Salman Rushdie : Klaun Shalimar

Održava se
01.01.1901.

Kad je početkom šezdesetih prvi televizor stigao u Shirmal, zabačeno kašmirsko selo, vijeće staraca zaključilo da to "jednooko čudovište" razara njihov tradicionalni način života. Ali nazad se više nije moglo. Oko televizijske škrebetaljke, postavljene u šatoru, okupljala su se čitava sela: i muško i žensko, i muslimani i hinduisti.

"Postalo je moguće govoriti o svakoj zabranjenoj temi, bez straha od posljedica; mogli ste zastupati bogohuljenje, pobunu ili revoluciju, mogli ste priznati ubojstvo, palež i silovanje" piše Salman Rushdie u "Klaunu Shalimaru" – jer nitko više na ništa nije obraćao pozornost osim na "idiotske emisije", i sapunice.

I tako je u zavađenim kašmirskim selima zavladao mir - pax tv. Ali samo nakratko. Kad su između sapunica puštene vijesti o otmici indijskog aviona i bijegu terorista u Pakistan ljudi su se podijelili. Muslimani su klicali otmičarima, a hinduisti su bez riječi ustali i izašli iz šatora. Televizija više nije ujedinjavala svijet. Ljepilo sapunica je popustilo. Muslimani nisu željeli sjediti sa hinduistima, i obratno. Ispod televizijskog raja otvorio se vjerski pakao.

Uglavnom, dogodio se sličan proces kao i kod Hrvata i Srba krajem osamdesetih. Kad su Hrvati prestali gledati srpsku sapunicu "Bolji život" postalo je jasno da je Jugoslaviji došao kraj.

Rushdiev "Klaun Shalimar" spaja tri kontinenta: Ameriku, Aziju, Evropu. Priča putuje svijetom: Hollywood, Pariz, London, New York, New Delhi... I dotiče se baš svega. Indijsko-pakistanskog spora oko Kašmira. Francusko-njemačkog spora oko Alzasa. Holokausta. Vjerskih sukoba. Indijske kuhinje. Hollywoodskih tračeva. De Gaullea. Bugattija. Kašmirskog cvijeća... I naravno, televizije. Uglavnom, raznih povijesno-političko-kulturoloških čuda Rushdieva literarnog cirkusa.

Premda je uobičajena medijska slika Rushdiea slika crnomanjastog Warhola koji se sa sramežljivim osmjehom i suprugom manekenkom pojavljuje na crvenom tepihu newyorških društvenih happeninga, taj Rushdie ozbiljni je literarni radnik. Homeinijeva strelica možda ga je pretvorila u savršenu medijsku metu. Međutim, Rushdie je i nadalje ostao veliki književni šljaker. "Klaun Shalimar" još je jedan spomenik tom grandioznom rintanju u beskrajnoj bjelini Worda.

Naravno, to povlači pitanje viškova i popustljivosti prema literarnoj vrućici, kako u stilskoj kićenosti tako i u multitematskoj grandomaniji. No u konačnici, takvo pitanje je deplasirano. Rushdiev literarni genij je jednostavno takav: on istodobno sjedi na tri stolice i tu nema pomoći.

Što se pak tiče zajedničkog gledanja televizijske, kraj je došao s vjerskim fundamentalistima. Hinduisti više nisu smjeli sjediti s muslimanima. Žene nisu smjele sjediti s muškarcima. I ne samo to. Feredže su postale obavezne. Za žene je to značilo gledanje "televizije kroz rupu u ženskom šatoru za jednu osobu".

Taj monošator označio je i definitivan kraj zajedničkog kašmirskog televizijskog šatora.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )