Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 03.04.2012.

Richard David Precht : Tko sam ja

Kant je u 'Antropologiji' koncem 18. stoljeća mrtav hladan mogao napisati: 'Tko mudrijaši o prirodnim uzrocima, primjerice o tomu na čemu bi mogla počivati moć pamćenja, može mozgati tamo i amo o tragovima utisaka što ih za sobom ostavljaju pretrpljene zamjedbe; no mora pritom priznati da je u toj igri puki promatrač svojih predodžbi i da mora pustiti prirodu da radi, budući da ne poznaje moždane živce i vlakna niti se razumije u baratanje njima za svoju nakanu...'

Čini se da bi isto to mogao napisati i danas. Precht smatra kako je i dalje tajna zašto nešto osjećamo na određeni način. 'Osobni osjećaji i patnja ne mogu se objasniti općim neurokemijskim spoznajama.' Skeneri pokazuju da su kada smo uzbuđeni određeni dijelovi mozga prokrvljeniji, ali ne kažu kako se osjećamo ni zašto se osjećamo na određeni način. Neuroznanost nam je dala izvrsne uvide, no pitanje je bismo li mogli što s njima učiniti bez filozofije. Priznaje da neuroznanost kroči istim teritorijem kao filozofija, a to je htijenje da sistem shvati samoga sebe.

Iz činjenice da odlično 'čitaju' valove na računalnim programima koji podupiru istraživanje mozga, da iz prve razlikuju crveno (oznaku toploga) od plavoga (kao oznake hladnoga) ne treba zaključivati da neuroznanstvenici znaju što je misao. Što je činjenica koju ističe i Precht. Znanost se i tako bavi samo stanjem stvari i njihovim uvjetima (Deleuze).  Precht zadržava distancu spram znanstvenih istraživanja. On je studirao filozofiju a otkrovenje doživio unutar Evangeličke crkve.

U poglavlju o pamćenju piše o trima vrstama memoriranja: epizodičkom, semantičkom i bliskom. Na epizodičkom zasniva se naša biografija, u semantičko bacimo sve što ne odgovara našoj predodžbi o sebi, kao i gomila sporednih stvari (brojevi računa i sl.), koje nadgleda blisko pamćenje. Najzanimljivije je pitanje na koje znanost nema odgovor: tko u nama određuje što zapamtiti, što odložiti u stranu, što posve odbaciti. Čak je nemoguće odrediti gdje se 'odlaže' zapamćeno. Još nije pronađeno to mjesto na fiziološkoj razini. Svoju knjigu Precht je podijelio u poglavlja omeđena trima čuvenim Kantovim pitanjima: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati?

Razmatranje drugog pitanja Kantova trolista započinje tekstom o Rousseaou, odnosno - da li je čovjek dobar, kao što je mislio ovaj filozof. Poznato je kako je on zagovarao osamljenost, jer ljudsko udruživanje rezultira kompeticijom, što rezultira prozloćavanjem čovjeka. No, da li je osama korisna? 'Istraživanja usamljenosti' posebno su područje psihologije utemeljeno 70-tih godina 20. stoljeća. Osama može izazvati patnju, zaključak je ove grane psihologije. Ona je problem, a ne rješenje. Rousseaou je u krivu. Konfucije (kao prvi koji je rekao da se ljudi rađaju zli) bi rekao da je Rousseaou već bio u krivu, prije teza o osamljenosti, jer čovjek nije dobro biće.

Zanimljiv je zaključak do kojega su došli ovi istraživači usamljenosti (koju bi ipak trebalo razlikovati od osame, što ne čine ni Precht, ni ovi psiholozi): više nas oštećuje nedostatak suosjećanja koji dajemo od nedostatka primanja istoga. Ispada da će nam biti dobro ako smo dobri, što ipak ne znači da smo dobri (kako zaključuje Precht), jer uključuje kalkuliranje i može proizlaziti iz patološki aficirane volje. Činjenje dobra moralo bi biti bezinteresno. Osim toga, mi jedni drugima pomažemo radi ideje udruženosti, a ne radi ideje dobra, kojom samo kamufliramo primarno načelo, a to je: ne biti ni za miloga boga sam.

Znanje nam je ograničeno, no ipak, čemu se smijemo nadati. Precht piše o ontološkom, kauzalnom i neuroteološkom dokazu o postojanju Boga. Svi su podjednako nedostatni. Kauzalni, po kojem je moralo postojati neko biće kao nepokretni pokretač duhovito pobija Bertrand Russell beskrajnom kauzalnošću: moguće je zamisliti nizove bogova kako jedan za drugim stvaraju svjetove. Slična zbrka vlada i oko pitanja ima li u prirodi smisla.

Općenito, knjiga "Tko sam ja" dio svog šarma duguje jer se autor smjestio između različitih, međusobno suprotstavljenih tabora i brifirao spoznaje tih različitih izvora. Inteligentni dizajn i evolucija vjerojatno padaju pred Kantom: radi se o inteligenciji i ljepoti po našem doživljaju ljepote koji nemaju objektivnu važnost. O tome Precht ne piše. Ali piše kako je većina stvari na koje se oslanjamo posve paradoksalna: imetak, ljubav, smisao, to su tako varljive konstrukcije, nestalni orijentacijski modeli da je čudno kako se na tim fikcijama utemeljilo društvo te da oko njih većina ljudi gradi svoju egzistenciju. 

Knjiga je u Njemačkoj veliki bestseler, prodana je u milijun primjeraka i prevedena je na tridesetak jezika. Precht, naravno, ne daje direktan odgovor na naslovno pitanje, ali dobro docira kako je brzopletost samo uskrata zadovoljstva traganja za ovako definiranim, naizgled besmislenim i preopćenitim pitanjima kao što su: što je ljubav, ili treba li nam imetak. Paralelno s obradom neke teme Precht daje biografiju istraživača čiji su odgovori (ili ponovno postavljena pitanja) dali značajan, osvježavajući ili inovativan doprinos kojem od područja pokrivenih knjigom. Čovjek sve točnije zna kako se stvari događaju, dok je ono pitanje zašto se nešto događa i dalje prekriveno velom. I ovisi o subjektivnom unosu.

Precht na koncu tautološki zaključuje kako je cilj života življenje. To bi, dodaje, i priroda mislila kada bi mogla misliti. No, što smo mi nego priroda? Filozof Schelling pisao je da je Bog u istoj mjeri duh i priroda. Na materiju je gledao kao na prožetu duhom. Svijet je manifestacija Boga, samoprikazivanje apsoluta. Organsko i anorgansko prožeto je istom energijom različita naboja. I još jedan u knjizi nespomenuti filozof ima lijepu misao (kada su ovakve teme u pitanju): materija je energija koja je izgubila polet. Bergson. Schelling je pisao kako 'priroda treba da bude vidljivi duh, a duh nevidljiva priroda.'

Za Prechta je naljepši odgovor dao Douglas Adams u svome "Vodiču kroz galaksiju"... Precht misli kako je potraga za odgovorom važnija od odgovora. Neka mu bude.

 

Richard David Precht: "Tko sam ja"
Prevela Branka Antolović

V.B.Z., 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –