Saša Antić : Sugestivna moć literature je vjerojatno jedna od najjačih droga

Saša Antić (Foto: IHG)

Ima taj jedan lik, sretneš ga, prođeš kraj njega i ništa. Dobar momak, tu iz kvarta. Ono, okej je. Ljubazno se javi, pozdravi, pomogne starijima. Drag momak. To je do kućnog odgoja, nema što. A priča se i da radi, ma pravi je, kažem ti. Samo da se te glazbe ostavi, tog pisanja, kao da to ikoga zanima... Nema iz toga kruha, vjeruj ti meni... Antić, mali, da. Stjepan, tako nešto, ... ili Saša, ... ma Stjepan, sto posto.

Saša Antić. Rođen i osrednje školovan u Splitu. Trenirao nogomet u Hajduku. Čuo rap prvi put 1990. Studirao brodogradnju u Splitu od 1992. - 1998., a sociologiju i filozofiju u Zagrebu od 2000.- 2006. Bez diplome. Član glazbeno vokalnog sastava TBF od 1994. do dan danas. U međuvremenu se oženio i razmnožio.

Marijo Glavaš: Kako je živjeti sa spoznajom da ti pjesme naizust zna u najmanju ruku onoliki broj ljudi koliko ih je napamet naučilo Cesarićevu Voćku poslije kiše?

Saša Antić: Teško.

Kakav je pogled odozgo, s pozornice, ali i iznutra, iz dubine bića, onaj osjećaj dok na svakom koncertu veliki broj ljudi na sav glas pjeva/recitira stihove koje si napisao?

Ne osjećam ništa po tom pitanju, na bini sam fokusiran na energiju benda i glazbe i pokušavam bit dio slike koliko mogu. Uglavnom sam livo smetalo al me puštaju jer sam ja kao oni klinci koji moraju igrati jer je njihov balun.

Gledaš li na tekstove svojih pjesama kao na poeziju?

Ne znam, a nije mi ni bitno. Danas pisanu poeziju možete čuti i u reklamama i u pop pjesmi. Platon je rekao da svi pišu stihove do 25-te, a pravi pjesnici su među onima koji stihove pišu i kasnije. Na poeziju općenito gledam kao na težnju ka skladu, harmoniji i savršenoj kompoziciji. Nalazim je i u vinu i kulinarstvu, a i likovnost i proza koju volim je izrazito poetična. To se može naučiti do određene granice, ali niti poezije i duh vremena su neuhvatljivi za analize i to je razlika između umjetnosti i zanata. Al na kraju krajeva to je stvar osobnog doživljaja i ne volim oko toga pravit veliku priču.

Ustvari nemam vremena za priču o poeziji i estetici općenito, mislim da su dio nekog prošlog vremena kad je ukus bio programiran i dio klasne projekcije elita. Danas je sve dostupno svima i jedan život je premalo ako želiš uživati u svim lijepim stvarima.

Koliko često pišeš? Koliki dio napisanog na kraju završi na nosaču zvuka?

Pišem u naletima, najčešće u kasnu jesen i kasno proljeće, mislim da je to zbog horoskopa i količine vlage u zraku. Na nosačima zvuka završi recimo pola napisanog, ustvari ono što je po mom mišljenju u tom trenutku najbolje. Ali opet ponekad žrtvujem kvalitet stihova na račun glazbe, jer je i za mene i za sve nas u bendu glazba uvijek bila bitnija od stihova.

Jesu li stihovi koje ispisuješ u tvojoj glavi odmah obogaćeni i ritmom i zvukom, ili zvuk/glazba dolazi prije/poslije stihova?

Kako kad, ako nemam već gotovu glazbenu podlogu imam neki zamišljeni tempo, a ritmika riječi odražava neki moj unutarnji sinkopirani flow. Nastojim da verse u glazbenoj slici funkcionira kao solo saksofona.

Koliko na tebe i tvoje stvaralaštvo utječu knjige koje si pročitao?

Sigurno da utječe na nekoj podsvjesnoj razini, a često sam se direktno referirao na knjige koje su me oduševile. Volim čitati a Anchorsugestivna moć literature je vjerojatno jedna od najjačih droga. Ljudska bića više od svega vole dobru fikciju, zato i postoji toliko religija na svitu.

Čitaš li prozu i poeziju?

Čitam puno proze, valjda 10-ak knjiga odjednom. Od poezije samo Gibrana i Dylana.

Načuo sam da odavno imaš želju da i sam izdaš knjigu. Je li ta želja još uvijek prisutna? O kakvoj si knjizi razmišljao?

Razmišljao sam prije par godina i ozbiljno slagao neke ideje i koncepte, to je trebala bit kao neka fantastična groteska od nekoliko isprepletenih radnji na rubu stvarnosti koje završavaju sa zabijanjem cruisera kojeg otima društvo splitskih gusara amatera u hotel Marjan dok se u gradu odvija ljetni karneval s koncertom Jole i Rozge na Rivi, predstava Mala Florami na improviziranim pontonima koji propadnu pod navalom ogromnih lignji koje su mutirale od kemikalije koja iscuri iz laboratorija Miroslava Radmana. Iz cruisera iscuri nafta koja se zapali i sve na kraju gori i ide u 3 pm. Ali onda sam otkrio Ammanitia i odustao do daljnjeg od književne karijere. Sad bih volio bit filmski režiser ili kraljica Španjolske.

Pratiš li recentnu hrvatsku književnost?

Slabo, nemam vremena.

Koga od domaćih autora, koje naslove bi preporučio slučajnom prolazniku koji bi ti postavio jedno takvo grozomorno, začuđujuće i nadasve opako pitanje?

Prvo šta mi pada na pamet je "Naš čovjek na terenu", "Poglavnikova bakterija", "Sjajno mjesto za nesreću", "Adio kauboju" i "Književna groupie".

Koliko je Split za tebe inspirativan životni i radni prostor?

Split i ja se međusobno iživljavamo jedan na drugom i to je jedan zdrav sado-mazo odnos. Može se reći da me je Split oblikovao i odredio kao stihoklepca.

Što te neodoljivo privlači i drži u Splitu, a što bi bez imalo dvojbe promijenio?

Tu su mi familija i prijatelji, lude noći, puknuta ekipa. Ne bih mogao živjeti nigdje osim u Splitu ili na Manhattanu, ali ne možeš imati sve u životu. Ne bi mijenjao naravno ništa, čovjek može mijenjati samo sebe. Znam da zvuči otrcano al to je tako. Držim se one Gandhijeve, budi promjena koju želiš.

Koliko umjetnost (naravno, i ona kojom se sam baviš) može mijenjati stvari?

Sve je umjetnost i čovjek kao društveno biće uopće ne postoji van kompleksa umjetnosti. Hoću reći da poriv pojedinca i kreativan impuls nemaju u konačnici veze s mijenjanjem stvari, jer stvari su takve kakve jesu, jer je čovjek takav kakav jest i impuls umjetnika je iracionalan. Mislim da samo umjetnost koja ima visoke estetske kriterije, odnosno ona koja nastupa kao monumentalna cjelina duha i intelekta, može mijenjati društvo, jer može dubinski mijenjati pojedinca. Uranjanjem u umjetnost čovjek može mijenjati samo sebe što u idealnom i racionalnom smislu vodi do izlaženja iz društva kao korpusa kulture i primijenjene umjetnosti. To bi trebao biti neki Rousseauovski povratak prirodi i idealu plemenitog divljaka i to je još jedan od apsurda koji određuje čovjeka kao suštinski iracionalno biće. Sve te teorije na kraju treba preispitati jer danas na svijetu više ljudi živi u gradovima nego na selu.

Donosi li umjetnost kojom se baviš i određenu društvenu odgovornost?

Ne osjećam se odgovoran društvu koje mi ne odgovara. Odgovarala bi mi eventualno neka anarhija u svom humanističkom idealu i ako bi trebao biti nečemu odgovoran to je pravo svakoga da bude neodgovoran. Naravno, to se ne odnosi na bilo kakav oblik nasilja ili ugrožavanja pojedinca u njegovoj neodgovornosti. Osim toga odgovorna umjetnost mi je uglavnom dosadna. Umjetnost ne može dati nikakve društvene odgovore već samo pitanja što implicira njezinu neodgovornost, tako da je zapravo jedina odgovornost umjetnika ona koju ima prema umjetnosti.

Ako se osvrneš unatrag i pogledaš na protekle godine djelovanja TBF-a, što bi izdvojio? Na što si najviše ponosan?

Bilo je tu masu toga, koncerata, zajebancije, druženja, ništa šta bih posebno izdvojio. Ponosan sam na to što smo još uvijek zajedno usprkos tome šta smo toliko različiti jer je strast prema glazbi ono šta nas najviše veže tako da valjda to šta radimo ima nekog smisla.

Možeš li se prisjetiti početaka TBF-a i okolnosti u kojima ste stvarali i djelovali?

Nema tu ništa zanimljivoga, bili smo zaljubljenici u hip hop i pokušavali napraviti nešto slično u vlastitoj sredini. U startu smo išli protiv struje, sjećam se da je bilo komentara u stilu, šta oni tu nabrajaju, glume crnce i slično. Nismo se nikad obazirali na to, gura nas strast i energija i bavimo se ovim isključivo radi zabave. Doma smo svi nailazili na potpuno nerazumijevanje, ali to nas je dodatno motiviralo. Na svu sreću tu je bio Luky koji nas je gurao produkcijski i omogućio izlazak prvog albuma i stvari su tako krenile svojim tokom.

U kojem trenutku je postalo jasno da je to  što radite - to?

2003. su nam se pridružili Ogi i Nike, 2004. izlazi Maxon Universal na kojem sam tekstualno izbacio znanje sa studija sociologije i filozofije, počele su se redat svirke, bend je bio uigran i to je odlično funkcioniralo. Nike je dao otkaz na dnevnom poslu, a ja sam napustio fakultet. To je valjda bilo to i na neki način mi je bilo krivo, uvijek sam mislio da će mi glazba biti samo hobi i da je to najpošteniji odnos prema njoj, ali onda sam počeo pomalo rasturati kockice u glavi i gubiti egzistencijalne strahove i stvari su došle na svoje mjesto.

Što vas je održalo na okupu? Što vas pokreće?

Pjesme nas drže na okupu, a pokreće nas strast prema glazbi.

Uspijevate li, ti i ostali članovi TBF-a, predosjetiti koja će pjesma biti hit? Da li je bilo potpunih iznenađenja, pa i onih neobjašnjivih gdje se i danas pitaš i žao ti je što neka pjesma nije 'upalila'?

Ne znam, nikad nisam razmišljao na taj način, al ako je dobar tekst i refren znaš da će vjerojatno proć. Iznenađenje mi je bila recimo Heroyix, to se nisam nadao da će bit nazovimo hit, jer nema refrena, a recimo za Dalmatino sam mislio da će bit bolje prihvaćena.

Čini li te život koji živiš sretnim?

Da, neizmjerno. Sam život je sreća i zahvalan sam na svemu šta imam.

Koliko si optimističan (ako uopće) u vezi s budućnošću koja predstoji?

Ja sam poslovično optimističan. Ne razmišljam šta će biti sutra, ali znam da nećemo propasti.

TBF djeluje od 1990. godine. Što je za vas rođene u sedamdesetima promijenio rat?

Ne znam, u svijetu je uvijek neki rat, to što se događa negdje daleko ili u našem dvorištu meni je potpuno isto, ne dozvoljavam da me uhvate u kolo oni što samo rade na podjelama, a tu mislim na politiku, masmedije i crkve i to doslovno. Osjećam se stanovnikom svijeta i svi ljudi su mi braća i sestre.

Bojiš li se da bi i nova generacija mogla u dotu dobiti krv i oružje?

Ne. Odakle sad to. Mi smo u Europskoj Uniji, a uskoro će i Srbija. I mirna Bosna.  

Može li vrijeme zaista iskorijeniti strah, mržnju i podjele koje generiraju uvijek nove sukobe?

Vjerujem da može, jer nema nam druge, moramo svi skupa ako želimo da naša djeca i njihova djeca prežive na ovoj planeti. Čovjek bi u čovjeku trebao vidjeti čovjeka, bez straha biti ono šta jeste i bez straha prihvaćati druge kakvi jesu.

Jesu li se stupanjem Hrvatske u EU TBF-u otvorila nova vrata?

Naravno, dovoljna je jedna pjesma na Francuskom i eto nas na konjima kroz Slavoluk pobjede.

Njeguješ li privatno, van TBF-a, kulturu putovanja?

Volim otići tu i tamo na neki koncert, al to ne računam. Moja vizija putovanja je odlazak na par mjeseci u Afriku, Indiju, Južnu Ameriku ili sličan kontinent, ali nemam vremena za to, a bojim se da kad ga budem imao neću imati volje.

Koja su ti najljepša književna putovanja koja si proživio?

Vlak u snijegu, Huckleberry Fin, Na putu, Don Quijote, Candide, Divlji detektivi.

Misao kojeg lika, koji citat bi rado potpisao?

Ne pamtim citate, možda nešto od Oscara Wildea.

Možeš li zamisliti svijet bez glazbe i kako bi se u njemu osjećao?

Umrijo bih od tuge slomljene duše.

A svijet bez papirnatih knjiga?

Preživio bih, danas ima gomilu mp3 knjiga na internetu.

Što je po tebi najbolje, a što najgore što je čovjek izumio?

Nemam pojma, valjda čokolada i atomska bomba.

S kojom bi od povijesnih ličnosti volio popiti kavu i što bi je pitao?

Sa Jimmy Hendrixom, i pita bih ga 'Kaš doć u Split?'

Kad se u internet tražilicu upiše „Saša Antić" u ponuđenim rezultatima, među prvima, nalazi se i bradati dizajner interijera iz Stockholma. Je li i taj lik s dioptrijskim lenonkama i grančicom zataknutom iza uha jedan od tvojih mnogobrojnih alter-a?

Uvatili ste me.

 
P.S.

Kako napreduje tvoj samostalni glazbeni projekt, Alejuandro Buendija?

Polako ali sigurno. Imam već dosta gotovih stvari i ideja tako da jedva čekam da uhvatim vremena i bacim se na posao.