Roman Simić - 'U što se zaljubljujemo'

Od prve prozne knjige Romana Simića (1972), zbirke priča »Mjesto na kojem ćemo provesti noć«, prošlo je već skoro pet godina, no pozorniji pratitelji domaće proze posve sigurno nisu zaboravili kako se radilo o jednom od uspješnijih prvijenaca. Iako ta zbirka nije bila do kraja ujednačena, iako se u njoj itetako osjećala Simićeva omiljena lektira, a svoj je prozni svijet posve odmaknuo od tada vrlo »atraktivne« domaće zbilje, što ga je razlikovalo od generacijskih kolega, već je tada bilo jasno kako se radi o jednom od većih talenata kojemu treba još samo malo »brušenja« da zauzme jednu od čelnih pozicija domaćih prozaika.

»Mjesto na kojem ćemo provesti noć« ne samo što je otkrivalo Simića kao jednog od rijetkih mlađih autora kojemu je jasno kako za dobru priču nije dovoljna samo atraktivna tema, nego i umijeće njezina uobličavanja, već je jasno pokazivalo kako je kvaliteta njegove proze u rijetkom spoju književne obrazovanosti u kojoj je do te mjere suveren da se s njome može i poigravati, elegancije pripovijedanja i osjećaja za duh vremena kojemu pripada. Njegov je prvijenac, također, pozornijem čitatelju davao jasne naznake kojim bi putem ovaj pripovjedač mogao krenuti i koje su njegove komparativne prednosti koje će, ako je pametan, iskoristiti u sljedećem pojavljivanju – odličan smisao za dijaloge i atmosferu koja ukazuje na rječitost šutnje i neizrečenoga, te vještina uobličavanja dužih pripovjednih cjelina, s pripadajućim promjenama pripovjedne perspektive, rezovima i promjenom dinamike pripovijedanja.

A da je Roman Simić pametno iskoristio pauzu pokazuje njegova nova knjiga priča, ponovo lijepog naslova, »U što se zaljubljujemo«. I recimo odmah – radi se o najdorađenijoj i najboljoj famoznoj »drugoj knjizi« jednoga autora, kakvu već dugo nisam imala u rukama, na koju je doista vrijedilo tako dugo čekati jer si je njome Simić definitivno priskrbio status prozaika koji ne samo obećava, već s njime trebamo vrlo ozbiljno računati. Njegove su nove priče, tematski, posve drukčije od onih iz »Mjesta«, u njima se vratio (ili pristigao) u prepoznatljive prostorne i vremenske koordinate, njihova je pozadina nenametljivo i suptilno ocrtano vrijeme nedugo poslije rata, a sve ono što je u prvoj zbirci djelovalo kao stilska vježba doveo je gotovo do savršenstva. Simić nije pripovjedač jednog modela kojeg reciklira i na njemu parazitira; jedanaest njegovih priča posve je različito, one dakako pokazuju što sve kao pripovjedač umije, ali s druge strane u samoj zbirci ne djeluju nimalo disparatno jer ih povezuje interes za međuljudske odnose – obiteljske, ljubavne i ljubavničke, prijateljske, svejedno – odnosno za ono što te odnose čini, a nikada nije izgovoreno, ostalo je negdje u zakutcima šutnje, između redova ili kako bi to pribilježio Simić u priči Uspon – »Riječi su bile to što nije pogađalo – ti ćorci.«

Zbirka počinje uvodnom, izdvojenom pričom »Okvir za obiteljskog lava«, koja se od ostalih razlikuje nešto osobnijim tonom pripovijedanja i korištenjem esejističkog diskursa u toj potrazi za pravom, malom povijesti jedne rasute obitelji, povijesti koju nije moguće iščitati s fotografija kao »stereotipa sreće«. Fotografije, kao ni riječi, za Simića nisu pouzdani svjedoci, prave se istine izgovaraju i vizualiziraju negdje između njih, u pauzama i šutnjama ili zamagljenim detaljima fotografija. Slijedi priča »Miris zemlje« koja nastavlja obiteljsku tematiku; odnos oca i sina nakon majčine smrti i nakon rata koji je i njihove živote nenadoknadivo promijenio, odnos koji se bazira na šutnji i hladnoći koja je, također, uzrokovana i nekim davnim izgovorenim riječima; riječima koje, posljedično, uzrokuju njihov nedostatak.

»Čovjek u ženskim gaćicama«, priča o dva patologa čija strast, osim čitanja, postaje pričanje priča o mrtvacima koji dolaze na obdukcijski stol, znakovita je barem iz dva razloga. Prvi je taj što njezina bizarnost početno nalik na onu na kakvu nas je navikao Zoran Ferić, no kad pomislite kako je riječ o »imitaciji« Ferić se pojavi, u podrumu patologije, glavom i bradom i s bocom maslinova ulja, kao lik, i sve su sumnje otklonjene. Osim kao stanoviti hommage Ferićevoj poetici i njegovoj glasovitoj rečenici »Bog voli ironiju« koja se ovdje varira i razrađuje, to je posredno i priča o pripovijedanju, kao »priči koja priča o onome koji priča«. Nekoliko je kraćih priča (»Učinili smo to jer smo morali«, »Uspon«, »Kupa«, pa i »Apaurin«) posvećeno muško-ženskim odnosima, u čijim se šutnjama pokreću i preokreću čitavi svjetovi i događaju intimne tragedije, u kojima doista ima nešto od carverovskog minimalizma i onoga »o čemu govorimo kad govorimo o ljubavi«, a u čijoj se pozadini otkrivaju davni porazi i grijesi, kao i traume uzrokovane prepoznatljivom tmurnom hrvatskom svakodnevicom 90-ih. A ta je svakodnevica, sa svojim devijacijama i paranojama, prisutna i u »otočkoj« Simićevoj priči »Dezerteri«.

Duže prozne cjeline, koje su majstorski strukturirane i povezane čvrstom niti pripovijedanja čak i kad su građene od fragmenata, a to su priče »Tri psa«, »Jeste li čuli za Mendozu?« i »U što se zaljubljujemo«, također u svome središtu imaju muško-ženski, propali ili propadajući odnos. No, Simić ih nadopunjuje motivima koji ih vode u neočekivane smjerove, otvara im mogućnost iskliznuća u smjeru nekih drugih žanrova ili ih garnira laganom ironijom. Naslovna priča, smještena na znakovito posljednje mjesto u zbirci, povezana je s onom prvom. U prvoj, naime, pripovjedačeva baka Talijanka izgovara to famozno pitanje – u što se zaljubljujemo? – koje se seli u završnu priču ne samo kao naslov, već se ono u priči o neimenovano dvoje, čija ljubavna priča kao težnja da se živi normalno također prerasta u tišinu i samoću, varira, nadopunjuje i sagledava iz više kutova. Naslovna je priča prava mala studija koja fabulu isprepliće s nekim temeljnim pitanjima međuljudskih odnosa. Dakako, bez konačnih odgovora jer Simićeve priče uvijek ostaju otvorenih i neizrečenih krajeva, čak i onda kad im se, rijetko, smiješi mogući happy end.

Simić je ovom zbirkom pokazao ne samo veliko pripovjedno umijeće u baratanju nekim vrlo zahtjevnim pripovjednim modelima, nego i iznimnu zrelost i snagu da uvjerljivo zabilježi ono što je najteže – ono prešućeno. Elegantnog stila, odličnih dijaloga i nevjerojatno uvjerljive atmosfere, s nenametljivim, ponekad i do neraspoznatljivosti kamufliranim podtekstom literanih referenci, ova je prozna zbirka, tužna koliko su tužne sve one koje prodiru u samu bit ljudskih emocija i odnosa s drugima, doista zaslužila čistu peticu. Govoriti šutnjom i o njoj, a pri tome graditi odlične priče, doista mogu samo najbolji.

( Tekst je prvotno objavljen u prilogu "Bestseler "Jutarnjeg lista )