Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Hrupec • 12.11.2012.

Richard Wiseman : Paranormalne pojave

Duhovi, neidentificirani leteći objekti, demoni, vile, vukodlaci, telepatija, telekineza, opsjednute kuće, ljudi opsjednuti đavlom, vidovnjaci, iscjelitelji - sve to nazivamo paranormalnim. Paranormalne su pojave, po definiciji, izvan dosega znanosti. Barem tako tvrde oni koji su tim pojavama očarani. A rijetko tko nije bio, barem u ranoj mladosti, privučen i zaveden paranormalnim. Doduše, ima puno onih koji, u tom smislu, nisu nikad ni odrasli ili su se pak navukli na paranormalno u kasnijoj dobi. No, tu se radi o problemu finog razlikovanja granice realnog i imaginarnog, problema kojeg, čini se, imaju mnogi ljudi.

Zanimljiva se stvar događa kad na paranormalne pojave primijenimo znanstvenu metodu. Čarolija istog trena nestane, rasprši se kao balon od sapunice. Paranormalno postane normalno, dobije neko prizemno, nepoetično objašnjenje. Ili još gore od toga - pokaže se da jednostavno ne postoji. Paranormalno ne postoji - to je glavna teza najnovije knjige Richarda Wisemana "Paranormalne pojave: Zašto vidimo čega nema". Izvorno izdanje izašlo je 2011. godine, a hrvatski prijevod objavila je Mozaik knjiga u srpnju 2012.

Inače, Richard Wiseman je britanski psiholog koji s nevjerojatnom energijom i entuzijazmom promiče znanost i kritičko mišljenje. Napisao je desetak knjiga i na stotine popularnih članaka. Njegova istraživanja bila su prikazana na više od 150 različitih televizijskih programa. Osim Paranormalnih pojava na hrvatski su prevedene još dvije njegove knjige: Faktor sreće: četiri jednostavna principa koja će vam donijeti sreću i promijeniti život nabolje (Mozaik knjiga, 2011) i 59 sekundi: razmislite malo i puno toga promijenite! (Mozaik knjiga, 2011). Te obje knjige bi se mogle svrstati u knjige o samopomoći, kategoriju koja se, uz kuharice, vjerojatno najbolje prodaje ali, s druge strane, kategoriju u kojoj postoji ogroman udio smeća.

Paranormalne pojave nisu knjiga o samopomoći premda se osjeća dašak tog žanra. Primjerice, na stražnjoj strani omota može se pročitati: "Naučite kontrolirati svoje snove i napustiti svoje tijelo". Također, unutar knjige postoje posebni dijelovi sa savjetima za savijanje žice ili prizivanje duhova. No, to ipak nije okultistički priručnik za buduće medije niti početnica za mlade vidovnjake. Wiseman ima potpuno drugi cilj.

Ono što Richard Wiseman želi postići svojom knjigom je posve suprotno od propagiranja paranormalnog - on želi svojim čitateljima pokazati kako je jednostavno obmanuti i sebe i druge. A za taj posao je vrhunski kvalificiran. Wiseman nije samo psiholog koji razumije kako radi naš um, zašto ponekad vidimo ili čujemo ono čega nema ili zašto se ponekad sjećamo nečega što nismo sami proživjeli. On je i vrhunski mađioničar. Već je kao dijete, u osmoj godini, bio tako fasciniran mađioničarskim trikovima da je čvrsto odlučio naučiti kako to funkcionira. Par godina kasnije znao je gotovo sve o, kako sam kaže, "mračnoj umjetnosti magije i varki". Spoznao je da za uspješno varanje publike dobar mađioničar mora poznavati ljudsku psihu, mora razumijeti ljudsko razmišljanje i ponašanje. Naposlijetku je upisao studij psihologije i, konačno, doktorirao psihologiju.

U uvodnom poglavlju Wiseman piše kako je duboko skeptičan prema paranormalnim pojavama, poput većine velikih mađioničara. To je razumljivo, jer onaj tko posjeduje umjeće varki zna odmah prepoznati čin obmane. Ako, još uz to, ima i snažnu društvenu odgovornost onda raskrinkavanje obmana smatra svojom moralnom dužnošću. Takav je bio, primjerice, Harry Houdini, a u današnje doba možda je najpoznatiji primjer James Randi.

No, unatoč skepticizmu Wiseman je još kao student uvidio da se paranormalnim pojavama vrijedi baviti, čak i ako ne postoje. Ključni utjecaj na Wisemana, pri formiranju takvog stava, imala je psihologinja Sue Blackmore (u nas je prevedena njezina knjiga Stroj za mem). Blackmore je smatrala da je korisnije istražiti ZAŠTO ljudi doživljavaju nadnaravne pojave, nego se baviti pitanjem postoje li uopće.

Svoju prvu samostalnu knjigu na temu paranormalnog, "Deception and self-deception: Investigating Psychics" (Obmana i samoobmana: istraživanje medija), Wiseman je objavio prije 15 godina. U toj knjizi, koja još nije prevedena u nas, on opisuje mnoštvo vlastitih eksperimenata s poznatim medijima i vidovnjacima. Nijedan eksperiment nije pokazao da paranormalne pojave stvarno postoje. No, mnogi su pokazali načine na koji ljudi obmanjuju jedni druge. Pokazali su, također, načine kako ljudi obmanjuju sami sebe (u slučaju medija koji nisu svjesni prevaranti nego iskreno vjeruju u svoje moći). Osim toga, Wiseman je pokazao da neki mediji mogu imati negativne (u nekim slučajevima čak katastrofalne) učinke na one kojima navodno pomažu.

U "Paranormalnim pojavama" Wiseman se više ne ustručava reći: "Car je gol". Već u podnaslovu knjige jasno ističe svoj stav - govorimo o stvarima koje ne postoje, koje nisu dio stvarnosti. Ipak, one su važan dio ljudske psihe i, kao takve, predstavljaju vrijedan predmet istraživanja. Ljudi koji čitaju iz dlana ili staklene kugle, tarot-majstori, numerolozi i astrolozi, svi oni pokazuju da ljudska psiha ima jednu iracionalnu komponentu koju ponekad ni najbolje obrazovanje ne uspijeva nadvladati.

Knjiga "Paranormalne pojave" nema ambiciju obuhvatiti sve što se danas smatra paranormalnim. Umjesto toga fokusira se na teme s kojima autor ima najviše osobnog iskustva. Govori se uglavnom o vidovnjaštvu, izvantjelesnim doživljajima, razgovoru s pokojnicima, lovu na duhove i proricanju. Za razliku od spomenute knjige Deception and self-deception gdje je stavljen naglasak na detalje eksperimenata, u Paranormalnim pojavama Wiseman opuštenije govori o svim tim temama, daje povijesni prikaz, navodi brojne dokazane primjere prevara. Ta je knjiga, zato, primjerenija široj populaciji, ljudima koji se neće sami upuštati u eksperimente nego žele jedino čuti argumente čovjeka koji tvrdi da paranormalne pojave ne postoje.

Wiseman zaključuje da su prave tajne magije psihološke prirode, a ne materijalne. Mogli bismo reći da postoji paranormalno, ali ne u fizičkom svijetu nego u našoj glavi, točnije u našem umu. Činjenica je da ljudi žele vjerovati u nadnaravno. Wiseman nudi neke odgovore zašto je to tako: možda zato što žive u dosadnom svijetu kojem tako pokušavaju dati notu misterioznosti, možda zato što hoće upozoriti da znanost nema sve odgovore ili pak zato što nastoje istaknuti da ljudsku svijest ne treba podcjenjivati.

No, Wiseman nije prvi koje je u istraživanju paranormalnog i nadnaravnog došao do pitanja zašto ljudi u to vjeruju. Michael Shermer je, 1997. godine objavio izvrsnu knjigu "Why People Believe Weird Things: Pseudoscience, Superstition, and Other Confusions of Our Time" (Zašto ljudi vjeruju u čudne stvari: pseudoznanost, praznovjerje i druge pomutnje našeg doba). Ta knjiga nije prevedena na hrvatski. Ali postoji slična knjiga, također izvrsna, koja jest prevedena: "Osjećaj za nadnaravno: zašto vjerujemo u nevjerojatno" od Brucea Hooda (Naklada Ljevak, 2010).

Rekao bi da se svi ti pokušaji odgovora na pitanje zašto u to vjerujemo u konačnici pozivaju na evolucijsku psihologiju. Postoji jedna stara izreka koju Wiseman navodi na kraju svoje knjige "Paranormalne pojave": "Bolje je uvijek pobjeći od vjetra nego se morati suočiti s gladnim tigrom". Naime, možemo zamisliti naše davne pretke, čije nasljeđe svi mi i danas nosimo, koji su čuli šuškanje iz obližnjeg grma. Oni koji su uvijek odmahnuli rukom i rekli: "Ma, to je samo vjetar" imali su u konačnici manje šanse za preživljavanje od onih maštovitih koji su rekli: "To je sigurno tigar". Govoreći psihološkom terminologijom, u prednosti su bili oni koji su vidjeli nekoliko obrazaca koji ne postoje, a u nepovoljnijem položaju bili su oni koji su propustili tek jedan obrazac koji postoji. Svi smo mi potomci onih koji su često vidjeli ono čega nije bilo. Zato naša vještina uočavanja obrazaca ima prirodnu tendenciju pronalaženja veza između posve nepovezanih događaja. No, vremena su se promijenila. Više ne lutamo stepom. Iracionalnost nam postaje sve veći teret. Što poduzeti?

Znanstvenici koji su načelo sumnje i kritičkog propitivanja prenijeli iz laboratorija u svakodnevni život uspjeli su nadvladati tu prirodnu tendenciju. Oni lakše razlučuju stvarno od nestvarnog, racionalno od iracionalnog, časnu namjeru od obmane. Wiseman nam zapravo poručuje da se na njih ugledamo.


Richard Wiseman: "Paranormalne pojave: Zašto vidimo čega nema"
Prevela Andrea Pongrac

Mozaik knjiga, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen u časopisu Priroda )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –