Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 04.12.2014.

Simon Sebag Montefiore : Jeruzalem

U uvodu svoje povijesti Jeruzalema Simon Sebag Montefiore navodi zanimljiv podatak iz ovodobne svakodnevice grada. U lokalnoj umobolnici svake godine završi stotinjak turista kojima je dijagnosticiran tzv. Jeruzalemski sindrom. Popularni britanski povjesničar objašnjava da je riječ o "ludilu prouzrokovanom iščekivanjem, razočaranjem i iznevjerenim očekivanjima". Turisti i hodočasnici dolaze u Jeruzalem željni duhovnog i vjerskog prosvjetljenja. No ako u lahoru povjetarca kod crkve Svetog groba ne čuju šapat vjere, ako ne osjete podrhtavanje kamenih ulica na Križnom putu, ako ne dožive vjersku ekstazu - onda vjerska neuroza lako isklizne u akutno ludilo.

Benjamin Disraeli napisao je da je „Pogled na Jeruzalem pogled na povijest svijeta, pa i više od toga: to je pogled na povijest neba i zemlje". S Disrealijevim citatom Montefiore otvara svoju povijest Jeruzalema. Povijest staru više od tri tisuće godina tokom kojih je grad građen, osvajan, u nekoliko navrata do temelja rušen, pa onda opet građen, osvajan... Preko Jeruzalema prolazila su bezbrojna carstva, Jeruzalem su u bitnome obilježile sve tri abrahamske religije, svaki njegov kamen je nekoć bio ugrađen u „neki zaboravljeni hram neke druge religije, u slavoluk pobjede nekog drugog imperija". Većinu osvajanja pratili su pokolji, strast za brisanjem tragova prethodnog carstva i tuđe vjere, ali i tendencija prenošenja njihovih predaja i običaja.

Tokom čitave te krvave koliko i slavne povijesti usprkos čestim prijetnjama i zabranama hodočasnici nisu prestali dolaziti u Jeruzalem. Jeruzalemska turistička industrija najstarija je turistička industrija na svijetu. Židovi hodočaste u Jeruzalem 3000 godina, kršćani 2000, muslimani 1400 godina, arheolozi 200 godina. Tisuću godina Jeruzalem je bio isključivo židovski, 400 godina kršćanski, i 1300 godina muslimanski. Među onima koji su hodočastili u grad i o tome ostavili zapis bili su, iz novijih vremena, Melville, Flaubert, Thackerey, Twain, Gogolj, i mnogi drugi.

Kršćanski vjerski turizam pokrenuo se u vrijeme Bizanta. Grad je tada mogao primiti više tisuća hodočasnika. Ugledni su noćili kod patrijarha, drugi u prenoćištima sa zajedničkim spavaonicama, a askete i oni siromašni u špiljama i drevnim židovskim grobovima. Za hodočasnike su otvarane trgovine, mjenjačnice i održavane utrke bojnih kola, a Jeruzalemom su haračile i zloglasne carigradske navijačke skupine "Plavi" i "Zeleni".

Vjerski turizam donosio je prihode. Ali hodočasnici nisu bili na dobrom glasu. Među onima koji su došli u Jeruzalem otkupiti svoje grijehe bili su grešnici svih fela, ubojice, silovatelji, poput brata engleskog kralja Harolda  koji je silovao nadstojnicu jednog samostana i zatim pješice krenuo na hodočašće u Jeruzalem. Građani Jeruzalema prezirali su hodočasnike, i često im pod lažnim optužbama naplaćivali proizvoljne globe. I jedni i drugi došli su na loš glas. I bilo je teško reći tko je opasniji.

Mnogi su hodočasnici dolazili u Jeruzalem kako bi umrli što bliže crkve Svetog groba, vjerujući da će tako na dan Uskrsnuća prvi uskrsnuti. To je Jeruzalem pretvorilo u nekropolu starih i bolesnih. Drugi su vjerovali da djeci začetoj u crkvi Svetog groba Bog udjeljuje naročitu milost. U crkvi je naravno bilo i vina, pa su se noći često pretvarala u pijanke i orgije uz svjetlo svijeća. To je Jeruzalem pretvorilo u metropolu seksa. Uz tuče između redovnika crkve, histeriju koja je obuzimala hodočasnike prilikom ceremonije Svetog ognja (jednom prilikom u crkvi je u stampedu poginulo četiri stotine ljudi), sve je to navelo nekog kapelana engleske Levantinske kompanije da Jeruzalem krajem XVII stoljeća nazove - "pravom pravcatom umobolnicom".

Nije stoga ni čudo da su mnogi hodočasnici ostajali razočarani Jeruzalemom. Neki zbog ovoga, neki zbog onoga. Prijapski Flaubert ne toliko manjkom vjerskog prosvjetljenja koliko manjkom seksualnih uzbuđenja (odlazak iz tada muslimanskog Jeruzalema proslavio je u Bejrutu "poševivši tri mlade žene i svršivši četiri puta - triput prije ručka i jednom poslije deserta").

Gogolj je u Jeruzalemu ostao samo jednu noć. Molitva uz Sveti grob činila mu se odvratna i neukusna: "Duša mi nikada nije bila nezadovoljnija nego li u Jeruzalemu i poslije njega." Po povratku u Rusiju uopće nije želio govoriti o svom iskustvu. Ubrzo je uništio svoje rukopise, a onda se izgladnjivao do smrti... Tu naročitu vrstu jeruzalemskog hodočasničkog ludila nazvalo se "jeruzalemskom groznicom", a od tridesetih godina XX stoljeća - Jeruzalemskim sindromom: "psihotičnom dekompenzacijom, povezanom s vjerskim uzbuđenjem prouzročenim blizinom svetih mjesta u Jeruzalemu". Godine 2000. British Journal of Psychyatry među osobama koje vjeruju u magičnu, iscjeljiteljsku moć Jeruzalema - poimence navodi i Gogolja...

Zaobilazimo povijest Bogova, proroka, careva, osvajača i carstava. No povijest Jeruzalema može se ispričati i kroz povijest hodočasničkog turizma. Danas je Jeruzalem i dalje na prvoj liniji povijesti: ne samo kao epicentar sukoba Židova i Palestinaca, već prije svega kao epicentar sukoba sekularnog Zapada i islamističkog Istoka.

Ništa nije jednostavnije niti na nebeskoj bojišnici. Kada su Izraelci 1967. zauzeli Istočni Jeruzalem i Stari Grad ispunjen je bitan uvjet za dolazak Sudnjeg dana. Prvo je Izrael uspostavljen kao država. Zatim je Jeruzalem ponovo postao židovski. Preostalo je samo srušiti muslimansku al Aqsu, na njenom mjestu sagraditi Treći Hram i izdržati sedam godina kušnje - nakon čega će uslijediti Bitka kod Armagedona, sukob svetog Mihaela s Antikristom na Brdu Hrama, i onda ponovni Kristov dolazak, i tisućljetna vladavina Isusa Krista.

U svom tom metežu nacionalnih, civilizacijskih, vjerskih i mitskih sukoba ne nedostaje ni turista u kratkih hlačama i tenisicama za dugo hodanje. Svugdje su turisti posebna sorta. Ali nigdje kao u Jeruzalemu, gdje turistički vodiči, strahujući od Jeruzalemskog sindroma, imaju upute da paze na: "1. stanje uskomešanosti; 2. izdvajanje iz grupe; 3. opsjednutost pranjem; kompulzivno rezanje nokata na rukama i nogama; 4. pripravljanje bijele halje slične togi, koju oboljeli najčešće izrađuju od hotelske plahte; 5. neodoljivu potrebu za vrištanjem i glasnim pjevanjem biblijskih stihova; 6. priključivanje procesiji na nekim od svetih mjesta; 7. nezatomljivu potrebu oboljelog da održi propovijed na nekom od takvih mjesta..."

Turističkim sloganom rečeno: only in Jerusalem... Nigdje se povijest nije toliko zgusnula; i nigdje se turisti ne oblače u hotelske plahte. Naravno, oni koji trenutačno ne mogu otputovati u Jeruzalem, sasvim dobro to mogu nadomjestiti mentalnim i historijskim putovanjem s Montefioreovim, zabavnim koliko i zastrašujućim "Jeruzalemom".

Simon Sebag Montefiore: "Jeruzalem: Biografija"
Preveo Mijo Pavić

Profil, 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 19.05.2018.

Suzy Lee : Val

– Pretraži sve članke –