Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 13.08.2021.

Rutger Bregman : Ljudski rod

Rutger Bregman mladi je nizozemski povjesničar koji se, barem ako je sudeći po medijskim natpisima, prometnuo u jednog od predvodnika tzv. „provokativne“ misli. Knjiga „Utopija za realiste“, podnaslovljena „Kako možemo izgraditi idealni svijet“, izdana je u hrvatskom prijevodu još 2017. godine i prethodi knjizi o kojoj će ovdje biti riječ, ali je indikativna za to provokativno koje se proteže kroz Bregmanovu misao. Što čini to provokativno? Tri glavne točke: univerzalni osnovni dohodak, kraći radni tjedan i otvorene granice za slobodan prolaz svih ljudi. U međuvremenu je Bregman eksplodirao, postao popularan, što danas u prijevodu znači da piše jezikom prijemčivim, oslobođenim od stručne prisile, o „provokativnim“ temama koje nježno trzaju neke misaone žice, uglavnom davno potisnute. Tako danas možemo čitati i drugu Bregmanovu knjigu u hrvatskom prijevodu, „Ljudski rod“, podnaslovljenu „Povijest čovječnosti“.

Ako je suditi po uvodnom poglavlju Bregman se opasno „radikalizira“. Uzimajući u obzir da je anegdotalan uzduž i poprijeko, ne čudi što knjiga započinje pričama o katastrofama, što prirodnim (uragan Katrina), što političkim (Drugi svjetski rat, napad 9/11), u kojima su se obični ljudi, suočeni s posljedicama, pokazali kao načelno dobroćudna bića, uvijek spremna pomoći, s visokim moralom koji ne propada samo tako u trenucima životne ugroženosti. Ono što otvoreno tvrde brojni zagovornici teorije glazure, prema kojoj je civilizacija prekrivena tankim slojem glazure koja vrlo lako puca pod najmanjim opterećenjem, nakon čega iz ljudi počnu izbijati neke strašne i loše osobine, prema Bregmanu nema stvarno pokriće u zbilji i nešto je što se događa samo u glavama elite (sic!), onih na društvenom vrhu koji iluzornim ovladavanjem esencijalno ljudskim, što je po njima urođena sebičnost, koristoljubivost i agresivnost, održavaju svoju poziciju.

Negativan pogled na ljudsku prirodu je nocebo, u njega vjerujemo pa se na kraju i obistini. Tako tvrdi Bregman i u idućih petsto i kusur stranica nastoji dokazati da negativan pogled na ljudsku prirodu, suprotno uvriježenom mišljenju, nije realističan nego je upravo suprotno, tendenciozno umišljen, a ljudi su načelno u redu. Knjiga je zamišljena kao interdisciplinarno pobijanje utemeljenih umišljaja o negativnoj ljudskoj prirodi i to načinom predstavljanja metaistraživanja, zbiljskih anegdota ili istraživanja koja upućuju na suprotne zaključke. Od zbiljskog parnjaka „Gospodara muha“ na pacifičkom otoku 'Ati koji se odvio na nešto drukčiji način, preko dekonstrukcije mnogobrojnih eskperimenata američkih socijalnih psihologa 20. stoljeća i forenzičke analize prošlosti Uskršnjeg otoka, pa sve do aspekata vojne poslušnosti u Drugom svjetskom ratu i u konačnici zbiljskih primjera društvene organizacije temeljene na novom realizmu Bregman ne preže pred pokojim generalizirajućim ili nategnutim sudom i ne ustručava se sabiti golemu količinu informacija u redom čitke i jednostavne rečenice bez pritajene teorijske grimase.

Središnju okosnicu čini pojednostavljeno postavljanje Rousseaua i Hobbesa u suprotne tabore iz kojih obojica jednako revno pucaju u smjeru onog drugog. Prema Bregmanu upravo oni dobro predstavljaju dva pogleda na ljudsku prirodu, jedan hobesijanski, procivilizacijski, koji čovjeka etiketira sebičnosću, koristoljubivošću i vlastoljubivošću i smatra da ga treba institucionalno obuzdavati kako opterećujući unutarnji mrak (sklonost sukobu, Homo homini lupus) ne bi isplivao na površinu i prevladao, i Rousseauov, proprirodni, koji čovjekovo prirodno stanje vidi u predcivilizacijskom locusu, neobuzdanoj prirodi koja ispunjava sve potrebe inherentno jednakoljubivog i dobrog plemenitog divljaka. Ipak, Bregman ne odbija civilizaciju i ne zagovara povratak k prirodnom stanju; nastojeći ostati u okvirima društvenog uređenja s kako-tako pozitivnom, uzlaznom putanjom blagostanja, on ocrtava nekakav treći put, simpatično nazvan Homo puppy.

Čovjek je kroz povijest evoluirao tako da su pozitivno odabrane bile karakteristike dobroćudnosti i altruizma što se ogleda u blagim, gotovo pedomorfnim, facijalnim karakteristikama suvremenog čovjeka, za razliku od robusnih, snažnih i „oštrih“ facijalnih karakteristika naših predaka, tvrdi Bregman, za što temelj traži u usporedbi s rezultatima istraživanja na srebrnim lisicama ruskih znanstvenika Dmitrija Beljajeva i Ljudmile Trut. „Djetinjasti“ izgled lisica u kasnijim generacijama oni objašnjavaju pozitivnom selekcijom na dobroćudnost koju su namjerno sustavno provodili. Teško da se možemo prepustiti i reći da je to to, da je današnji ljudski izgled rezultat spolnog odabira onih članova populacije koji su bili dobroćudniji, zbog čega su se vremenom raširile blage, „psićolike“ crte lice, kad ne znamo uopće koji je to mehanizam koji utječe na fizičku promjenu prilikom takve selekcije. Jesu li blaže, mekše, djetinje crte lica rezultat povećanog oslanjanja na suradnju, a smanjenog oslanjanja na agresivnost i sukob pri osiguravanju fitnesa? Međutim, zgodna je to teorija evolucijske antropologije koja je sigurno u manjoj, ma bilo i u statistički zanemarivoj, mjeri točna. 

Bregman se prilikom uvjeravanja ne ustručava okrznuti ni teorije giganata poput Machiavelija, Milgrama, Dawkinsa ili Pinkera, tvrdeći da su svi oni redom idejni nositelji negativnog pogleda na ljudsku prirodu, i pritom je u pravu, čak i ako u obzir uzmemo samo naslove knjiga navedenih mislioca: „Vladar“, „Sebični gen“, ili Pinkerovo statističko i neslavno Milgramovo eksperimentalno potvrđivanje teorije glazure. Međutim, s druge strane, tamo gdje bi trebao poentirati suzdržanijim teorijskim diskursom „u rukavicama“ Bregman čini grešku posežući za nizom podataka iz iste kabanice iz koje su vadile njegove persona non grata. Očekivano je da se priklanja Rousseau i poput jeke opet iznosi toliko ponavljani nazor o kvarljivoj civilizaciji i svim dosezima koje ona pretpostavlja. Ma koliko kod privlačno i logično djelovala priča o začetku ideje o privatnom vlasništvu u kontekstu prelaska na sjedilački način života, razvoja poljoprivrede i gomilanja viška dobara u razdoblju tzv. neolitske revolucije, i njezinom izjednačavanju s biblijskim izgonom iz raja tj. gubitkom nevinosti, pri čemu je raj komunitaristička skupina od maksimalno 150 (!) ljudi koja se održava samo onim što priroda daje...ne čini se da ima učinka papagajski ponavljati tu priču o podrijetlu pokvarenog kapitalizma, beskrupuloznih moćnika i prljavog novca, posebice uzimajući u obzir koliko je krnje naše znanje o praskozorju povijesti.

Ljudski rod Bregman Rutger

Bregman je najbolji kada nam govori da su ljudi dobri, i to u grupama, a ne u izoliranim kontroliranim ćelijama, kao anonimci u gradu, zbog „efekta promatrača“, kada nam govori da moć kvari jer njezina pozicija iziskuje oblik besramnosti zbog kojeg se moćnici simpatično manje crvene, ili da nas neizbježna zavedenost urođenom empatijom i dobrohotnošću može koštati najviše (većina provoditelja „zlih“ ideologija uvjerena je da čini dobro za svoje bližnje). Kratkovidnost ljudske empatije uz osporavanu intrinzičnu ljudsku motivaciju čini plodno tlo za manipulaciju u najrazličitijim mogućim situacijama, od rata, čija je povijest, prema Bregmanu, povijest povećanja udaljenosti „usmrćivanja“, pa sve do osvrta na stanje blagostanja u svijetu, gdje empatija zakaže kada se radi o patnji udaljenih ljudi. Najbolji je opet onda kada pripovijeda o zatomljenoj averziji prema nejednakosti koja je činila temelj lovačko-sakupljačkih društava, ili kada uvjerava u mogućnost samozavaravanja o negativnoj ljudskoj prirodi koje se događa zbog čovjeku urođenog zrcaljenja, u ovom slučaju zrcaljenja nečega što mislimo da svi drugi misle (čovjek je sebičan, agresivan, koristoljubiv po prirodi).

Raznolika oprimjerenja primjenjenog novog realizma u završnom dijelu knjige šlag su na torti načinjenoj od mnogo neujednačenih dijelova, šarenoj poput kakva kaleidoskopa, od kojih su neki ukusni, a neki gotovo truli i prožvakani. Polazeći od organizacije za kućnu njegu Buurtzorg, preko reformirane obrazovne institucije Agora, pa sve do izravnijeg oblika demokracije u brazilskom Porto Alegreu možemo čitati o ugodnim „džepnim“ utopijama temeljenim na jednakosti, otvorenosti i decentraliziranom, samoupravljačkom sustavu koje polučuju „tvrde“ uspjehe. Iskusnim „novinarskim okom“ Bregman sposobno pikira informacije koje idu u prilog početnoj premisi knjige, onoj da je drukčiji pogled na ljudsku prirodu moguć i realističan, u najmanju ruku jednako kao i danas dominantni negativan pogled. Ne libeći se upustiti u duge digresije Bregman nam ushićeno predstavlja slučajeve koji se na trenutke čitaju poput kakve napete proze, dok na trenutke učini omašku i tek se ovlaš dotakne neke teorije iz evolucijske psihologije i antropologije koja ipak zahtijeva pomnije sagledavanje zbog dalekosežnih posljedica koje mogu imati njezini zaključci. Sve u svemu, mjera je taman pogođena da knjiga ne postane punokrvna feel-good tirada, pa ako ne uzmemo za ozbiljno poneku površnost i maskirani Dekalog iz epiloga dobit ćemo lijepi, nimalo provokativni podsjetnik da nas i dobrota čini ljudima.

Rutger Bregman

Ljudski rod : Povijest čovječnosti

  • Prijevod: Svetlana Grubić Samaržija
  • Naklada Ljevak 10/2020.
  • 552 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533554495
  • Cijena 179.00 kn

U svojoj dugo očekivanoj knjizi 'Ljudski rod: Povijest čovječnosti', Rutger Bregman će 200.000 godina ljudske povijesti staviti u sasvim drugačiju perspektivu, dokazujući nam kako smo predodređeni biti ljubazni te skloniji suradnji i povjerenju u drugoga. Vjerovanje u ljudsku dobrotu i altruizam može poslužiti kao temelj za postizanje istinske promjene u našem društvu.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –