Sanja Vučković : CeKaPe krasi ogroman entuzijazam, velika ljubav i poštovanje prema književnosti i pisanju

Nenad Bartolčić: Voljeli bismo razgovarati o nekoliko projekata koje neposredno vodite, to su Centar za kreativno pisanje i udruga ZANA, a volio bih da kasnije prokomentiramo i projekt Pravo na javnu posudbu koji za Društvo hrvatskih književnika servisira ZANA. No, krenimo od početka. Kako je nastao Centar za kreativno pisanje, kako i kada ste došli na ideju da ga pokrenete?

Sanja Vučković: Ideja je bila pomalo sebična, budući da i sama pišem. Nakon pohađanja radionice kratke priče u klubu Booksa, prije desetak godina, na kojoj sam stekla dovoljno hrabrosti i samopouzdanja da svoje tekstove/priče podijelim s onima koji su prema njima bili kritični i na kraju utjecali na to da budu bolji, poželjela sam to iskustvo podijeliti i ponuditi svima koji pišu i imaju potrebu za kritičkim čitanjem i radom na svom tekstu. 

Od ideje do Centra prošlo je osam godina u kojima se Centar razvijao, uvodeći nove radionice i nove programe. Uz sjajne voditelje, zanimljive ljude koje sam upoznala, suradnike i prijatelje, sve što se događalo u tih osam godina bilo je neprocjenjivo vrijedno i lijepo, čak i u onim trenucima kada sam se pitala: ima li sve to smisla? Jednom godišnje, obično u depresivnom siječnju, dogodi se taj trenutak sumnje i straha kada se pitam hoćemo li izdržati, hoćemo li unatoč novim idejama i programima opstati. Srećom, već početkom veljače počne neki novi ciklus radionica, pojave se novi polaznici, ali i oni koji su završili dvije-tri radionice i ponovo se vraćaju... To su trenuci u kojima shvatiš da ipak ima smisla i da je jedini smisao nastaviti dalje makar i za jednog polaznika, onog koji u pisanju i književnosti istinski uživa. Još uvijek ih ima puno više od jednog i zbog takvih CeKaPe postoji.
 

Sjećate li se tih prvih radionica? Tko su bili prvi voditelji?

Prva je radionica počela snom. Sanjala sam učionicu punu ljudi koji pišu, sjećam se još uvijek drvenih klupa i njihovih lica, ozbiljnih ali sretnih. Probudila sam se i znala sam da moram pokušati. Po preporuci jedne spisateljice, nazvala sam Tomislava Zajeca i pitala može li i želi li voditi radionicu dramskog pisma. Nismo se poznavali, njemu je to bilo prvo iskustvo vođenja takvih radionica, meni prvo iskustvo organizacije. Nisam imala nikakav model, znanje ili iskustvo u tome, samo veliku želju, intuiciju i ogromnu ljubav prema književnosti. 

Te prve, 2007. godine, imali smo tri grupe po osmero ljudi, što nitko nije očekivao, ni san nije mogao bolju priču ispisati. Bio je to sjajan vjetar u leđa, koji je pokrenuo nove ideje i nove radionice: radionicu kratke priče s Miroslavom Mićanovićem, scenarij koji je tada vodio Goran Ferčec, roman s Marinkom Koščecom, književna kritika s Jagnom Pogačnik. Svaka je godina donjela neku novu radionicu, sve što se moglo s književnošću i pisanjem povezati, pretvarali smo u radionice.
 

A sjećate li se i prvih polaznika? Ima li među njima i onih koji su kasnije „kapitalizirali“ vještine koje su naučili na radionicama?

Kada hladni vjetrovi zalede optimizam, ono što me uvijek podigne iz mraka i depresije upravo su polaznici kojima je CeKaPe „promijenio život“, dao samopouzdanje i hrabrost da se suoče s vlastitim tekstom, da ga uz objektivnu, dobronamjernu kritiku na radionicama učine boljim i da to, na kraju prepoznaju nakladnici. I ono što me jako veseli, velik broj tih „prvih polaznika“ još uvijek dolazi u CeKaPe, na programe ili radionice, na druženje i razgovor o pisanju i književnosti ili da bi na nekoj novoj radionici ponovili iskustvo zajedničkog pisanja i iz sebe izvukli nešto novo i neotkriveno. 

Pisanje je samotan, ponekad težak i mučan proces i svi koji pišu imaju ili bi morali imati svog „prvog čitača“. Kada imaš bar sedam takvih čitača, dobronamjernih, ali kritičnih, jednostavno moraš „kapitalizirati“ to što dobiješ. A mislim da je najvredniji kapital upravo ta  strast i ljubav prema književnosti i pisanju. 
 

Tko su voditelji u ovogodišnjoj, novoj seriji radionica?
    
Svi CeKaPe-ovi voditelji vodeća su imena hrvatske književnosti (smiješak). Ta fraza ponekad zvuči potrošeno, nekome neuvjerljivo, možda i komercijalno, no oni to zaista jesu. Ne samo zato što su u onome što rade sjajni i ne samo zato što su njihova imena na književnoj sceni poznata. Oni su uz sve to sjajne osobe i pedagozi, iznimni profesionalci prepuni entuzijazma, ljubavi i predanosti u radu s polaznicima. I to se, naravno, osjeti, polaznici to prepoznaju i stvara se odnos povjerenja i uvažavanja.

Nije ponekad lako pročitati svoj tekst pred nepoznatim ljudima, pred voditeljem koji iza sebe ima malu bibiloteku objavljenih knjiga, nije lako čuti i prihvatiti kritiku. Neki se s njom nose lako, svjesni činjenice da ih dobronamjerna i konstruktivna kritika čini boljim piscima, ali ima i onih kojima treba više vremena da to shvate. Uloga voditelja u tim je trenucima neprocjenjiva. Treba imati sposobnosti i znanja da uz isticanje dobrog, istovremeno ukažu i na ono što bi moglo biti bolje, vodeći računa o osobnosti svakog polaznika i procjenjujući pažljivo njihove mogućnosti suočavanja s kritikom. To nije lako, ali svi CeKaPe-ovi voditelji dokazali su da imaju tu sposobnost i ta znanja i zato su vodeća, velika imena.

U ovoj se izjavi krije opasnost od  pretjerivanja, patetike ili stereotipa, ali oni to za CeKaPe zaista jesu. Uz Miroslava Mićanovića, Zorana Ferića, Tomislava Zajeca, Gorana Ferčeca, Jagnu Pogačnik, Sanju Kovačević,  Tomicu Šćavinu, Tomislava Kuzmanovića, Aleksandru Starčević,  ove godine, jednom mjesečno dolazio nam je iz Splita, Nebojša Lujanović na novu, odličnu, teorijsko-analitičku radionicu Demontaža, a prvi smo puta imali dva voditelja na jednoj radionici, radionici drame, Ivanu Sajko i Dubravka Mihanovića.

Uz početni oprez i izvjestan strah kako će se ljudi u relativno kratkom vremenu priviknuti na dva voditelja, već je prvi ciklus pokazao da su Ivana i Dubravko sjajan odabir. Uz njih, na radionicu Tekst u glazbi došli su također kao voditeljski par, Denis Špičić i Sara Renar, a s Ivom Tičić pokrenuli smo još jednu sjajnu novu radionicu koja se održava na engleskom, English Writing Workshop.   
 

Za koje radionice vlada najveći interes? 
     
Kratka priča svake godine uvjerljivo vodi. Ne znam je li to zbog kako Miroslav Mićanović kaže „začudne naravi kratke priče“ ili zbog njene „kratkoće“ i (pred)uvjerenja da se lako i brzo piše. Neki polaznici upadnu u zamku njene naravi, koja je ponekad čudljiva i teška, ali uvijek predstavlja  čudo trenutka u kojem je uhvaćena. Pisanje dobre kratke priče traži puno strpljenja, talenta i vještine.  U ovih osam godina na radionicama je napisan zaista  velik broj odličnih kratkih priča, a nemali je broj kratkopričaša koji su nakon radionice osvajali nagrade na književnim natječajima i objavili  zbirku priča.

Kako je roman zadnjih par godina sve „popularniji“, odnosno postalo je jako važno objavit ga i gotovo da se uspjeh pisca time mjeri, tako je i interes za radionicu romana porastao. Radionica scenarija postojano, svake godine ima svoj siguran broj polaznika u dva ciklusa godišnje, a sve ostale promjenjivog su broja i interesa. Ali uvijek dovoljno da se održi bar jedan ciklus godišnje.   
 

Je li taj interes povezan i s „atraktivnošću“, javnom popularnošću voditelja pojedine radionice?

Mislim da popularnost voditelja nije presudna. Velik broj polaznika dolazi iz nekog drugog svijeta, ekonomije, arhitekture, prirodnih znanosti i imena im ne znače puno. Naravno, oni koji prate književnu scenu procjenjuju očekivanja i s javnom popularnošću voditelja, no kako su u CeKaPe-u svi voditelji sjajni, vrlo brzo za polaznike postaju popularni (smiješak). A to je najvažnije. 
 

Kakav je interes polaznika, povećava li se s godinama ili uslijed besparice jenjava?

Mislim da bi interes bio veći kada bi  radionice mogle biti jeftinije. O tome puno i često razgovaramo. Besparica je, naravno, utjecala na broj polaznika, no interes ipak ne jenjava. Ili ne u onoj mjeri koja bi ugrozila opstanak centra. No, nisam baš potpuno sigurna da je cijena uvijek razlog slabijeg odaziva na neke radionice. Ovo ljeto smo u ljetnom upisnom roku snizili cijenu za gotovo 50%, što znači da je cijena jednog školskog sata 30,00 kn. Do sada, a prošlo je više od mjesec dana, imamo manje od deset prijava. Mislim da besparica nije i ne može uvijek biti opravdanje za nedostatak interesa ili motivacije za rad na sebi. Netko će 30 kn potrošiti na 45 minuta u kafiću, a netko na 45 minuta radionice pisanja.

Mislim da interes načelno ne jenjava. Pogledamo li izdavačku scenu, nikada nije bilo više naslova mladih, novih autora s prvim knjigama. Uz to, čini mi se da se nikada nije više pisalo. Kvalitetu će procijeniti književna kritika i čitatelji, no gotovo je postalo pitanje prestiža objaviti knjigu. Ponekad mi se čini da je za neke autore objavljivanje postalo važnije od samog pisanja i istinske potrebe za pisanjem.  

Dobro je, naravno, što se mladim, nepoznatim autorima pruža prilika za objavljivanjem, i CeKaPe-ova biblioteka Prvi korak upravo je pokrenuta s tim razlogom, no svakom bi početniku savjetovala bar jednu radionicu pisanja prije objavljivanja knjige. Osim genijalcima, ali bojim se da je takvih jako malo. Zato vjerujem da će interesa za radionice uvijek biti (smiješak).
 

Radionice se uglavnom odvijaju u prostorima u Amruševoj ulici, no ima i jedna mnogo atraktivnija lokacija na kojoj se one odvijaju... šumovita i sjenovita... gdje je to? 

Za ljetnu školu pisanja, još prije četiri godine, jedan je polaznik rekao: „to je iskustvo koje mijenja.“ Tu rečenicu često koristim u najavama, ne samo zato što mi se sviđa (smiješak), već stoga što zaista na pravi način opisuje tih sedam dana posvećenih pisanju i druženju s piscima. Gotovo nitko od nas nema tu privilegiju i mogućnost da sedam dana samo radi na tekstovima, piše, razgovara o napisanom, druži se i živi s voditeljima, piscima i svima koji su tih sedam dana odlučili posvetiti samo književnosti. 

Iz tog iskustva nastaju sjajni tekstovi, napredak je očigledan, dešava se na dnevnoj bazi, a događaju se i divna druženja i prijateljstva, koja traju puno duže od  sedam dana. Okruženje šume, bajkovite prirode i sedmodnevna izolacija  sigurno doprinose ugođaju, sjajnoj atmosferi i potiču pisanje. Ponekad se čini nemogućim iz dana u dan, u samo par sati, svaki dan napisati novu priču ili tekst, ali svi uspijevaju. U ljetnoj školi pisanja sve je moguće i sve je neponovljivo iskustvo. Možda će netko ostati nepromijenjen, ali nitko neće ostati ravnodušan. 

Ove godine slavimo mali jubilej, petu ljetnu školu. Slavit ćemo svih sedam dana, od 22. do 29.8. na Platku, u Malom domu Sušak. Mali dom za velike tekstove (smiješak).
 

Prokomentirajmo malo i CeKaPeo-ov biznis model (ako se to tako može reći) na kojem počiva CeKaPe i njegove radionice. Je li moguć samoodrživi model, pokrivanje rada centra iz kotizacija koje plaćaju polaznici radionica ili je CeKaPe dijelom podržan i od Grada Zagreba odnosno Ministarstva kulture?

Jedini CeKaPe-ov biznis model je ogroman entuzijazam, velika ljubav i poštovanje prema književnosti i pisanju, sjajni voditelji i divni, sposobni i kreativni ljudi koje sam upoznala u ovih osam godina. Mislim da to nema puno veze s biznisom ili bar onim kako biznis percipiramo u ekonomiji, ali nisam sigurna da bih željela da to postane, jer me strah da bi se izgubilo sve ono što je u njega ugrađeno, sva ta energija koja zaista nema cijenu. 

Naravno da nitko ne može raditi besplatno ili bar ne na duži rok, zato je potpora Ministarstva kulture, Grada ili neke druge institucije važna, jer bi se kotizacija mogla svesti na minimum, a radionice postati dostupne svima. Od Grada smo dvije godine dobili potporu, koja nije bila velika, ali pomogla je. No, zadnje tri godine, od Grada nismo dobili ništa, a od Ministarstva kulture samo za izdavačku djelatnost. Zahvalni smo im na tome, no premalo je da bi osiguralo sigurnost i stabilnost, smanjilo kotizacije i radionice pisanja učinile dostupne većem broju ljudi.

Ostaje nada da će se situacija u budućnosti promijeniti i da ćemo pronaći neki bolji model. Do tada, imamo sve te divne ljude, polaznike koji se vraćaju, nove koji dolaze i zbog kojih CeKaPe postoji. Zato ćemo tražiti nove modele i učiniti  sve da nivo entuzijazma i pozitivne energije ne padne ispod nule (smiješak).
 

Usporedno s radionicama, vrlo brzo počeli ste izdavati i knjige, doduše ne veliki broj njih, ali CeKaPe je profunkcionirao i kao mali izdavač. Nisu baš sretne godine za izdavaštvo, pa zašto onda?

CeKaPe nikada nije pretendirao da izdavačka djelatnost postane izvor nekog ozbiljnijeg prihoda, već samo podrška i pomoć polaznicima da objave prvu knjigu i njome se otisnu u svijet u kojem je ponekad vrlo teško postati vidljiv. Teška su vremena za izdavaštvo, prodaja i prihodi su prepolovljeni, izdavači se zaista bore za svakog kupca, neki se bore za opstanak, neki nažalost propadaju. Iznimno cijenim autore, zbog njih na kraju CeKaPe i postoji. Uz to,  imam i iskustvo pisanja i znam koliko je truda i vremena potrebno uložiti u rad na  tekstu. 

No, u CeKaPe-u  imam i iskustvo izdavača i znam koliko je teško prodati knjigu i na njoj zaraditi. Izdavaštvo u CeKaPe-u nikada neće biti njegova primarna djelatnosti, već samo podrška darovitim, talentiranim polaznicima, mogućnost njihove vidljivosti i lakši put prema drugoj i svakoj sljedećoj knjizi. Zato sam jako sretna što je CeKaPe-ova biblioteka učinila vidljivima sjajne, talentirane autorice čija su imena postala važnim dijelom književne scene. To su Jelena Zlatar s odličnom zbirkom priča Odjavna karta i nedavno objavljenim romanom Slijepa točka, Ljiljana Matković, Ksenija Kušec, Karmela Špoljarić. To su samo neka od imena, a nadam se da nova dolaze.
 

Na što ste najviše ponosni kad je rad CeKaPe-a u pitanju?

Zaista mi je jako drago i sretna sam zbog svakog uspjeha polaznika, bilo da su, nakon radionice ili potaknuti radionicama, objavili knjigu ili osvojili nagradu na književnim natječajima. Premda je to samo i isključivo njihova zasluga, želim vjerovati da je i CeKaPe-ova kap u tom uzburkanom književnom moru.

No, ipak sam najviše ponosna što i nakon osam godina osjećam isto uzbuđenje, strast i entuzijazam na početku nove školske godine. To samo znači da uz sebe imam sjajne ljude koji mi pomažu, Jelenu Zlatar, Denisa Špičića, Andreu Bosnić,  voditelje bez kojih ni jedna školska godina ne  može početi, volontere kojih je svake godine sve više. Ponosna sam na njih i na sve ono što smo zajedno stvorili.

Rekli ste kako je svrha radionica podučavanje pisanju, no što radi ZANA – Udruga za zaštiru prava nakladnika koju ste prije desetak godina osnovali... neki kažu da je to svojevrsni ZAMP za izdavače knjiga? Pokušajto ukratko približiti rad ZANE našim čitateljima.

Ako je CeKaPe nastao iz sna, za ZANU se može reći da je nastala iz jasne, konkretne, nimalo snovite, već zakonom određen potrebe i prava  nakladnika i autora na ostvarivanje prava koja im zakonom pripadaju od 2003. godine kada su ta prava ugrađena u Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. Usporedba sa ZAMP-om nameće se zbog istog zakona koji normira autorska prava, no nositelji tih prava su različiti. Za ZAMP su to glazbenici i naplaćuje se naknada radi iskorištavanja glazbenih prava, a za ZANU nakladnici i autori pisanih izdanja. Prihodi su nemjerljivi kao i opseg prava koja obuhvaćaju, pa ta usporedba koja je u najvećoj mjeri usmjerena na komparaciju prihoda glazbenika i autora, nije realna.

Ukratko, ZANA temeljem jasnih, preciznih i nedvosmislenih zakonskih odredbi vrši naplatu od obveznika plaćanja, a to su fotokopiraone i proizvođači/uvoznici uređaja za kopiranje, jer se autorska djela/knjige fotokopiraju, dakle iskorištava se nečije autorsko djelo, a da je pri tom autoru ili nakladniku nemoguće  kontrolirati to iskorištavanje/fotokopiranje i naplaćivati naknadu za svaku pojedinu fotokopiranu knjigu. 

Upravo zato jer je to nemoguće, uvedene je institut kolektivne zaštite autorskih prava (za razliku od individualne koja se ostvaruje pojedinačnim ugovorom između nakladnika i autora) i ZANA te naplaćene naknade jednom godišnje isplaćuje nakladnicima. Pojednostavljeno, to je određeno obeštećenje za fotokopiranje knjiga. Naknada koju ZANA naplaćuje od fotokopiraona i uvoznika i isplaćuje nakladnicima je pravična kompenzacija za ograničenje autorskog prava propisanog Zakonom o autorskim pravu i srodnim pravima.

Naime, zakonom je autorsko pravo ograničeno na način da je fizičkim osobama omogućeno fotokopiranje, odnosno reproduciranje autorskog djela bez odobrenja autora ili nakladnika,  ukoliko to čine za sebe i ukoliko od toga nemaju nikakve financijske koristi. 

Nisu svi nakladnici pobornici rada ZANE, neki smatraju da se time samo dodatno potiče fotokopiranje, da mu se daje legitimnost.

Ne biti pobornikom ZANE znači ne biti pobornikom Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u dijelu koji se odnosi na kolektivno ostvarivanje autorskih prava. No, to što se s nekim zakonom ne slažemo, ne daje nam legitimitet da ga ne provodimo. Svaki nakladnik koji se s tim ne slaže može se odreći prava na naknadu (to mu i zakon omogućava, no to mora učiniti pisanom izjavom, budući da se presumira da udruga zastupa sve nakladnike). Ali, čini mi se da odricanje od prihoda za koji baš ništa ne moraš raditi, osim poslati broj računa, nije baš najbolja odluka. 

Fotokopiranje se u okviru zakonskih odredbi ne može spriječiti ili zabraniti  pa je zato zakonom i predviđena naknada u slučaju ograničenja autorskog prava, bez dozvole autora ili nakladnika. 

I u slučaju da se nakladnici odreknu prava na naknadu  jer se ne slažu s takvim zakonskim rješenjem, fizičkim osobama i dalje će biti zakonom omogućeno fotokopiranje, pa bi jedini gubitnici bili nakladnici koji bi se odrekli dijela svog prihoda po tom osnovu. Mišljenje da naplaćivanje i raspodjela ove naknade legalizira fotokopiranje rezultat je nepoznavanja Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.
 

A koji je model prikupljanja naknada? I kako se one kasnije i kome raspodjeljuju?

Model je propisan Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. Propisani su obveznici plaćanja naknade, to su fotokopiraone i proizvođači, odnosno uvoznici uređaja za kopiranje, a visina naknade propisana je Cjenikom koji je usvojen temeljem ugovora s Hrvatskom obrtničkom i Hrvatskom gospodarskom komorom, nakon dvogodišnjih pregovora s njihovim članovima. 

Naknade se jednom godišnje isplaćuju nakladnicima, kontrolu isplate i raspodjele vrši Državni zavod za intelektualno vlasništvo, a način raspodjele utvrđen je Pravilnikom o raspodjeli naknada, koji je usvojen na Skupštini udruge.

Sve je, dakle, propisano zakonom i pravilnicima i malo je prostora za improvizaciju, što vjerujem predstavlja sigurnost za one koji tu naknadu žele primati. 

 
Kakve su reakcije onih od kojih ZANA ubire naknadu? Od koga se sve ona ubire, i po kojem modelu?

Reakcije fotokopiraona i uvoznika u početku su bile zbunjenost i otpor prema plaćanju, ali najvećim dijelom zbog neznanja, nepoznavanja zakonskih odredbi i kao uvijek kada se pojavi neki novi „namet“, otpor prema plaćanju.  Zaista nije bilo lako, trebalo je vremena da stvorimo povjerenje, velik broj sastanaka sa strukovnim komorama i obveznicima plaćanja, a pregovori oko zaključenja ugovora s HOK I HGK bili su ponekad teški. S obzirom da se radilo o novoj naknadi i pravu koje se prvi puta implementiralo, koristili smo iskustva zemalja koja to pravo već dugi niz godina provode, ali visinu naknada prilagodili smo  hrvatskim uvjetima.

Uz to, u početku je postojao otpor nekih nakladnika, koji je najčešće dolazio također iz nepoznavanja zakona, što je normalno, ali i nesklonosti prema novom. No, nakon sedam godina, situacija  je dobra, više-manje stabilna što se tiče naplate, a naknadu je za 2014. godinu primilo 63 nakladnika.
 

Jesu li osim samih nakladnika obeštećeni i autori?

Rješenjem DZIV Društvo hrvatskih književnika dobilo je licencu za ostvarivanje tog prava, pregovori su u toku i ja se zaista nadam da će i autori u budućnosti dobivati naknadu.
 

A što je s ulogom ZANE u novoj mjeri kojom pisci dobivaju naknadu od posudbe svojih knjiga u mreži narodnih knjižnica? 

Nositelj tog projekta je Društvo hrvatskih književnika a ZANA je servis koji mu pomaže. Po kojem modelu to funkcionira?

Pravo javne posudbe također je jedno od kolektivnih prava mormiranih Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. ZANA je servis, odnosno zakonom propisana mogućnost  suradnje dvije srodne udruge koja se ostvaruje temeljem ugovora  o obavljanju stručnih i administrativnih poslova.

ZANA je još 2008. godine pokrenula inicijativu za ostvarivanje i prava na naknadu po osnovu privatnog kopiranja  i javne posudbe sa Hrvatskim društvom pisaca, jer je moja želja bila da i autori što prije ostvare to pravo, no nažalost suradnja tada nije ostvarena i obratili smo se DHK. No za autore je potpuno nevažno ili bi trebalo biti, koja udruga je nositelj odobrenja za ostvarivanje tog prava, jer dobivanjem ovlaštenja za zastupanje, mora zastupati i isplaćivati naknadu svim autorima, bez obzira jesu li ili nisu članovi bilo koje udruge autora.

Model plaćanja je ugovoren ugovorom između DHK i Ministarstva kulture RH  na način da svaki autor dobije naknadu razmjerni broju posudbi njegovih autorskih djela u razdoblju od godine dana, s tim da pisci dobivaju 100% naknade za jednu posudbu, prevoditelji 40% naknade od naknade pisaca, a ilustratori 50 ii 20% od naknade pisaca za jednu posudbu. 
 

Koji su problemi s kojima se suočavate pri implementaciji ove u Hrvatskoj ipak nove mjere? Kakve su reakcije autora? 

Reakcije su kod većine autora pozitivne. Ima određenih propusta i nedostataka u informatičkoj mreži praćenja posudbi, za što je zadužena Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Postoji određen broj autora čija su imena izostavljena zbog nedostataka u informatičkom sustavu. Ti su autori opravdano nezadovoljni, no učinili smo sve da se problem riješi i da i ti autori od 2015. dobiju pripadajuću naknadu.

Smatram da, usprkos problemima koji su se pojavili, pravo na javnu posudbu koje je od 2013. implementirano u praksi, predstavlja značajan doprinos razvoju autorskog prava u Republici Hrvatskoj, imajući u vidu i činjenicu da se to pravo ostvaruje u svega 27 zemalja u svijetu. 

No, mislim da je najveći problem nedovoljna informiranost. Stoga će ZANA u listopadu, u suradnji s međunarodnom organizacijom za prava reprografije, IFRRO, organizirati dvodnevnu tribinu o autorskim pravima i svi oni koji žele znati ili saznati više, imat će priliku čuti puno o autorskim pravima, od domaćih i inozemnih stručnjaka na tom području. 
 

Ima li tu kakvih nesporazuma ili je svima sve jasno (u što čisto sumnjamo)?

U početku je bilo nesporazuma, ali s vremenom su, vjerujem, uz rijetke izuzetke, svedeni  na minimum. Vjerujem da će tribine, predavanja i informiranost javnosti u budućnosti doprinjeti boljem razumijevanju i unapređenju tog segmenta autorskih prava. 

Reci mi sve Kušec Ksenija

Slijepa točka Zlatar Jelena

Vratimo se još malo CeKaPe-u. Kako vidite budućnost Centra, kako želite da se razvija i što sve kroz rad Centra želite postići? 

Želim da i dalje bude mjesto u kojem će se ljubav i strast prema književnosti prenositi i dijeliti u najrazličitijim formama i oblicima, da se ljudi na tom mjestu osjećaju sretno i da mu se vraćaju, da s tog mjesta izlaze novi, talentirani autori i njihove knjige i da jedni na druge budemo ponosni.
 

I za kraj... manje je poznato, ali i sama pišete. Što vas potiče na pisanje i vidite li se kao objavljivana autorica? 

Poticaja je puno, a vremena premalo. Ili je to opravdanje što onih par noćnih sati što nakon svega ostaju, nisu posvećeni pisanju. U CeKaPe-u svake godine svjedočim i sudjelujem u objavljivanju tih prvih knjiga za koje kažu da predstavljaju najveću sreću i uzbuđenje. Možda nije najveća, ali ta sreća i uzbuđenje zaista su ponekad dirljivi. Ne pišem zbog tog osjećaja, ne razmišljam o tome nikada.

Prije CeKaPe-a i ZANE pisala sam puno više, imam puno kratkih priča, dvije drame, tekstove za djecu, na raznim mjestima razbacane, u raznim kompjuterima ostavljene. Od kada sam najbliže pisanju, sve sam dalje od njega (smiješak). 

Jednom mi je Tomica Šćavina, kada sam pokušavala opravdati svoje nepisanje, rekla: „Zapitaj se zašto pišeš.“ Odgovor nije bio - da bih bila objavljivana autorica. Previše cijenim književnost i sve velike pisce od kojih mi zastaje dah, da bih svoju knjigu uz njihovu na policu stavila samo zato da imam objavljenu knjigu. No, ako za tekst na kojem radim, objektivni, prvi čitači koje cijenim i čije mi je mišljenje važno, kažu: objavi, tad ću ga objaviti. Tek tada i samo tada.
 

Kada onda možemo očekivati vaš prvijenac?

Budući da sam u 2014. dobila potporu MK, rok vrlo brzo ističe. Ali, ako čitači kažu: nemoj objaviti, vratit ću novac i pisati dalje, rasipati i dalje  tekstove na raznim mjestima, po raznim kompjuterima. Možda se dva-tri reda jednoga dana spase (smiješak).