Richard Greene i Silem Mohammad : Quentin Tarantino i filozofija

Održava se
27.07.2011.

Ako bi se ikoga iz prve redateljske lige (a vjerojatno i šire) moglo komotno prispodobiti s brbljanjem u filozofskom smislu, onda je to vjerojatno Quentin Tarantino, čiji su filmovi krcati kokodakanjem protagonista na doslovno sve teme koje bi im pale na pamet.

Stvar u ovoj ediciji valjda i jest u tome da nam pokaže kako se usustavljeno 'mišljenje mišljenja' nalazi čak i u banalijama: stoga 'Simpsoni i filozofija', 'Zvjezdane staze i filozofija', dok se u slučajevima Seinfelda i Monty Pythona nekakva filozofija čak i slučajnom promatraču može nametnuti kao tajni pod-kod koji upravlja skečevima, nekakav kinički ili cinički, koliko-toliko zaokružen svjetonazor, ako ne i - filozofija glavom i bradom. Tako da bi se Platon, iako je, kako kažu, 'bio vrlo opušten u Sionu', vjerojatno naježio kada bi imao priliku vidjeti Quentina skladno povezanog s filozofijom. No kad se male ruke slože, sve se može.

Travis Anderson u ovom se zborniku tekstova s potencijalno gotovo nemogućom misijom, poduhvatio povlačenja paralele između Tarantina i Nietzschea. Na njih gleda kao na 'dva mislioca koji dijele duboko estetsko razumijevanje svojih strasti.' Obojica su, po Andersonu, svoja glavna djela stvorili mladi ('Psi iz rezervoara' i 'Rođenje tragedije'), i obojica su 'prilično nagrizli konvencionalnu mudrost o umjetnosti.' Puno je, međutim, važnije, smatra Anderson, što su oba autora povezana grčkom tragedijom (činjenica koja povezuje sve ljude, ali dobro): 'Psi iz rezervoara' piscu eseja 'Nietzsche, pušten s lanca, o tragičkoj infrastrukturi Pasa iz razervoara', krcati su likovima koji 'nevjerojatno liče na heroje, muziku i spektakl klasičnih tragedija.' Anderson se pita hoće li Tarantinovi filmovi biti nadahnjujući za rasprave kao što je slučaj s Nietzscheovim knjigama.

Baudrillardov simulakrumski svijet također je priljepljiv za ove filmske uratke: kada Baudrillard piše da je 'kretanje jedino istinski duboko zadovoljstvo', a budući da se Tarantinovi junaci rado kreću, onda je stvar bjelodana: Tarantinova i Baudrillardova interpretacija mogu i smiju ići ruku pod ruku. Iako se meni čini da se ovdje brkaju simptom i analiza, bolest i dijagnoza, ali (opet) dobro...

Rachel Robinson u eseju 'Ja sam loša osoba: etika vrline i divljanje Beatrix Kiddo' propituje moralnu ispravnost postupaka junakinje filma 'Kill Bill'. Esej djelomično pogađa u bit: autorica konstatira kako je u ovom filmu na djelu bastardizacija etike. Kao što bismo za kompletan Tarantinov opus mogli reći da je logoreja s tragovima genijalnosti, i da su njegovi radovi filmski eseji na temu filmske umjetnosti, s nevjerojatnom potrebom za digresivnošću...

Konstatacija o bastardizaciji je točka iz koje je potrebno pristupiti svim tekstovima u knjizi, onda stvar prošljaka. A ni brbljanje nije u povijesti mišljenja samo ogovarano, u 'Gramatici mnoštva' Paolo Virno suprotstavio se Heideggeru - a on, Heidegger, gotovo je idealan Tarantinov sugovornik  - te brbljanje uzdigao do svojevrsnog pijedestala. Heideggerove do imbecilnosti stroge teze o autentičnosti našle bi svoj izvrstan pandan u razigranim Tarantinovim slikama iz izopačenog svijeta njegovih junaka, svijeta u konstantnom bujanju s mnoštvom malignih rukavaca koji neprekidno prijete progutati gornji sloj priče.

Kako god velika napetost vladala oko protagonista njegovih filmova, koliko god metaka fijukalo oko njihovih glava, uvijek se nađe vremena protresti glupu situaciju na što je moguće pametniji način - što je osnova njegova humora. Oni su pretenciozni, a čine gnusne stvari. Kao takvi, ovi filmovi su idealna slika vremena u kojemu su stvarani. I sve to Tarantino daje usput. On bi mogao biti prvi redatelj u povijesti filma koji će ostati upamćen po uzbudljivim usputnim rukavcima, ma kako mu osnovna storija bila zanimljiva.  

Tarantinovi su filmovi u jednom svom segmentu parodija na društvo opsesivno vezano za izgovaranje uzvišenih riječi, i funkcioniraju kao sotija u odnosu na konvencionalno kazalište. To možda nije govor lude, ali jest ludilom upravljani govor tijekom  kojega se u gledateljevoj glavi može formirati karikaturalna slika društva u kojemu živi. Emocionalno vezan za kinematografiju Istoka, i to u onom  njenom kung fu rukavcu, Tarantino je u eseju 'Može li Beatrix Kiddo dosegnuti prosvjetljenje? Tragovi budističke filozofije u Kill Billu', propitan sa stajališta koje je naizgled nemoguće povezati s njegovim djelom. Autori olako budizam okarakteriziraju kao miroljubivu i radosnu praksu (osnivača budizma nemalo su proklinjali njegovi bližnji kad se nakon prosvjetljenja vratio doma da i njih okrene stazi koja vodi do nirvane), no zbilja je zanimljivo pitati se je li moguć prekid s bivšim životom i okretanje nove stranice.

U filmu 'The Edge' multimilijuner Charles Morse (igra ga Anthony Hopkins) pita se da li je moguće potpuno promijeniti svoj život, i konstatira kako ne poznaje nikoga kome je to uspjelo. Ovaj zanimljivi problem, ovu metanoiu, temeljnu preobrazbu bića, budizam, i to u svojim svim inačicama, poznaje, ako je za vjerovati legendama, i dobro i detaljno. Postoje zapisi o ubojicama i lopovima koji su krenuli osmerostrukim putem prevladavanja patnje. Autori prosvjetljenje definiraju kao 'svrhu sve patnje', što je nespretna formulacija, ali nije nespretna naredna koja prosvjetljenje definira kao najviše duhovno postignuće.

Beatrix je osvetoljubiva i teško ju je povezati s ostvarenim životom u budističkom smislu - osveta jednostavno ne doseže nivo postojanja poklopiv s visovima nirvane, to su dvije različite ravni. Beatrix je posve uronjena u patnju i sve njene radnje automatizirani su odgovor šablone koja reaktivno podmiruje račune na jedan striktno starozavjetni način. Moguće je zamisliti kako Beatrix odluči zaplivati u suprotnom smjeru, ali je podjednako vjerojatno zamisliti je kako vodi vlastitu bandu, kako dila heroinom, ili pljačka banke. Autori eseja u posljednjoj sceni 'Kill Billa 2' gdje Beatrix plače od sreće jer je s kćerkom nakon četiri godine odvojenosti, vide naznake mogućeg junakinjina drugačijeg puta u budućnosti.

No sve je neizvjesno. Zen poslovica 'ako se ne smiješ, nisi shvatio' naginje vagu tumačenja na Tarantinovu stranu: začudno da ovaj vrhunski redatelj scena nasilja svoj najprirodniji ambijent (u idejnom smislu) možda ima upravo u blagom i strogom, zagonetno nasmiješenom budističkom svjetonazoru.

Što nije tako čudno sjetimo li se bushida, samuraja i njihovih moćnih katana.

Richard Greene & Silem Mohammad (urednici): "Quentin Tarantino i filozofija"

Jesenski i Turk, 2010.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )