Senko Karuza - "Ima li života poslije smrti"

Senko Karuza (1957), mada je i ranije objavljivao po periodici, debitirao je proznom zbirkom u relativno zrelim godinama; njegov prvijenac »Busbuskalai«, naime, objavljen je 1997. godine i doživio prilično zanimanje kritike. U međuvremenu je nastupao na domaćim i stranim festivalima, između ostaloga moglo ga se čuti i vidjeti na FAK-u, proza mu je prevođena na strane jezike i uvrštena u antologijske i ine izbore. I što je možda i najzanimljiviji podatak iz njegove priručne biografije, mada ne nadopunjava književnu dionicu iste, jest da je taj Višanin rodom, osnivač neformalnog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima. I dok među nekim piscima iz godine u godinu kruže legende o tome kako je to ljetovati na Karuzinom Visu, dakako s njim u društvu, pojavila se i nova prozna knjiga koja potvrđuje kako »Busbuskalai« nije bio samo jednokratan izlet preživljavanja u proznim vodama.

»Ima li života prije smrti« u cjelini je vrlo simpatična, čitka i nepretenciozna prozna zbirka koja svojevrsnom lakoćom pripovijedanja i povremenom duhovitošću koja zaiskri ispod slojeva ironije i cinizma, relativizira ozbiljnost i tragičnost Karuzinih proznih preokupacija. Uvodni citat koji pripada Leopardiju na neki način otvara glavnu tematsku preokupaciju zbirke – nemogućnost da budemo sretni. Već se u »Busbuskalaiu« moglo primijetiti kako Karuzu prije svega zanima život u svojoj neminovnoj promašenosti kojeg se opet, učestalo i svakodnevno, pokušava spasiti i suprotstaviti toj neminovnosti u čemu dakako ima nešto tragično. Junaci Karuzinih priča iz nove zbirke većinom su četrdesetogodišnjaci koji si postavljaju pitanja na koje nemaju ili ne žele imati odgovore (stoga i nije čudno da je prva, uvodna priča zbirke, ona »Da li me voljela« građena isključivo od upitnih rečenica kojima se ne samo preispituje sam pripovjedač, već i ocrtavaju obrisi propadanja jednog muško-ženskog odnosa).

Muško-ženski, bračni, izvanbračni, prijebračni, ljubavni ili ljubavnički odnosi i jesu jedan od glavnih modela na kojima Karuza primjenjuje/propituje uzroke, stanja i posljedice promašenosti veza, pa i života u cjelini. Prosječni bračni parovi koji primjećuju kako im je veza »mrtva« ili tek traže način da je unište, dosada svakodnevice koja se povremeno prekida bjegovima u neprimjerena tulumarenja ili samo odlaskom na pivo u lokalni kafić, sjećanja i pokušaj obnavljanja nekih veza iz prošlosti koje su također neslavno završile ili pak, najbizarnije, traženje ljubavi preko oglasa za usamljene – sve su to opipljivi dokazi kojima Karuza puni svoje, u biti egzistencijalno zabrinute priče. Čak i kad se u njima vraća u djetinjstvo ono nije poprište idiličnih sjećanja i utočište zabrinutog i zapitanog sredovječnog intelektualca, dapače i podsjećanje na djetinjstvo je evociranje nekih epizoda koje su trajno obilježile pripovjedača i to ne svojom nedužnošću, nego udarcima poput onog bukvalnog u uho ili pak prekida mladalačke idile nakon zabranjenog sekusalnog odnosa s neprimjereno starijom udomiteljicom. Stoga i ne čudi što svojevrsno smirenje njegovi junaci pronalaze, primjerice, u pomalo bizarnim epizodama kao što je ona sa starcem, čudakom koji u svojoj kući drži krokodila, ali su mu istovremeno jasne i jednostavne neke inače komplicirane životne filozofije.

Dio Karuzinih priča namjerno bježi svakoj zaokruženosti i dorečenosti, čak i kad se u njima pojave neobičniji motivi, kao što je nepoznati mrtvac u vlastitom stanu, one ne daju konačne odgovore, nego ostaju samo skice bez svršetka koje čitatelj sam treba puniti značenjima. Stoga i ne čudi kako je jedna priča, prilično drukčija od većine, priča u nastanku, u kojoj su likovi i mogući zapleti tek ponuđeni elementi za slaganje koji izmiču samome pripovjedaču i njegovom »planu« pripovijedanja. U završnoj priči zbirke, znakovitog naslova »Moglo je biti i gore«, štafetna je palica predana ženskoj pripovjedačici, što je strategija kojoj je Karuza znao pribjeći i u prvoj zbirci, a u tom se tematiziranju jednog ljetnog ljubavničkog odnosa koji pripovjedačica započinje s Amerikancem, na Hvaru, i koji završava neočekivanom grubošću i doslovnim i metaforičkim padom, događa udaljavanje od vlastite generacije. Pripovjedačica je, naime, pripadnica mlađe generacije što se manifestira ne samo u jezičnom obrascu, baziranom na slengu, nego i uvođenju prepoznatljivih generacijskih znakova prepoznavanja, kao što su droga, slučajni sekusalni odnosi i dr.

U »Busbuskalaiu« prevladavale su tzv.kratke kratke priče, često i građene od samo jedne rečenice, čega u novoj zbirci nema, Karuzina je proza ovdje ne samo formalno duža nego i stilski dorađenija. Iako bi se to moglo od ovoga autora očekivati, u njima nema klasične otočke tematike; u njima se doista događaju neki povratci na otok, ali ne kao na mjesto utišavanja i smirivanja, pročišćenja od kopnenog egzistencijalnog smoga, jer bez obzira zbivale se na otoku ili kopnu Karuzine priče svjedoče nekakvu sumnju u promašenost vlastite egzistencije i tragičnost kao posljedicu njezina prepoznavanja. Čežnja za srećom i smislom, na kraju krajeva i drukčijom egzistencijom od one vlastite prevladavajući je ton ovih priča.

Mada ne trenutke nove Karuzine priče, u kojima ima ponešto ponavljanja i variranja istih obrazaca, mogu djelovati nekako preobično u tome i jest njihova kvaliteta. Ispod površine viđenog i doživljenog, naime, toliko je toga rečeno o nekim možda doista poznatim, ali zato nikad dokučivim ishodima ljudskih života da se s njima doista više nego lako identificirati.

( Tekst je prvotno objavljen u prilogu "Bestseler" Jutarnjeg lista )