Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 02.03.2018.

Robert E. Howard: Kraljica Crne obale

Robert E. Howard: Kraljica Crne obale

Kraljica crne obale Howard Robert Ervin

Postoji ta jedna scena, negdje pred samim krajem priče "Crveni klinovi", koja se čita s osmijehom na usnama. Bitno drugačije no što se čitala prije osamdestak godina kada je napisana. U toj sceni divovski lik brončane puti  - lutalica, lopov, kralj, ubojica, raspikuća, baraba i barbarin – nakon lutanja vijugavim i mračnim hodnicima zaboravljenoga grada, dolazi do odaje u kojoj se odvija obred žrtvovanja. Zaustavljen u pokretu vješto postavljenom zamkom za medvjede primoran je gledati kako se na oltaru pred njim izvija golo tijelo nemoćne žene, sapete rukama pokornih podanika prastare čarobnice spremne na transfer životne energije koji će joj, po tko zna koji put, podariti mladost, vitalnost i život koji se odavno trebao rasuti u prah.

Robert E. Howard je bio direktan i prodoran pisac pa tu scenu nije razvlačio dulje no što su dinamika i struktura priče nalagali. Razvlačenje i naslada doći će kasnije, u trenu kad dualizmi divljaštva i nježnosti, erosa i thanatosa, snage i krhkosti - prožeti motivima erotskog podčinjavanja, dominacije, otpora i kazne - postanu opće mjesto horora ili barem one njegove grane koja se ne libi igrati s ćudorednim osjećajima zajednice. Tijekom desetljećâ dvadesetoga stoljeća odrazi takvih scena ispunit će sve multimedijalne metastaze žanrovske fikcije – od filma i stripa, do književnosti i video-igara i u svakom od tih odraza naći će se trag onog dominantnog, muškog, patrijarhalnog pogleda povezanog s užitkom eksploatacije, ispoljavanjem moći i podčinjavanjem tijela.

Da se seks prodaje znao je još stari francuski markiz, znao je to i 400 godina prije njega i izvjesni Talijan što je pisao lascivne novele, znao je to i izvjesni Vatsjajana parsto godina prije uspona religije koja će anatemom lišenom ikakvog humora pokušati zaustaviti i iz kolektivne imaginacije izbrisati taj vid egzistencije. Znala je to još gomila ljudi razaustih kroz povijest, ali jedino su Amerikanci i Japanci od toga napravili ozbiljnu industriju.

Industrija se, ako želi preživjeti - to smo isto naučili prateći povijest kapitalizma - neminovno mijenja. Tako je današnji  ozbiljni horor (ili barem ona njegova grana koja se takvom voli doživljavati) raskrstio s ikonogorafijom prošlih vremena i estetikom eksploatacijskog trasha, prebacivši se u sfere psihološkog tek ovlaš se dotičući karnalnog, zadržavši scene poput gore opisane tek kao postmodernističke naklone prethodnicima, vraćanje duga autorima s ruba kulturne prakse koji su, u godinama kad je to bilo i nekako ozbiljnije i nekako benignije, otamo svjedočili Freudove poučke na užas svih cenzora opće prakse.

Prsate žene u lancima, u stisku demonskih pipaka ili obješene za zapešća na strop neke zaboravljene kripte; žene razdrljene odjeće i očiju punih straha –  žene kakve su odreda stajale na naslovnicama američkog časopisa „Weird Tales“ (a mnogo ih je izradila baš žena – Margaret Brundage)  – žene što zauzdane leže na oltarima poput onoga u "Crvenim klinovima" danas su tek memento ugasle kulture zlatnog doba pulp časopisa, prožet mješavinom pseudonostalgije (jer malo je suvremenika „Weird Talesa“ ostalo među živima) i dobroćudnog podsmijeha – ovjekovječenog besmrtnim riječima Renéa Goscinnyja: Ils sont fous, ces Romains - "baš su šašavi ti Rimljani".

Ostaje nam stoga pitati se zašto bi nas danas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, trebale zanimati netom objavljene priče Roberta E. Howarda? Stare i vjerojatno staromodne pripovijesti nastale u osvit žanrovske književnosti, priče o crnokosom barbarinu i njegovom divljem svijetu "mača i magije".

Howardove žene, po svemu ravopravne Howardovim muškarcima, zauzimale su prostore slobode i ostvarivale svoje potencijale daleko prije no što im je to svijet izvan stranica proze zaista i dopustio.

Više je odgovora na to pitanje, a ovdje ćemo skicirati samo nekoliko najvažnijih. Prije svega, bilo bi pogrešno smijati se Howardu, makar i dobroćudno, pa čak i u scenama poput spomenutih. Njegove su žene daleko od bespomoćnih. Ne traže princa na bijelom konju ni nabildanog junačinu da ih izvuče iz nevolje, a često su lukavije, inteligentnije i opasnije od dekadentnih muškaraca čijim se svijetom kreću. Žrtva na kamenom oltaru, igrom sudbine i nužnošću radnje bespomoćna i sputana, u lučkim je krčmama i na ulicama opasnih gradova sasjekla više ljudi od prosječnog člana Džingis-kanove konjice. Osim Viviane, u ovoj zbirci priča susrećemo i kraljicu Crne obale, nesmiljenu i divlju gusaricu Belit koja se po palubi svoje "Tigrice" možda i šeće obnaženih prsa, ali bi velika i vjerojatno smrtnosna greška bila pomisliti da je to čini objektom muške naslade i osvajanja. Ogoljena od odjeće i obzira, upravo je ona ta koja osvaja, kako muškarce i njihovo blago tako i granične prijelaze života i smrti.

Čak i kad je pisao o klanjima, sakaćenjima i brutalnim sukobima, Howard je prije svega pisao o životu i svim njegovima aspektima i nije mu padalo na pamet iz tog pisma isključivati žene. Nailazimo na njih u svim dostupnim ulogama njegovoga brutalnoga svijeta, od ucviljenih majki i preranih udovica preko ciničnih prostituki i zajedljivih, okrutnih velikašica do avanturistica s isukanim sabljama i planinom lešva za njima. Ako je ičega u njegovom pismu nedostajalo, nedostajalo je onih „običnih“, „svakodnevnih“ žena, no nedostajalo je i takvih muškaraca – malo zbog toga što se herojska fanatastika nema ni volje ni interesa baviti takvim likovima, a malo zbog toga što ni sam Howard nije volio mirne, "neodlučne" i "mrtve" ljude. 

Howardove žene, po svemu ravopravne Howardovim muškarcima, zauzimale su prostore slobode i ostvarivale svoje potencijale daleko prije no što im je to svijet izvan stranica proze zaista i dopustio. Farnsworth Wright, urednik „Weird Talesa“, časopisa u kojemu je Howard objavljivao priče o Conanu, ostvario je dvostruki napad na puritansko američko društvo između dva svjetska rata. Na jednoj je fronti provocirao lascivnim naslovnicama, ne libeći se prigrliti poučke o povezanosti seksa i ekonomije, a na drugoj je gurao literarne vojnike poput Howarda, ljude koji se nisu dali smesti budalaštinama o rodnim ulogama i nježnijim spolovima.

Za razliku od najpoznatijega fantastičnoga svijeta - onoga iz pera J. R. R. Tolkiena koji je Ameriku poharao četvrt stoljeća nakon Howardovih priča - svijeta koji je blagotvorno zborio o božanskom pravu kraljeva, mirnom životu u jednostavnim selendrama, svijeta koji je ispisivao ode ljepoti i neiskvarenim velikanima prošlosti, svijeta koji je udarao u antimodernističku tamburu užasnutu nadirućim valom industrijalizacije i tehnologije (zbog čega je, paradoksalno, postao ljubimac i hipija i fundamentalističkih katolika), Howardov  svijet odražava iskreniju verziju ljudske povijesti. U njegovoj verziji ljudske povijesti, ispisanoj metodama fantastičarske parabole, nema ni pomazanih kraljeva ni mirnih kutaka s ognjištem i obrađenim poljima. Njegova prijestolja nastanjuju krvoločne barabe, a smjena vlasti vrši se evolucijskom logikom poboljšanja sile, volje i inteligencije. Pučani, seljaci i ostali nesretnici topovsko su meso lokalnim šerifima koji uvijek i iznova s nekim ratuju, a ako rata kojim slučajem i nema, uvijek je tu pokoji sjecikesa, ubojica ili bandit spreman skratiti ionako kratak život.

Bogovi ne nude utjehu, tek priliku za idolatriju i utapanje u narkotičkom zagrljaju kulta. Bogovi su mračni, zlobni i osvetoljubivi – reklo bi se Starozavjetni -  u najboljem slučaju tek nezainteresirani, a vječnost koju obećavaju sumorna je i tragičnija verzija kratkoga života na zemlji. Luđaci, pijanice, silnici, zlobnici i najobičniji manipulatori nastanjuju ulice i prostranstva Howardovog svijeta, a jedina pouzdana stvar u tom košmaru od života je hladan čelik u rukama i  neslomljiva volja kojom pojedinac, unatoč svemu, ustraje još jedan dan. Za razliku od suvremenika mu Lovecrafta, koji je užasnut veličinom svijeta i manjkom ikakve kontrole pojedinca nad vlastitom sudbinom stvarao bezimene demone zbog kojih su mu svi junaci odreda poludjeli, Howard je stvarao vitalne likove koji su umirali s prkosnom psovkom na usnama i posljednjim snagama pljuvali u lice vlastite smrti. Nisu to bili nikakvi moralni uzori - sam Conan je 'nako, bezveze poklao više ljudi no ijedan "junak" epske fantastike – ali nisu bili ni jednolični, plošni konstrukti didaktičkih bajki. Howard je svoje čitatelje suočavao s ljudima i svim njihovim aporijama i diskrepancijama, pokazujući (racionalno jasno, a fantastičnoj fikciji dugo godina strano) kako u istom čovjeku u isto vrijeme čuči i heroj i ubojica i kako je baš taj janusovski lik usađen u temelje civilizacije kakvu poznajemo.

Dio tog spektakla krvi i nasilja treba pripisati podjednakom utjecaju thanatosa kao i erosa na ekonomiju, a dio Howardovom iskustvu odrastanja, no pozitivistički izvori Howardovog svijeta manje su bitni od toga što i danas, čitajući te rečenice, onkraj svih staromodnih danaka vremenu nastanka, prepoznajemo sliku svijeta u kojem i sami boravimo, prepoznajući Conana, čak i u ulozi ubojice i pljačkaša, kao jedinog poštenog lika u farsičnom plesu pod maskama znanom još i kao civilizacija.

Ovim se izdanjem hrvatskoj publici po prvi put predstavlja izvorni Conan, lišen naknadnih nakalemljivanja, prerada, prilagodbi i ostalih, industriji zabave svojstvenih manipulacija. I letimičan i posve nezainteresiran pogled na izabrane priče u ovom izdanju otkrit će kako je riječ o vitalnom starčiću koji još nije spreman objesiti svoj mač o klin i prepustiti prijestolje kakvom nadobudnom, mlađem pretedentu. Od Howardove smrti 1936. pa do danas mnoštvo je teretanom opsjednutih likova s velikim nožinama prodefiliralo kolektivnim imaginarijem opsjednutim pseudo-feudalnim krajobrazima. Malo ih je, poput Conana, ostalo golicati maštu i pozivati na drugo, treće, sedmo čitanje.

Howardovska fantastika, utjelovljena u pričama o Conanu, nastavit će i dalje golicati maštu, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što smo svjesni fundamentalne i pomalo porazne istine o ljudskoj prirodi koju je Howard svojom fikcijom dohvatio. A fikcija je, kako je to ustvrdio neki Grk blizak Aleksandru Velikome, istinitija od povijesti, mada se i iz povijesti da štošta naučiti. Howard je bio dobar učenik, a naučeno konačno imamo priliku pročitati i na hrvatskom jeziku.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Robert Ervin Howard

Kraljica crne obale : I druge priče o legendarnom barbaru

  • Prijevod: Milena Benini, Marko Fančović
  • Hangar 7 01/2017.
  • 308 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789538048159
  • Cijena 75.00 kn

U knjizi priča o legendarnom barbaru Conanu neke su od najpoznatijih izvornih priča Roberta E. Howarda – 'Feniks na maču', 'Grimizna citadela', 'Kraljica Crne obale' i 'Crveni klinovi', u kojima njegov Simerijanac gusari, bori se s mačem u ruci, kraljuje i obilježava sudbinu svojeg doba – hiborijanskog doba davno prije zapamćene povijesti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 19.05.2018.

Suzy Lee : Val

– Pretraži sve članke –