Sanja Vučković : Crveno laž, crno istina

Zaleti li se tkogod pa ponukan naslovom krene listati stranice nevelike knjige Sanje Vučković, očekujući u njoj još jedno konačno razračunavanje s crveno-crnom hobotnicom mitskih dimenzija, ostat će razočaran. Naslovu unatoč, u knjizi Sanje Vučković nema spomena niti o crvenima niti o crnima, nema ni državotvorne misli, ni kronika podmuklih napada perfidnih izdajica, nema čak ni države kao takve, ni grada, ni sela, ni sokaka, ni avlije. U knjizi Sanje Vučković nema ama baš ničega konkretnog za što bi se namrgođeni čitatelj mogao uhvatiti pa reći da „to u nas jest il' nije tako“. Nema tu, dakle, ni državotvorne misli, ni one tradicijske, ni teološke, ni metafizičke, ni patrijarhalne, ali bome ni povijesne, ni klasne, ni ekonomske, ni feminističke, ni kvirovske, nit' ijedne misli navezane na neki od popularnijih teorijskih ili ideoloških okvira. Svijet Sanje Vučković maleni je, izolirani svijet, baš kao što su joj i likovi maleni i izolirani. Samodostatni. Za priču o (samo)uništenju više od toga joj ni ne treba. Takvoj je priči potreban Drugi, ali bez Trećega se već nekako može.   

Crveno laž, crno istina Vučković Sanja

Govoreći o problemu i tretmanu ideja u filmskoj umjetnosti, veliki poljski redatelj Andrzej Wajda u svojoj autobiografiji zapisuje: „Dobra anegdota, pravilno smještena točno tamo gdje to film zahtijeva, može u trenutku sažeti sve ono za što bi nam inače trebao bezbroj zamornih, deskriptivnih scena.“ Čini mi se kako se i Sanja Vučković vodila sličnim zapažanjem. Vučković, doduše, ne koristi anegdotalni jezik, ali metonimijska logika sažimanja kompleksne tematike na nekolicinu upečatljivih, ulančanih i značenjski pregnantnih scena osnovni je konstrukcijski princip njenoga teksta. O obitelji, privatnom i drami identiteta se naposljetku može pisati nadugo i naširoko, kao što to npr. čini Knausgård, ali se može pisati i drugačije; pomalo, dozirano i promišljeno, kao što to čini Sanja Vučković. Nije tu riječ tek o težnji ka nekoj vrsti formalne inovacije, niti o traženju novoga puta na dobro utabanoj stazi obiteljske drame/tragedije, već je tu riječ o uprizorenju patološkog odnosa koji se opire racionalizirajućoj paradigmi uobičajene romaneskne strukture.

„Crveno laž, crno istina“ ni ne pokušava objasniti kako i zašto dolazi do devijacije „prirodnoga“, ne pokušava razumjeti nasilnika niti relativizirati krivnju, ne nudi čak ni teleologiju patnje u kakvom zgodno domišljenom svršetku ili nagradi koja bi čekala likove na kraju puta. Smisla nema, kao što nema ni nagrade, a kamoli kakvog racionalnog razloga svemu tome. U knjizi Sanje Vučković pozornost se pridaje drugim stvarima – okrutnim tišinama, podmuklim djelima i psihološkim maltretiranjima, krokijima emocionalnih pejzaža, fiksacijama, prostorima slobode u zatvorskom okruženju i emocionalnom transferu proizašlom iz patološkog odnosa majke i kćeri.

Sanja Vučković za svoju temu ne odabire društveni tabu (iako se „odnosi“ poput ovoga u pravilu delegiraju na stranice crne kronike) već društvenu nelagodu i tjeskobu, pripovijest o nevidljivome, o nečemu što se događa drugima pa zato ni ne postoji. Najprije je to nelagoda i tjeskoba same pripovijesti, a potom nelagoda i tjeskoba proizašla iz kontrasta poetskog jezika gotovo lirske kvalitete kojim se tvori svaki pojedini prizor i njegovog mjesta u općem poretku stvari. Pri tome je Vučković svjesna zakonitosti odabranoga medija pa koristi sve ono što je jezikom i u jeziku moguće, a drugim medijima gotovo nedostupno. Konstrukcija likova, fragmentarna logika emocija, sjećanja i identiteta, bjelina, točka i zarez u ulozi važnijoj od pravopisne; jezik je u glavnoj ulozi i samo je on odgovoran za proizvodnju strave koja se provlači između redova teksta. Nije to visceralna, eksponirana strava horora (nema ovdje nabrijanih kasapina ni vješto složenih sprava za mučenje) već daleko temeljitija i potentnija strava „obične okrutnosti“, sveprisutnog, sveprožimajućeg tereta koji se ne da ni egzorcirati ni riješiti glogovim kolcem.  

Događaji iz knjige Sanje Vučković mogli bi se odvijati bilo gdje. Zapravo se i odvijaju. Zato ni nema preciznih geografskih koordinata, niti specifičnog vremena radnje. Takvi detalji od jedne sasvim privatne mržnje, toksične veze i uzajamnog razaranja samo odvlače pozornost. Vanjski je svijet apstrakcija, kako za majku tako i za kćer. Konkretno pripada privatnom prostoru, dovoljno širokom, propusnom i prijemčljivom za sve oblike maltretiranja. Vanjsko pak sipi s rubova teksta. Vanjsko je normativno, retoričko i totalizirajuće, vanjsko čitatelj donosi sa sobom, a potom ga, u susretu s knjigom, mjeri, propituje i ponovno uspostavlja. „Crveno laž, crno istina“ ne traži dramu u odnosima odraslih ljudi, u sukobu volja već izgrađenih likova. Ono pronalazi dramu u abnormalnom, stavljajući čitatelja u svijet bez sigurnosne i pomalo patronizirajuće retoričke mreže pune velikih riječi o čudima rođenja, svetosti obitelji i snazi majčinskih osjećaja. I kao da se pri tom osvrće na recentne napade na pravo na abortus i pokušaje kontrole ženskoga tijela. Dok s jedne strane stoji normativni, naivni, ružičasti svijet vigilantista, s druge strane, kao svjedočanstvo svijeta koji izmiče jednostavnom opojmljivanju i samodopadnim imperativima stoji „Crveno laž, crno istina“.

U želji da se knjiga približi potencijalnim čitateljima ponekad se upotrijebe pogrešne riječi. Tako na korici knjige Jelena Zlatar zapisuje „(...)Lakoća ostaje i u čitanju, pa se tako ova teška i bolna tema čita u dahu...“ Dok je to s jedne sasvim pragmatične strane točno (dupli prored, velika slova, nonšalantni prijelom itd.) s druge strane navodi čitatelja na pomisao da je baš dobro što je tako, što se bol prolazi u napetom iščekivanju, kao da je riječ o kakvom trileru ili nekoj od onih knjiga u kojoj policijske agencije ganjaju teroriste po kugli zemaljskoj. „Crveno laž, crno istina“ može se, doista, pročitati brzo, ali se tom metodom propuštaju i brižljivo složene rečenice, i uloga svakog pojedinog poglavlja u kontekstu cjelokupne slagalice, propušta se, na kraju krajeva, i sama knjiga u koju je potrebno zaroniti do kraja kako bi sve to skupa imalo ikakvog efekta. „Crveno laž, crno istina“ čita se sporo jer se, unatoč „jednostavnom“ jeziku, čita teško. I možda nije riječ o najboljoj knjizi koju ćete čitati ove godine, ali je svakako riječ o upečatljivom prvijencu, skrivenom u katalogu maloga nakladnika. U ovih nepunih godinu dana od objave knjiga je, kako to obično biva s knjigama malih nakladnika, prošla ispod radara. Interliber je, doduše, pred vratima i prava je prigoda za nadoknadu propuštenoga.

Sanja Vučković

Crveno laž, crno istina

• Centar za kreativno pisanje 03/2017.
• 94 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789538019081

Što se događa kada majčinsku bezuvjetnu ljubav zamijeni nepatvorena mržnja? Kroz niz duboko uznemirujućih i zastrašujućih slika i scena, Sanja Vučković plete sagu o patološkom odnosu između sadističke majke i njezine bespomoćne kćeri, čineći to bez opravdanja, bez objašnjenja i bez utjehe. Hrabro se suočava s temom zlostavljanja, ostavljajući čitetalja na suptilnoj granici između tuge, začudnosti, straha i divljenja.