Robert Perišić : Dosadila mi je literatura s likovima koji ništa ne misle

Kada je prije pet godina objavljen uži izbor za beletrističku nagradu Jutarnjeg lista, „Užas i veliki troškovi", druga zbirka priča Roberta Perišića, slovili su kao favorit za najbolje prozno djelo u 2002. godini. Naposljetku, nakon kraće neizvjesnosti, nagradu je dobio „Topli zrak" Davora Slamniga. Bio je to jedan od dvojbenijih trenutaka nagrade koja se u kratko vrijeme profilirala kao najznajčajnija suvremena literarna nagrada premijernih proznih izdanja hrvatskih izdavača.

No bio je to i početak uspona Roberta Perišića. U jednoj novinskoj anketi godinu, dvije kasnije, članovi žirija nagrade Jutarnjeg lista „Užas i velike troškove" proglasili su jednom od najboljih knjiga suvremene hrvatske književnosti. „Luzerska" zbirka ubrzano je počela stvarati novu vrijednost i generirati značajan simbolički kapital. Revalorizacija je dotakla i prvu Perišićevu zbirku priča, „Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas" (1999.).

Već slavni Vlado Bulić, prošlogodišnji lauretat nagrade Jutarnjeg, rekao je kako je nakon nje shvatio „da je moguće pisati". I kritika i publika Perišića su počeli percipirati kao jednog od naznačajnijih suvremenih hrvatskih pisaca - stilskog i tematskog antipoda Miljenka Jergovića. Nagrada Jutarnjeg lista „Našem čovjeku na terenu" za najbolje prozno djelo u 2007., potvrdila je taj Perišićev status.

Dragan Jurak : "Naš čovjek na terenu" mahom je dobio odlične kritike. Roman je već tjednima u samom vrhu liste najprodavanijih knjiga: s broja jedan tek ga povremeno uspijeva skinuti „P.S. volim te" Cecelie Ahern. A sada je stigla i nagrada Jutarnjeg lista za najbolje prošlogodišnje prozno djelo. Kako objašnjavate tako odličnu percepciju romana?

Robert Perišić : Pa nadam se da je objašnjenje jednostavno i da je riječ o kvaliteti romana. Na nagrade inače nisam računao, jer me dosad nagrade nikad nisu išle. A što se publike tiče, tu sam odmah imao jako dobar osjećaj - jer sam bio napravio dosta test-čitanja i vidio da su reakcije odlične.

Ipak se nešto promijenilo u prihvaćanju od vremena «Užasa i velikih troškova» do «Našeg čovjeka na terenu».

Da, valjda je to sad napokon leglo. 2002. smo valjda još bili preblizu devedesetima - kao, što ja sad pričam o hendikepiranom potrošaču i likovima koji govore ruski engleski, koje su to fore... Znate, kod nas postoji određen broj ljudi koji uvijek želi vrtjeti iste teme, bazično je to naša «stara politika» i stare strasti, jer se tu snalaze i znaju kako se smjestiti, sve je zadano, tako da im neka promjena fokusa i diskursa ni ne odgovara. Promjena diskursa neke ljude naprosto ostavlja u prošlosti. 

U proteklih osam godina koliko se dodjeljuje nagrada Jutarnjeg lista čak trojica laureata su bivši ili sadašnji kolumnisti tjednika Globus: Miljenko Jergović („Dvori od oraha"), Boris Dežulović („Christkind"), i sada vi. U čemu je stvar? Globusu? EPH-u? Ili samoj nagradi?

Čujte, Globus jest novina s koncentracijom jakih imena, tako da nije čudno ako netko od tih autora ima svoju čitalačku sljedbu, republiku ili dobije kakvu nagradu. Ipak, što se mene tiče - pisao sam u Globusu i 2003. kad su me računali kao jednog od favorita, pa je pobijedio Slamnig koji ni s Globusom ni s EPH-om nema veze... Naprosto, stvar je u odlukama žirija koje nisu baš predvidljive.

U samom romanu pojavljuju se dvije suprostavljene novinske kuće, nalik EPH-u i NCL-grupi. Vaš glavni junak pritom „glumi" urednika ekonomske rubrike romanesknog pandana tjednika „Nacional".

Ne bih tako doslovno tumačio stvari. Istina da on radi u manjoj kompaniji i da je u toku «novinski rat» sličan nekim stvarnim događajima... Međutim, nema tu direktnog preslikavanja, jer mene ne zanimaju EPH i NCL nego opisujem fenomen malog tržišta, na kojem je uzak manevarski prostor za pojedinca koji je bez svoje volje u sukobe upleten.
 
On živi u malom društvu u kojem je sloboda vrlo uvjetan pojam i to je tema šira od našeg novinarstva, tako je u svim strukama, područjima. Od građevinarstva do književnosti - teren je isparceliziran u tabore... Usko je. Osim toga, priča s novinskim ratom između dviju kompanija - ona je u romanu nužna za zaplet. Znači, dramaturški je nužna i nije sebi svrhom.
 
Do sada ste izbjegavali komentirati paralele između vašeg privatnog života i nekih dijelova romana. Literatura ima svoju autonomiju. No koliko u liku Borisa, reportera kojem se u Iraku zagubio trag, ima „mladog Perišića". Da li Borisove pomaknute i neobuzdane izvještaje zapravo šalje onaj Robert Perišić koji je devedesetih bio suradnik Feral Tribunea i koji je kao student iz Splita u Zagrebu objavio zbirku poezije „Dvorac Amerika".

Nekad su nas u školi učili kako se pisanje tog i tog pisca može podijeliti u «faze». Sjećam se kako su me nervirale te faze - kakve sad faze, malo mi je tih pisaca, još sad svaki ima svoje faze? E, to mi se stvarno činilo kao cjepidlačenje. Ali evo, koliko kužim - vi me pitate da bi se Perišić iz prve faze javlja u romanu koji je sad neka druga faza. Onda se mislim - možda to i nije skroz druga faza čim se tu pojavljuje i ovaj iz prve? Ili je to nešto polifono? Polifonija je po Bahtinu gotovo bit romanesknog. Ne sudaraju se samo razni glasovi, nego su to istodobno razni svjetovi. To su sukobi svjetova «na blizinu»...

Naš svijet se jako raslojio. Nekad smo bili više manje u istoj priči, a danas radnik koji živi od par tisuća kuna, menadžer i kapitalist - definitino nisu u istom svijetu. Nas to raslojavanje i psihološki opterećuje kao neka trauma. U «Našem čovjeku na terenu» ima tih klasnih razlika, ali i kulturnih - između mainstreama i subkulture, te modernog i tradicionalnog, plemenskog...

Onda, u vezi tog Borisa, koji se javlja iz Iraka - tu je i pitanje čiji je jezik u javnosti dopušten, «služben», a čiji je marginalan, «nemoguć». To su pitanja legitimnosti diskursa koja postavlja Foucault, pitanja koja su na dublji način politička... Ima tu svega, dakle. Ja pišem tako da kroz roman može proći i čitatelj koji nije educiran u tom pogledu, no paralelno sam ponudio i druge levele i teme za one koji su ih sposobni zamijetiti. 

Devedesetih godina uređivali ste časopis za kulturu „Godine". Iako se prvotno pojavio kao generacijski mlađa verzija „Quoruma", časopis je, u svojoj magazinskoj fazi, na razmeđi između tuđmanovske i posttuđmanovske Hrvatske, predstavljao najavu postnacionalističke, postmoderne, potrošačke Hrvatske.

Valjda... Ili nešto slično. Mislim, ne bih riječ potrošačko tu rabio na uvriježen način. Mislim da je jedna stvar propagirati potrošnju i puko kupovanje, a posve druga pokušavati opremiti čitatelja za to «potrošaštvo», tako da u njega ne ulazi kao kulturni idiot, nego da osvijesti igru znakova koja se prodaje, da osvijesti znak kao vrijednost... Gdje se danas još prodaje «materijal»? Mislim, prodaje se, ali jeftino. Ono što se prodaje dobro jest znak. I kakav ćeš znak kupiti? Patike koje nose svi? Nešto treće? Da li ti je uopće jasno što radiš dok kupuješ?

Ja sam se potrošaštvom na taj način odavno bavio - i kao urednik, i kao pisac jer od «Užasa i velikih troškova» do «Našeg čovjeka na terenu». Kupovanje je zanimljiv proces, jer kad nešto kupuješ «sebi», ti zapravo kupuješ djelić identiteta... Svaka nova jakna nešto dodaje... Dakle, to jest moja tema, ali ja nipošto ne propagiram potrošački debilizam koji je zahvatio ove krajeve. Žalosno je vidjeti mlade ljude koji konzumiraju stvari kao da ih progoni beskrajna glad, koji preuzimaju konzumiranje kao osnovni princip, a ne mišljenje, ne kreaciju. To su na neki način luđaci. Gledajući nedavni Big Brother celebrity imao sam dojam da vidim neke potrošaštvom potpuno poremećene ljude.
 
Nedavno je kod nas po prvi puta objavljen Amisov „Novac" i McInerneyev „Sjajna, svjetla velegrad". Oba romana, sa svojim likovima smještenima u hiperurbano okružje, u bitnome su odredila model romana kojime se tumači suvremeno, neokapitalističko, potrošačko društvo spektakla - od Bret Easton Ellisa do Frederica Beigbedera. Tom literarnom korpusu, na svoj način, iz naše tranzicijske pozicije, pripada i „Naš čovjek na terenu".

Ne znam da li pripada tom korpusu. Možda po toj temi koju smo sad spominjali, ali ja u romanu ne jašem samo po tome. Amis u «Novcu», koji sam nedavno pročitao, ipak satirički razrađuje jednu «tezu», dok «Naš čovjek na terenu» nije roman jedne teme, a još manje jedne «teze». Kod mene se pojavljuje i zaleđe socijalizma, i rata, i globalizma, i tipično naš sraz urbanog i plemenskog, i ljubavna tema, i sve to ne tretiram tek kao dio priče, nego i priliku za esejističke komentare. U mom romanu značajna je tema i gluma, uživljavanje, identitet kao proces, čemu je povod to što je glavni ženski lik glumica, no zapravo ja glumu obrađujem puno šire, a tu temu, tako plasiranu, ja još nisam sreo kod drugih...

Pokušajte na tren zamisliti da sam taj roman objavio u nekoj većoj kulturi. Znate kako to ide - mediji i ozbiljni promotori nabildali bi neviđenu famu na onome što je novo, kao što oduvijek na taj način stvaraju svoje zvijezde i izvozne proizvode. Mi pak od svega na silu želimo napraviti uvozni proizvod. To je razlika između male i velike kulture. Ponekad se osjećam kao pod udarom autorasizma kad mi kao «uzore» navode neke strance od kojih sam naprosto književno ozbiljniji.

Bitno je ipak da se vaš roman usuđuje tumačiti svijet i vrijeme, čak definirati društvene procese, tako da to nije golo pričanje priče...

To da. Meni je ipak dosadila razina literature koja se iscrpljuje u likovima koji ništa ne misle i ništa ne znaju, nego im se samo događa neka priča. Spoznajna razina ipak je nešto što literaturi pripada. Meni je, prvo zbog sebe samog, važno definirati što se događa, gdje i kako mi to živimo. Ne mislim pritom na prožvakane kuknjave o tome kako je kod nas. Mi imamo specifično nasljeđe nad kojim dominira i «vozi ga» globalna priča. To je živa situacija, brze promjene, vrtoglave.

S vremena na vrijeme predbacuje vam se da ste kao književnik i književni kritičar „Globusa" u načelnom sukobu interesa. No svojim kritikama najčešće izražavate jasan poetički stav. Kako u tom smislu ocijenjujete prvo poglavlje romana Ante Tomića, nedavno objavljenog u Jutarnjem listu?

Ne bih valjda trebao biti pisac i kritičar, nego automehaničar i kritičar, što li? Pisac-kritičar je stara kombinacija, sjetimo se Matoša. Inače, to što sam kritičar, meni kao piscu uglavnom šteti. Nikome od tih gunđala ne pada na pamet raditi ovaj posao. Danas je puno lakše pisati o političarima koje ne srećeš, nego o ljudima s kojima se stalno sudaraš. A što se spomenutog poglavlja tiče - stvarno nisam čitao.

Ante Tomić vas je prozvao zbog toga što ste za pisanje „Našeg čovjeka na terenu" primili jednogodišnju državnu stipendiju.

Ako komu smeta da država sufinancira kulturu, neka izloži svoj neoliberalno-kapitalistički program... I neka se iz protesta više ne ekranizira na državni račun. 

Na hrvatskoj književnoj sceni svako malo plane žestok sukob. Kakva je društvena i književna relevantnost tih polemika? Da li one generiraju neka bitna poetska ili društvena pitanja?

Posljednjih godina razina tih polemika jest valjanje u blatu, verbalno nasilje i okus ludila. Kakva poetska i društvena pitanja? Naše polemike su zanimljive samo kao materijal za socijalno-psihološku analizu.

Protekli tjedan pravi je skandal izazvao tekst Tomislava Čadeža o predstavljanju hrvatskih pisaca u Lepizigu. Zvonko Maković reportažu je nazvao „prljavim pamfletom". Ismijavanja ponekih pisaca u kuloarima se nazivaju fašističkima. Na tekst su upravo reagirali Edo Popović, Renato Baretić i Nenad Bartolčić. I sami ste se našli na meti Čadežova teksta...

Čadež opisuje kako sam sjedio za stolom. Ne znam po čemu je to bitno osim eventualno između nas dvojice. Te reakcije nisam ni pratio. Inače sam svoje mišljenje o Leipzigu objavio u Globusu. Našu sajamsku prezentaciju pratim godinama i ovaj je Leipzig naprosto viši rang priče i mogući ulog za dalje. Ali nemam namjeru voditi oko toga neidentificirane leteće polemike.

( Razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )