraži, moraš mu to dati – tamo mu to treba.
To sve zapravo izgleda vrlo smiješno. Govorim svojim sunarodnjacima: zamislite, za trideset godina doći će arheolozi i kopati naše grobove. Što će tamo pronaći? Što će misliti? Da su ovdje živjeli neki trogloditi koji su sa sobom nosili razne predmete.
Znam i slučajeve kada su tražili da im se na onaj svijet pošalje boca votke. Najgore je to što će arheolozi otvoriti grob, vidjeti čovjeka s bocom votke i pomisliti da je bio alkoholičar. A on to nije bio – samo je prenosio bocu nekome drugome.
Zašto to sve govorim? Zato što je cijeli naš život jedna velika tragikomedija. Ili to shvatiš ozbiljno i kažeš: „O, kakav užas, kako se tako može živjeti“, ili to zavoliš, prihvatiš i o tome pripovijedaš. Moj izbor je voljeti, pripovijedati i prenositi drugima. Neka se smiju, neka im bude dobro. Ne znam koliko mi to uspijeva, ali trudim se držati se tog puta.
Kad već govorite o smrti, je li slučajno što oba kod nas prevedena romana, Tri jabuke s neba pale i Simon započinjete smrću. U prvom najavom smrti glavne junakinje, u drugom smrću lika po kojem ste roman nazvali. Čini mi se da to mnogo govori o surovosti podneblja o kojem pišete – život kao da se rađa iz nesreće, iz smrti.
Znate, moja prabaka je govorila da je ljudski život – život odraslog čovjeka – prostor između djetinjstva i starosti. Sve što radiš, jedan je korak iz djetinjstva prema starosti. Cijeli život je jedan dugi put između rođenja i smrti.
Ona nije bila filozofkinja, bila je jednostavna žena koja je odgojila djecu i možda nikada nije bila sretna kao žena. Ali govorila mi je jednostavne stvari, objašnjavala ih tako da su mi ostale za cijeli život. Naučila me odnositi se prema smrti kao prema životu.
Kasnije sam često nailazila na misao da smrti nema jer, kakva god ona bila, mi se s njom zapravo rijetko susrećemo. Ne u smislu da ljudi ne umiru, nego u smislu da nikada ne doživimo vlastitu smrt kao iskustvo. Dok živimo, smrt još nije tu. Kad smrt dođe, više nema „nas“ koji bismo je mogli doživjeti.
Tada sam shvatila koliko je moja prabaka bila mudra žena – mogla je petogodišnjem djetetu objasniti složene stvari tako da mu one ostanu zauvijek.
U vašim romanima opisujete grub, čak pomalo i okrutan svijet planinskog sela u kojem su ljudi navikli na težak život. To je jednostavan, mitski svijet, pun životne mudrosti. Međutim, istodobno, on kao da predstavlja suprotnost svijetu naše civilizacije jer dolje, u dolini, nalazi se grad o kojem ne doznajemo mnogo osim da ondje vlada pohlepa i novinski senzacionalizam. Što bismo još drugo mogli naučiti iz tog jednostavnog, mitskog svijeta?
Ne mislim da morate bilo što učiti. Trebate samo u njemu pronaći dio svoje duše. To nije beskrajno učenje nego beskrajna potraga za sobom. Dopustite da objasnim. Kaže se da čovjek cijeli život uči. Možda u tome ima istine. Ali on cijeli život traži sebe, skuplja se iz komadića, obnavlja se. Kao slagalica – cijeli život slaže samoga sebe. To je, u biti, ono što svi radimo.
Naravno, nikad se ne uspijemo potpuno sastaviti. Ali što smo pametniji, što više iskustava proživimo, što više dobrih djela pokušavamo učiniti, to smo, vjerojatno, bliže sebi pravima – onome kakvi smo zamišljeni da budemo.
Tako ja to osjećam. Možda je to naivno. Ali lakše mi je postojati u svijetu u kojem dobro može pobijediti zlo. I čini mi se da je upravo u tome smisao života – u potrazi za sobom i u pronalaženju sebe.
Pa ipak, čini se da postoji nešto što se može naučiti. Roman Tri jabuke s neba pale pun je prekrasnih rečenica, malih mudrosti poput ove kad jedan lik kaže: "Svijet je malen, ali mi smo veliki, iako zbog vlastite gluposti i naivnosti mislimo da je obratno."
Ako mislite da roman može nekoga nečemu poučiti, to je za mene velik kompliment. Jer mislim da je pogrešno sjesti i reći: „Sad ću napisati knjigu koja će nešto poučiti čitatelja, otvoriti mu oči.“ Pišeš o onome što misliš, kako osjećaš, kako proživljavaš svijet. Što će čitatelj iz toga izvući, to je njegov izbor.
I jako je važno da pisac ostane vjeran sebi, da ne misli na čitatelja dok piše. Jer čim počneš razmišljati o tome kako se dodvoriti čitatelju, kako da knjigu ne čita tisuću nego sto tisuća ljudi – već si izgubio iskrenost. Čitatelj nije glup, on to odmah osjeti.
Bolje je pisati onako kako znaš, imati manje čitatelja, ali biti s njima potpuno iskren, nego razmišljati o nakladama i tiražama. Zato, kad kažete da mogu nekoga nečemu poučiti – to me iznenađuje, to je za mene silan kompliment. Hvala vam puno.
Voljela bih znati stvoriti dobre negativne likove, one koje bi čovjek htio „zgnječiti kao žohara“.
Lik po kojem ste nazvali roman, Simon, umire odmah na početku i jedini je koji u romanu nije prisutan – jedini koji nedostaje. Je li on metafora očinske figure koja je odsutna iz našeg života, jer su očevi povijesno ili u ratu ili na radu u inozemstvu ili su umrli.
To je vrlo zanimljivo pitanje, mislim da me to nitko još nije pitao. I dok ste govorili, pomislila sam kako je to vjerojatno vrlo točno zapažanje.
Kad, primjerice, uzmem armenske bajke, najčešći je motiv onaj u kojem otac napušta ženu i djecu i odlazi u drugu zemlju zarađivati novac. Kod kuće ostaju žena i djeca i nekako preživljavaju, znate. Čini mi se da sam, zbog traume koju su mi djelomično prenijele i bajke koje sam čitala u djetinjstvu – dok sam gledala kako muškarci odlaze u rat i ne vraćaju se – možda zato i odlučila da Simon umre već na početku knjige.
I što se god poslije dogodilo, kako god se pripovijedao njegov život, on je ionako već mrtav. Očito u tome postoji neka totemska podređenost, strah od toga da jednog dana muškarca više neće biti i da ćeš morati nastaviti živjeti bez njega.
I doista, ženama je život jako težak. Ali ni muškarcima nije lako. Unatoč svim manama koje kod njih primjećujemo, i njima je vrlo teško. Simon je upravo takav muškarac – možda griješi, možda nije savršen, ali živi kako zna i pomaže kako zna. Svakoj ženi on daruje artefakt koji mijenja njezin život. On je zapravo neka vrsta malog blagoslova ili iskušenja kroz koje žena prolazi i kroz koje se mijenja.
A mi bez muškaraca ne bismo preživjele, kao što ni oni bez nas ne bi preživjeli. Knjiga je upravo o tome – da nitko nije kriv, da je svatko potreban na svoj način i da svatko radi ono što zna.
Ali zapravo sam vam već rekla da sam, kad sam počela pisati Tri jabuke s neba pale, željela napisati zbirku smiješnih priča o starcima. Kad sam započela sa Simonom, mislila sam da će i on biti dio te zbirke kratkih, smiješnih priča o starcima. Prva priča bila je upravo o njemu. Mislila sam da će uslijediti druge priče i da će Simon biti samo jedan od staraca koji je proživio svoj život i umro. Ali kad sam napisala tu priču, shvatila sam da Simona ne mogu samo tako pustiti. I knjiga je ispala sasvim drugačija.
Tako da tu knjigu priča o kojoj neprestano razmišljam još nisam napisala. Možda ću je jednog dana napisati.
To je zapravo priča o tome kako su žene stvarale povijest.
Da, donekle. Ljudi su, naravno, živjeli svoje teške živote. I zahvaljujući teškim životima naših baka i prabaka mi danas imamo pravo glasa. To je cijena koju su one platile za našu slobodu.
Isto možemo reći i za muškarce: naši preci nisu imali pravo glasa, car je krenuo u rat – i oni su morali ići umirati. Cijenom vlastitih života omogućili su današnjim muškarcima da budu snažniji. Zato ne bih rekla da je to rodna literatura. Ne radi se o tome je li netko muškarac ili žena, nego o tome kakav je život. To je život „malih“ ljudi.
Simon, dok živi svoj život, uopće ne razmišlja o tome da nekome mijenja sudbinu. On jednostavno živi kako zna. A što iz toga nastane, to je već isključivo izbor svakoga tko mu se nađe na putu.
Simon
Zanimljivo je kako pristupate likovima. Oni su vrlo životni, bogatog emocionalnog života. Imate poseban odnos prema svojim likovima – nešto poput odnosa s prijateljima. Kako ih oblikujete i održavate odnos s njima dok pišete? Imate li rituale dok stvarate likove?
Da. Čak i kad nisu baš dobri, pokušavam u njima pronaći nešto posebno, nešto dobro. Ne želim suditi. Jedna od najvećih zapovijedi kojih se čovjek treba držati jest: ne sudite, pa vam se neće suditi. Nitko nije bez grijeha.
Primjerice, nisam mogla, kao Dostojevski, stvoriti Smerdjakova – po meni jednog od najsnažnijih negativnih likova u povijesti književnosti. Ne bih to mogla, jer ako je lik negativan, tu negativnost moraš nositi u sebi da bi o njemu pisao. A mene bi to uništilo. Ne mogu s tim živjeti. Zato je Dostojevski genij, a ja sam samo darovita. I to je u redu.
Ne mogu ići tako duboko u mrak. Iskreno, ne bih preživjela. Zato pišem onako kako osjećam. Kako volim – tako pišem. Ponekad mi ih je žao. Recimo, u Tri jabuke Anatolijin muž nije dobar čovjek. Htjela sam ga kazniti, ali nisam mogla. On jednostavno odlazi i nestaje. A po svemu sudeći, trebalo bi ga „razapeti“, ali nisam uspjela.
To kod sebe baš ne volim. Voljela bih znati stvoriti dobre negativne likove, one koje bi čovjek htio „zgnječiti kao žohara“. Ali ne uspijevam. Što da radim? U svakom slučaju, dok pišeš u likove projiciraš vlastito unutarnje stanje i emocije.
Što se rituala tiče, uvijek pišem uz glazbu. Nijedna riječ kod mene nije napisana bez glazbe. U tom smislu sam sretna osoba. Ima pisaca kojima treba alkohol da bi pisali. Ja ne pijem i ne pušim. Pronašla sam svoj način rada i mislim da je to najsretniji mogući način. Pišem uz glazbu – slušam je, ona prodire u mene i pod tom glazbom osjećam i pišem.
Moglo bi se reći da vaša književnost vraća vjeru u humanost… Pa tako npr. u Tri jabuke s neba pale ne bi moglo biti zajednice bez da svi pomažu jedni drugima.
Da, to je vrlo važno. Ako posjetite neka mjesta, čak i u Europi, nećete naći ljude koji se međusobno podržavaju da bi preživjeli. Njihova djeca, koja žive u velikim gradovima, često ih se uopće ne sjete. Mislim da je to veliki problem. Ali to nije kao u Maranu, zamišljenom mjestu iz romana.
To je kao u podrumima u kojima se čuvaju velike bačve u kojima vino sazrijeva. Maran je poput podruma u kojem se čuva najskuplje vino. Ti starci koji tamo žive poput su tog najskupljeg vina. Mi to ne razumijemo. Shvatit ćemo tek kad ostarimo. A onda će već biti prekasno.
Zaboravljamo li polako na bit(i) ljud(i)skosti? Kao da se sužavamo, postajemo manji, uskogrudniji. Kao da smo usput izgubili ili polako gubimo dijelove sebe koji nas čine ljudima.
Mislim da je to naša sudbina. Izgubili smo ideale. A imali smo ih: slobodu, jednakost, bratstvo – ideale Francuske revolucije. Živjeli smo s tim idealima i mislili da smo pronašli ispravnu formulu života. Ali smo je izgubili. Da je nismo izgubili, ne bi bilo ratova koji se danas događaju. U mom slučaju, primjerice, moj sin ne bi ostao bez domovine i ne bi morao započeti život ispočetka. Rođen je u Moskvi, odrastao u Moskvi i napustio je zemlju kad je počeo rat. Izgubili smo borbu za pravednost.
I sada nemamo objašnjenje za našu djecu kako da žive dalje. Napravili smo mnogo pogrešaka, a oni će ih sada morati ispravljati. Čak i ovdje, u Europi, ima mnogo problema. Tko će ih rješavati? Naša djeca. Kako im uopće možemo pogledati u oči? Trebali bismo gorjeti od srama.
Možda smo pogrešno zamišljali kakav život treba biti. To je beskrajna potraga. Beskrajna potraga za istinom. I možda ćemo jednog dana doći do nekog odgovora. Ali sada imam osjećaj da smo tek krenuli. Kao da zapravo nismo učinili ništa. Imam osjećaj da smo izgubili borbu za svoje ideale.
Ljudska priroda je takva: rat se ne može ukinuti.
U romanu Tri jabuke s neba pale pišete da je svaki događaj odraz onoga što se već dogodilo. Možete li to objasniti? Znači li to da je povijest ciklična, da se ponavlja?
U to smo se već mnogo puta uvjerili. I ljudski život vjerojatno ne može biti drukčije uređen. Ako pogledamo prirodu: zima, proljeće, ljeto, pa opet zima. Jutro, dan, večer, noć, pa opet jutro. Ta cikličnost programirana je u našem životu. Život ide u određenim krugovima i mi te krugove prolazimo. Povijest je ista takva, naravno s varijacijama. Svaki put se dodaje nešto novo, ali u osnovi to su isti putovi kojima neprestano prolazimo. Možda drukčije i ne možemo živjeti.
Ljudska priroda je takva: rat se ne može ukinuti, on će se ionako dogoditi. Može se samo mijenjati odnos prema njemu, odgajati nove generacije da ga drukčije doživljavaju. Ali zasad nam to ne uspijeva.
Rekli ste da su naši životi programirani. To je zanimljivo, jer mislim da je pojam sudbine i smrti vrlo važan u vašem radu. Susreti među likovima nisu slučajni. Kod vas nema slučajnosti. Vjerujete li u to – u životu kao i u književnosti?
Znate, moja bliska prijateljica bila je vrlo mlada kad je doživjela kliničku smrt. Na dvije minute je umrla, a zatim se vratila. Pričala mi je što je tada vidjela.
Kliničku smrt?
Da, moja prijateljica, slikarica Viktorija Kirdiy. Kaže da je vjerojatno dospjela u raj. A ona je umjetnica, može opisati svaku boju s tisuću riječi. Kaže da čovječanstvo nije izmislilo riječi ni zvukove kojima bi se moglo opisati kako taj raj izgleda, koliko je lijep i koliko se razlikuje od naše predodžbe. Primjerice, anđeli. Oni nisu mali. Veliki su poput zgrada od dvadeset katova – golemi divovi. I kad ih gledaš, toliko su lijepi da ne možeš skinuti pogled s njih.
Viktorija kaže da joj je jedan od tih anđela objasnio kako je uređen ljudski život. Prije nego što se rodimo, mi biramo svoju sudbinu. Pristajemo na ljude koji će nas povrijediti. Pristajemo na bolesti od kojih ćemo patiti. Pristajemo na kušnje kroz koje ćemo prolaziti. Pristajemo na izdaje koje će nas udariti s leđa. Tek nakon što na sve to pristanemo, rađamo se. Ljudski život je izbor. Viktorija je tada bila vrlo mlada, tek joj se rodio sin s autizmom. To su bile osamdesete godine i gotovo nitko nije znao što je autizam. Misao da je to njezin život, da je na njega pristala i da joj je po snazi, držala ju je iznad vode.
Postala je vrlo uspješna slikarica, zaradila je za stan sebi i sinu. Ideja da su kušnje kroz koje prolazimo naš vlastiti izbor jako joj je pomogla. Mislim da je to izuzetno važna misao. Postoji i u kabali – čitala sam o tome – o vezi između onostranog i ovoga svijeta, između čovjeka i prirode, o osobnoj odluci za život. To su, po meni, najvažnije istine koje bi trebale pratiti čovjeka cijeli život. Najvažnije je razumjeti ih i prihvatiti – i tada sve dolazi na svoje mjesto.
Ne znam jesam li odgovorila na vaše pitanje, ali pokušala sam prenijeti svjetonazor oko kojeg se vrti sve što živim, dišem i čemu se nadam: da ništa od ovoga nije besmisleno. To je tvoj izbor. Ti to možeš. Nitko te nije kaznio. To je tvoj izbor – živi ga i idi do kraja.
Ako dijete nešto pita, znači da je već spremno čuti odgovor
Razgovarali smo o vašim knjigama za odrasle, no vi ste zapravo započeli i afirmirali se kao spisateljica djecu što je rezultiralo velikim uspjehom; između ostalog vaša knjige Semjon Andrejevič, kronika u škrabotinama proglašena je romanom desetljeća u Rusiji. Što vam je draže, pisati za djecu ili odrasle?
Znate, ja nikada nisam planirala postati spisateljicom. Moja prva knjiga izašla je kad mi je bilo trideset i devet godina. Kad pitate za dječje knjige – Manjunja je nastala je iz mog bloga. Pisala sam priče o vlastitom djetinjstvu, jednostavno za čitatelje. Nikada ih ne bih sama poslala nekom izdavaču. Ja sam uvijek bila profesionalna čitateljica.
Nikada nisam željela biti spisateljica. Izdavač je sam primijetio te priče i predložio mi da od njih napravim knjigu. Bila sam toliko uvjerena da se ta knjiga nikome neće svidjeti da nisam promijenila ni imena: u knjizi su imena mog oca, majke, grada u kojem sam rođena, mojih prijatelja. Dakle, praktički sam predala potpuno autobiografsku knjigu izdavaču.
Knjiga je doživjela ogroman uspjeh. Likovi iz nje postali su dio života mnogih čitatelja. I danas ljudi dolaze u Berd bez najave. Mama mi kaže: ujutro se probudim, netko kuca na vrata, otvorim – a tamo su čitatelji, došli su razgovarati sa mnom. A mama ima osamdeset godina, ima tlak, srčane probleme, ne može svakoga primati u goste.
Dakle, uopće nisam očekivala da ću biti spisateljica niti da ću imati uspješne knjige. Čak ni kad sam pisala Manjunju, nisam mislila da će je djeca zavoljeti – pisala sam je za odrasle. Mislila sam da će odrasli čitati tu knjigu, prisjećati se djetinjstva i smijati se. Ali tu su knjigu zavoljela i djeca. I tako sam, zapravo, postala i dječja spisateljica.
Pisati za djecu teže je nego pisati za odrasle. Najvažnije je ne docirati djetetu, ne govoriti mu s visoka: ovo je dobro, ovo je loše, ovo smiješ, ovo ne smiješ. Nikada. Znate, imala sam oko šest godina kad sam čula razgovor svog oca s njegovim prijateljem. Otac je rekao: „Ako dijete nešto pita, znači da je već spremno čuti odgovor.“ To mi je bilo izuzetno važno. Taj odgovor me doslovno pogodio u srce i postao je geslo mog cijelog života.
I dječje knjige koje sam napisala nastale su iz tog stava: ne govori djetetu s visoka. Dijete je samo mali odrasli čovjek, a ti si veliki mali čovjek. Tu distancu nikada ne smiješ stvarati. Vi ste jednaki. To je, po meni, ključ pisanja za djecu. Hoću li pisati još knjiga za djecu? Možda ne sada, jer završavam drugi roman za odrasle. Možda jednog dana, jer danas nije lako razmišljati o dječjim knjigama. Vrijeme nije baš naklonjeno djeci – mislim, ni piscima koji pišu za djecu.
Mogu objasniti kako je to kod mene: da bi pisao o djeci, moraš „očistiti glavu“. A mi danas imamo toliko problema, moja je glava poput pčelinjeg roja. Zato, primjerice, jako volim Mariju Parr, norvešku dječju spisateljicu, koja i u ovom vremenu piše predivne knjige za djecu. Ako ste čitali Tonyu Glimmerdal ili Srce od vafla – ona je divna autorica. To je nova Astrid Lindgren.
A ja sam, znate, bila luda za Astrid Lindgren. Obožavala sam Emila iz Lönneberge. Tu sam knjigu pročitala deset ili više puta. I uvijek sam bila sigurna da, ako ikad budem imala dijete, ako bude dječak, zvat će se Emil, a ako bude djevojčica, Emilija. Imam sina i zove se Emil. Možete zamisliti koliko sam bila naivna čitateljica i koliko sam zahvalna. Možda će jednog dana moja glava opet biti dovoljno „čista“ da napišem još jednu dječju knjigu. Ali zasad jednostavno nisam u stanju o tome razmišljati.
Astrid Lindgren, Márquez... koji su vam još pisci važni?
Od onoga što stalno ponovno čitam – i čitam cijeli život – na prvom su mjestu uvijek Márquezove knjige. Jako volim i Faulknera. Jako volim Čehovljeve priče. Često ih ponovno čitam. Jako volim armenskog pisca Hranta Matevosyana, kojeg smatram armenskim Faulknerom. On je doista bio velik. Male zemlje imaju svoje pisce i često nemaju izlaz u veliki svijet. Hrant Matevosyan je jedan od takvih – jedan od velikih pisaca čovječanstva.
Povremeno ih nabrajam. Jako volim čitati Ljudmilu Ulicku. Znate zašto? Zato što obogaćuje moj jezik. Postoje pisci koje čitate i imate osjećaj kao da vam masiraju dušu. Svaka riječ kao da je melem na vašu ranu. Romani Ljudmile Ulicke, njezin jezik – upravo su takvi. Ja se njima liječim.
I zato, da, ima ih mnogo. I jako, jako sam zahvalna J. K. Rowling na Harryju Potteru. Vratila me u djetinjstvo, u vrijeme kad sam ležala na kauču, čitala omiljenu knjigu i povremeno zavirivala na kraj da vidim koliko je stranica ostalo, i žalila što će knjiga uskoro završiti. Zato je Harry Potter moja velika ljubav i jako sam zahvalna za taj osjećaj sreće koji mi je Rowling dala. Mogla bih beskrajno nabrajati pisce. Jako sam zahvalna čitateljima i svima – veliko hvala za ono što rade.
Kako je to biti armenska spisateljica na ruskom jeziku? Pišete li ponekad na armenskom jeziku ili možda planirate?
Znate, sve se jako promijenilo nakon 2020. godine, nakon rata između Armenije i Azerbajdžana. Rusija je bila saveznik Armenije, ali je u tom ratu učinila sve da Armenija izgubi. Za nas je to bio ogroman šok, snažan udarac. Ja sam se spremala otići iz Rusije još prije rata u Ukrajini. Imala sam svoje osobne razloge i vlastito viđenje onoga što se dogodilo. Shvatila sam da moram biti u svojoj domovini, koja je bila izdana, i da nemam pravo ostati u Rusiji.
Nikada nisam bila državljanka Rusije. Uvijek sam imala armensku putovnicu. Tamo sam živjela s boravišnom dozvolom, ali nikada nisam bila ruska državljanka. U to nije moglo biti zabune. Upravo smo se spremali na preseljenje – moj je sin studirao na magisteriju. Htjeli smo da završi studij, pa da se preselimo u Armeniju. A onda je počeo rat u Ukrajini i mi smo jednostavno sve ostavili i otišli. Stan, imovinu, sve što smo imali – jednostavno smo napustili i otišli.
Mislila sam da ću živjeti u Armeniji. No dogodilo se da sam se udala. Potpuno neočekivano. U trenutku kada ti je zemlja izgubila rat, kada imaš rupu u duši, dok traje strašan rat između Rusije i Ukrajine, kad si izgubio sve za što si radio dvadeset i pet godina – ja upoznam čovjeka, zaljubim se, udam se i preselim u Njemačku. A kako sam bila emigrantica, tako sam to u biti i ostala. Samo se jedan status zamijenio drugim.
Da nisam počela pisati na ruskom, nikada ne bih bila prevođena na druge jezike. Potrebno je biti barem donekle uspješan na jednom velikom jeziku; ako uspiješ na ruskom, otvaraju se prijevodi na druge jezike. Na kraju je riječ o broju čitatelja. Znam da to ne zvuči idealno, ali imaš mnogo više šansi za uspjeh ako pišeš na šire rasprostranjenom jeziku.
Često me pitaju: „Narine, zašto i dalje pišete na ruskom?“ A ja odgovaram: zato što smatram da se kultura nikada ne smije prepustiti tiraninu. Ako želiš slušati Čajkovskog – slušaj ga. Ako želiš pisati na ruskom – piši. Ako želiš gledati ruski film – gledaj ga. To nije stvorio Putin. Nemoj mu prepustiti ono što voliš. Svaki Ukrajinac ima više prava na ruski jezik nego neki Putin. Ako Ukrajinac želi govoriti ruski – ima puno pravo na to. Ne dajte im ono dobro što su stvarale čitave generacije. Ostavite im rat. Ostavite im krv, nepravdu i okrutnost – to je jedino što zaslužuju. U tom pogledu imam vrlo čvrst stav. Neću popustiti ni milimetra. Ja ću, kao Armenska državljanka, živeći u Njemačkoj, kao spisateljica koja se danas u Rusiji smatra personom non grata, nastaviti pisati na ruskom. Taj jezik im ne pripada. Oni ne zaslužuju ništa od onoga što je na njemu stvoreno.
Na kraju, imaš mnogo više šansi za uspjeh ako pišeš na šire rasprostranjenom jeziku.
Tri jabuke s neba pale
- Prijevod: Tatjana Radmilo
- Hena com 09/2023.
- 264 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532594423
- Cijena: 21.90 eur
'Tri jabuke s neba pale' bajkovit je, živopisan roman koji očarava neobičnim sudbinama svojih junaka, žilavih Maranaca, koji su kroz desetljeća plakali i radovali se zajedno, i taman kad su bili svedeni na tek nekolicinu uvelih staraca, jedna im je nesvakidašnja ljubavna priča vratila i radost i mladost.
Simon
- Prijevod: Tatjana Radmilo
- Hena com 06/2025.
- 272 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532595208
- Cijena: 21.90 eur
- Kupi knjigu!
'Simon' je nova knjiga Narine Abgarjan, autorice hvaljene 'Tri jabuke s neba pale'. Njezin rukopis prepoznatljiv je po toplini, duhovitosti i nježnosti koja stvarnosti daje ljudsko lice. Lakoća kojom Abgaryan piše o traumama, ženskoj seksualnosti i društvenim nepravdama je fascinantna. To je crta koja ju je proslavila u svijetu. 'Simon' je poput tapiserije – velebna posveta zavičaju i ženama koje rastu i nadilaze vlastitu bol, ne gubeći pritom ni dostojanstvo ni duh.