Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 28.10.2005.

S. Karuza, M. Mićanović & B. Čegec - "Tri krokodila"

Knjige pisane četveroručno, u ovome slučaju čak i šesteroručno, i nisu neka česta pojava, osobito ako proizlaze iz promišljenog koncepta. Quorumaških osamdesetih u takvu su se rabotu upustili Dragan Ogurlić i Edi Jurković u svom «Paralelnom slalomu», a nedavno smo mogli pročitati informaciju kako se na sličan postupak spremaju Boris Beck i Svjetlan Vidulić. U međuvremenu, dobili smo knjižicu (koja taj deminutiv zaslužuje ponajprije svojim opsegom od tridesetak stranica malog formata) «Tri krokodila», a u njoj tri priče s naslovom «Krokodil» iz pera zanimljivog spisateljskog trolista. Zanimljivog zbog toga što je među njima jedan vlasnik dvije pripovjedačke zbirke (Karuza), jedan pjesnik sklon više nego uspješnim izletima u prozu (Mićanović) i jedan pjesnik, nakladnik i «motor» različitih književnih projekata (Čegec).

Polazište za «Tri krokodila» je dvostruko. S jedne strane, priče očito imaju uporište u stvarnom događaju koji se faktografski može svesti na sljedeće: Branko Čegec i Miroslav Mićanović jednom su prigodom putovali na književnu promociju u Pulu i na putu im se pokvario auto. Pokušaj popravka auta pretvorio se u neobičan događaj, ispripovijedan dakako u različitim autorskim verzijama, ali zajedničko je to da je čovjek koji im je pokušao pomoći u svojoj kući imao krokodila. Prepariranog ili živog, to je već stvar autorske slobode. Očito je kako je nezgoda na putu za Pulu bila čestom temom razgovora za stolom, jer je Senko Karuza u svojoj zbirci priča «Ima li života prije smrti» već objavio priču «Krokodil» s tom temom. Ta je priča, prenesana u ovu knjigu, naime, bila ono drugo polazište za nastanak još dva «Krokodila». Koncept na kojem se baziraju «Tri krokodila» tako nije stvaranje mistike oko jednog stvarnog događaja u kojem su sudjelovali autori, već je mnogo promišljeniji, a njega razotkriva i Karuza, autor popratne bilješke na koricama knjige.

«Pričanje ispričanog» i eksperiment s time kako «čujemo i doživljavamo pripovijedanje drugog» - to je polazište ove šesteroručno napisane knjižice. U njoj se, također, postavlja i varira pitanje istine, odnosno modifikacije stvarnog događaja u književni tekst. Što se doista dogodilo toga dana prestaje biti važno, baš kao i to o kakvom se krokodilu radilo, je li automobil bio popravljen ili se putovanje nastavilo drugim, tko ga je (ako je) popravio i zbog čega su nezgodni automobili u kojima ima previše struje. Vrlo promišljeno, iako se to ne čini na prvi pogled, i što je još važnije vrlo ležerno, autori su se dotakli pitanja književnosti i zbilje, što spomenuti Karuza gotovo programatski formulira na ovaj način – «Tri krokodila tri su potpune istine za svakoga od nas».

Karuzina, već otprije poznata priča bazira se na najvišem stupnju autorske slobode, odnosno prerade materijala u pripovijedanju događaja. Karuza je onaj treći, onaj koji nije sudjelovao nego je o događaju slušao i to se u njegovoj priči osjeća. Branko je vozač, njegov se suputnik ne spominje, čovjek s krokodilom dobija obrise tajanstvenosti, a priča završava happyendom, dakle popravkom automobila. Mićanovićeva pak priča, donosi «osnovne podatke» tko je i gdje putovao, ali se potom razvija u igru, propitivanje smislenosti uvlačenja stvarnih osoba, vlastitih prijatelja, kao likova u književni tekst i propitivanja vlastite suvozačke/sporedne pozicije u cijeloj situaciji, što se manifestira već njegovim imenom, različitim od imena vozača, mehaničara i pomagača koji su redom imenjaci. Stvarni je događaj, pri čemu se Mićanović izrijekom naslanja i na njegovu prvu, Karuzinu književnu varijantu, ovdje samo polazište za unutarnji monolog pripovjedača, zamagljen i neizvjesan od početka do kraja.

Čegecova je verzija najkonkretnija, čime se također vrlo logično i (slučajno ili namjerno) promišljeno zatvara krug – nakon verzije onoga koji nije sudjelovao nego je o svemu samo slušao te onoga koji je «sjedio pokraj», tu je konačno i verzija onoga tko je volan držao u rukama. U njoj konačno saznajemo i sitne detalje – marku automobila i njegovo podrijetlo, točno odredište i razlog putovanja, očekivanja putnika, čak i vrstu glazbe koju su slušali putem, točno mjesto na kojem je automobil stao, kao i etape njegova (ne)popravka. Čak i famozni krokodil ovdje više nije mistifikacija – on je jednostavno preparirani primjerak, ljubimac neobičnog starca koji je radio u Africi i razlog ljutnje njegove žene koja ga se želi riješiti. I dok je Karuzi događaj dvojice prijatelja polazište za novu priču, kod Mićanovića polazište za neka druga, literarna promišljanja, kod Čegeca je to materijal za priču, dovoljno neobičnu samu po sebi da postane literarna.

Iako je riječ o malenoj i pomalo privatnoj knjizi, «Tri krokodila» zgodna su dosjetka i igra mnogo pametnijih i zahtjevnijih pravila no što se to na prvi pogled može činiti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –