Richard Brautigan : Lov na pastrve u Americi

Klupice u parku posebna su mjesta. Ujutro i poslijepodne tu se okupljaju umirovljenici; navečer njih zamjenjuju tinejđeri. Između djetinjstva i starosti na klupicama je generacijska praznina, nju ispunjavaju tek šetači pasa, pijanci, i pokoji čudak, u pravilu umjetničkog usmjerenja. Richard Brautigan (1935.-1984.) je bio jedan takav čudak. Književnog gurua hipi generacije najlakše je zamisliti kao pisca s klupice (nešto poput našeg Valenta, kojeg je nedavno na klupici nesretno zahvatio plamen).
  Na naslovnici originalnog izdanja "Lova na pastrve u Americi" Brautigan stoji ispred spomenika Benjaminu Franklinu u parku Washington u San Franciscu. Klupice nisu u kadru, no one su tu, zajedno s ridikulima i ostalima. Brautigan piše o dečkima koji su tamo pili vino i razmišljali o budućnosti. Isprva bi razvijali ideju o cirkusu buha, i o tome kako bi im mogli zalijepiti komadiće šarenog papira na leđa, a onda bi se prezimljavanje u ludnici (s televizijom, pire krumpirom, zaključanim britvama i prekrasnim sestrama) ipak nametnulo kao bolja ideja.

I Brautigan je sredinom pedesetih imao ideju o prehranjivanju u državnoj instituciji. Razbio je kamenom prozor na policijskoj stanici u nadi da će ga u zatvoru nahraniti, no završio je u ludnici gdje su ga zaskočili elektro-šokovima. Spasio se iz te nevolje, i početkom šezdesetih počeo pisati "Lov na pastrve u Americi". Knjiga je objavljena usred magičnog hipi ljeta 1967. i na kraju se prodala u više od 2 milijuna primjeraka. Hipiji su u njegovom humoru i njegovom apsurdu pronašli svoj literarni glas. I oni su, baš kao i Brautigan, tada visili po klupicama i parkovima SF-a.

Onodobna književna oligarhija nije bila toliko oduševljena. Ferlinghetti je stalno čekao „Richarda da odraste". No iz današnje perspektive s Brautiganom se čini sve u redu. Dapače, ako ste voljeli Harmsa, ako volite humor Thomasa Bernharda, „Lov na pastrve u Americi" mogao bi vam biti pravo otkriće. Brautigan sa svojim alkićima s klupice, svojim psihodeličnim nadrealizmom i ludim humorom, ozbiljna je figura američke literature, a u svojoj posvećenosti potocima i pastrvama i pravi nasljednik Hemingwaya.

Nije to jedina veza između njih dvojice. Brautigan je bio na Velikoj šumskoj rijeci, blizu Ketchuma, u vrijeme kada se Hemingway tamo ubio. O samoubojstvu nije ništa znao. Vrativši se u grad ugledao je Hema na naslovnici Lifea i pomislio „baš me zanima što Hemingway sprema"...

Četrvrt stoljeća kasnije i sam Brautigan je počinio samoubojstvo. Kada je potrošio bogatstvo zarađeno „Lovom na pastrve u Americi", alkoholizmom otjerao i posljednje prijatelje, te izgubio i zadnje ostatke književne slave, stavio je u usta cijev magnuma .44 i povukao okidač. Neposredno prije toga njegova agentica primila je pismo u kojem je pisao: „Zbogom". Bilo je to pismo od dva retka, kao da se obraća nekoj banci, izjavila je poslije njegove smrti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )