Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ivana Mikuličin • 03.11.2005.

Slavenka Drakulić : Moja je glavna ambicija samo preživljavljavanje

Više od 20 godina je prošlo otkad je Slavenka Drakulić, novinarka Starta i Danasa, 1984. godine izdala svoju prvu knjigu "Smrtni grijesi feminizma" koja se danas može naći samo u rijetkim zagrebačkim knjižnicama. Devedesetih za Hrvatsku nepoćudna i nepoželjna intelektualka u međuvremenu je, napustivši Hrvatsku, kao svoje jedino boraviše (drugo je u Švedskoj), izdala četiri knjige eseja koje su je u svijetu proslavile: "Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali", "Balkan express", "Cafe Europa" i "Oni ne bi ni mrava zgazili". Ti će naslovi uz prvijenac iz 1984. godine 8. studenog izaći u Profilovoj ediciji Sabranih djela Slavenke Drakulić, gdje je prošle godine objavljena i sabrana proza iste spisateljice. Slavenka Drakulić do danas je doživjela oko 110 izdanja svojih knjiga s prijevodima na sve najvažnije svjetske jezike, čime je postala najprevođenija hrvatska spisateljica. Uz to, objavljuje svoje članke u vodećim svjetskim novinama kao što su Suddeutsche Zeitung ili La Stampa, Dagens Nyheter, Politiken... Dvije edicije njezinih sabranih djela, izašle u razmaku od godinu dana, kao i posljednja knjiga, "Oni ne bi ni mrava zgazili", koja se bavi haaškim optuženicima, obilježile su njezin veliki povratak u hrvatski javno-književni i medijski prostor.

***

Ivana Mikuličin : Kroz «Sabrane eseje», prvi put se u Hrvatskoj u cijelosti objavljuju knjige "Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali", "Balkan espress" i "Cafe Europa" (u sažetom obliku 1997. objavio ih je Feral Tribune). Je li hrvatska publika tek sada sazrela da bez političkih predrasuda upozna vaš esejistički rad?

Slavenka Drakulić : To su tri različite knjige. "Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali" odnosi se na život u doba komunizma iz ženske perspektive. "Balkan express" govori o ratu iz jednog posebnog rakursa. Nema priča s fronta, nema reportaže, to je moj privatni doživljaj, lišen ideologije, o tome kako su se ljudi oko mene mijenjali u ratu. "Cafe Europa" govori, naravno, o postkomunizmu, o nekim fenomenima zemalja u tranziciji, a glavna je teza da se politički sustav može promijeniti preko noći, a da pritom mentalitet ljudi ostane isti. Govorimo li o zrelosti jednog društva, u tom je smislu danas aktualnija moja posljednja knjiga, "Oni ne bi ni mrava zgazili", koja se bavi haaškim suđenjima ratnim zločincima, a također će biti objavljena u sklopu Sabranih eseja. Ona govori o suočavanju s prošlošću, otkrivanju istine, preuzimanju odgovornosti kao sporom i bolnom procesu. Međutim, teško mi je reći kako je prihvaćena, prikaza je bilo malo, ali su bili pozitivni, barem u tiražnim novinama. Prodala se prilično dobro za naše okolnosti. Ali, sudeći po medijima, Hrvatska još nije spremna suočiti se s istinom o nedavnom ratu i s činjenicom da su njezini vojnici počinili ratne zločine, kao i da ratni heroji mogu biti optuženi za ratne zločine.

Hrvatska književna kritika podcjenuje vaš prozni rad, a veliča esejistički, dok su u svijetu zapravo jednako popularna vaša prozna djela: "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Kao da me nema" i "Božanska glad". Evo, S. P. Novak u svojoj Povijesti hrvatske književnosti tvrdi da su vaši romani ništa vise od angažiranih priloga feminističkoj prozi. Zašto je tako?

Proza koju sam ja pisala nije feministička, nego pripada u tzv. žensko pismo, kao što Andrea Zlatar u svojoj posljednjoj knjizi "Tekst, tijelo, trauma" naziva vrstu proze koja se razvila pod utjecajem feminističkog pokreta. Razlog toga što hrvatska književna kritika i danas reagira na ovaj način vuče svoje korijene iz prošlosti kad su ženske spisateljice bile marginalizirane, u smislu književne kritike, ali i svakodnevnog odnosa prema njima. Meni se dogodilo da je moj prvi naslov, knjiga novinskih tekstova "Smrtni grijesi feminizma", bila prva feministička knjiga kod nas, a vjerojatno i u cijeloj istočnoj Europi, što me je na neki način obilježilo i kao autoricu literature. Moji kasniji romani gledali su se kroz tu feminističku prizmu. Pritom nitko nije pokušao napraviti distinkciju između moje novinarske angažiranosti i literarnog stvaralaštva iako se može tražiti neka poveznica između tih dvaju segmenata mog rada, recimo u tematskom smislu. Generalno gledajući, u inozemstvu danas ne postoji marginalizacija nečega što se zove žensko pismo, danas se piše samo o tome je li riječ o dobrom ili lošem djelu pisanom u tom stilu, tj. o dobroj ili lošoj literaturi.

Kako gledate na današnji fenomen ženskih spisateljica koji se naziva chicklit?

To su knjige koje pišu mlade žene o mladim ženama za mlade žene, a ta proza je vrlo raznorodna. Ono što mi se čini zanimljivim kod tog fenomena je činjenica da se te žene ne obaziru na muškarce kao uzore u literaturi, niti na muškarce kao kritičare. Chicklit je, po meni, više socijalni nego literarni fenomen, jer u njemu ima malo kvalitetne literature. No, sigurno je da će iz tog mora imena iskočiti neka spisateljica. Kao što se prije nekoliko godina u Hrvatskoj, nakon poslijeratnog vakuuma u kojem se proizvodila uglavnom loša ratna memoaristika, dogodila eksplozija mladih muških i ženskih imena od kojih nisu sva dobra, ali će zasigurno neka izrasti u odlične pisce.

Neka od novijih imena hrvatske književne scene objavila su svoje nove romane ljetos u biblioteci Jutarnjeg lista. Mislite li da je za pisca dobro da novu knjigu objavi na taj način, da se tiska u 50.000 primjeraka i prodaje na kioscima ili je ipak bolje da je tiska u 1000 primjeraka i prodaje po knjižarama?

To je direktniji pristup publici kroz veću tiražu, koji donosi i veću popularnost. Ne znam koliko to ima smisla, meni se čini da novu knjigu treba objavljivati kod klasičnog izdavača u tvrdom uvezu iako je to možda malo staromodan stav. Ja tu, prije svega, vidim jedan drugi fenomen, a to je uništavanje klasičnog izdavaštva. Taj fenomen za literaturu i literarno izdavaštvo nije dobar, ali za samog pisca jest u financijskom smislu. U Hrvatskoj ovaj fenomen ima teške posljedice za izdavaštvo. Naravno, u velikim zemljama, gdje postoje veliki klasični izdavači, recimo u Njemačkoj, nije moguće da novu knjigu nekog relevantnog pisca objavi novinski izdavač.

Održali ste prošle godine, nakon dugo vremena, promociju u središtu Zagreba, koja je bila izuzetno posjećena. Bila je to promocija knjige vaše sabrane proze. Moglo bi se reći da ste se vratili na hrvatsku književnu scenu. No, kakav je to povratak kad organizatori ovogodišnjeg Frankfurtskog sajma tvrde da je Miro Gavran najprevodeniji pisac ne znajući, valjda, koliko su vaše knjige prevođene?

Bitno mi je napomenuti da se ja ni s kim ne natječem u prijevodima i da je to stvar slučaja i sreće, a ne samo napora. Moram reći da ništa ne znam o Miri Gavranu i njegovim prijevodima. Možda mene još ne računaju kao hrvatsku spisateljicu. To je stvar hrvatske kulturne politike, za koju sam ja potpuni autsajder još od prijašnjih vremena. Recimo, u Hrvatskoj je bilo samo pet prikaza romana "Kao da me nema", koji govori o silovanjima u ratu u Bosni, a u svakoj zemlji u kojoj je izašao bilo ih je barem dvadeset pet. Slično je i s knjigom "Oni ne bi ni mrava zgazili", o kojoj je u Njemačkoj napisana jedna cijela mala biblioteka tekstova, i to prije nego što sam dobila Nagradu za razumijevanje Sajma knjiga u Leipzigu u ožujku ove godine. Ali, na to sam navikla. Što se tiče odnosa prema mom radu u Hrvatskoj, ja sam, kao prava ženica, skromna i zadovoljna što me nitko ne tuče. Jer, općenito, svi pisci koji su otišli iz Hrvatske, ili se mislilo da su otišli, od Irene Vrkljan, preko Dubravke Ugrešić, do Predraga Matvejevića, na neki su način marginalizirani. Ne vrednuje ih se u odnosu na njihovo stvaralaštvo, nego u odnosu na njihovu fizičku prisutnost u Hrvatskoj. Nije li to apsurdno, gotovo smiješno?!

U knjizi "Oni ne bi ni mrava zgazili" portretirali ste haaške optuženike. Na žalost hrvatskih čitatelja, u knjizi nema poglavlja o Anti Gotovini. Zašto?

Kad sam pisala tu knjigu, 2001. godine, još nije bilo slučaja Gotovina. Bitna pitanja o kojima u toj knjizi govorim, a to su krivnja i suočavanje s njom, ništa se ne bi promijenila da sam u drugo izdanje ubacila Antu Gotovinu.

Zašto je dobar dio hrvatskih građana teško prihvatio haašku optužnicu upućenu Gotovini?

To je pitanje istine o ratu s kojom se još nismo u stanju sami suočiti. Da jesmo, ne bi nam trebao Tribunal. Nije stvar u tome da su Hrvati nesposobni za to; svakom narodu koji je prošao kroz rat treba jako dugo da se suoči s istinom o ratu. I zato nam je potreban Tribunal. Prema mojem mišljenju, funkcija Tribunala, čak i da je on politički manipuliran, dugoročno gledajući, povijesna je. Osim simboličnog - ali samo simboličnog zadovoljavanja pravde - ono što je bitno je postupno otkrivanje istine o ratu. Do istine se dolazi kroz svaku novu optužnicu, pa ta istina zasad izgleda kao nedovršena slagalica. No, ako prepustite otkrivanje istine samo nama, ili u Srbiji, građanima Srbije, ili u Bosni, samo građanima. Bosne, onda se može dogoditi ono što se dogodilo na skupu studenata Pravnog fakulteta u Beogradu, gdje je zaključeno da se zločin u Srebrenici nije dogodio. Zahvaljujući Haaškom tribunalu, genocid u Srebrenici izašao je na vidjelo kao činjenica kroz proces Radislavu Krstiću.

Je li Gotovina heroj ili ratni zločinac?

Ljudi mogu istovremeno biti ratni zločinci, jer ih se tereti po zapovjednoj odgovornosti kao što je njegov slučaj, ali i heroji, jer su odigrali herojsku ulogu u obrani zemlje. Kad bi se dublje povijesno ušlo u tu problematiku, vjerojatno bismo došli do otkrića da su neki heroji NOB-a mogli biti optuženi za ratne zločine.

Nedostaju li Hrvatskoj ratni heroji?

To je pitanje jako važno. U sagledavanju fenomena Gotovina trebalo bi od polititičke dimenzije razlučiti sociološku, filozofsku i antropološku. Trebalo bi razgovarati o tome zašto nam uopće trebaju heroji. Imamo li mi kompleks infantilnosti zato što smo odrasli u komunizmu, pa su nam uvijek potrebni vode, očevi, neka vrsta Tita, poslije Tita Tito, što nam se s Tuđmanom i ostvarilo. Ili samo proživljavamo normalan proces tranzicije u kojem građanin nije odmah u stanju za sebe preuzeti individualnu odgovornost, pa stalno traži neko toplo jato, neki kolektiv.

Hrvatska je, dakle, unatoč tome što je Gotovina i dalje u bijegu, pristupila pregovorima za ulazak u EU. Kako gledate na paradoks da je Hrvatsku do pregovora s EU dovela ista ona stranka koja se za Račanove vlade opirala suradnji s Haaškim sudom? Odnosno, poigramo li se s naslovima vaših knjiga, mogli bismo reći da je Hrvatsku u Cafe Europu uveo Balkan express.

Svaka čast Ivi Sanaderu ako nas je Balkan expressom uveo u Cafe Europu. Sanader je nedvojbeno pokazao proeuropsko lice. Pitanje je samo koliko kontrolira desno krilo svoje stranke i koliko je HDZ u cijelosti proeuropski orijentiran. S obzirom na to tko su njegovi birači, HDZ nije proeuropska stranka. Sanader ima problem jer nudi projekt koji nije projekt ni njegove stranke ni njegovih birača. Ali je to projekt građana Hrvatske. I to mu treba priznati jer je pokazao da nije samo premijer partije nego premijer svih hrvatskih građana. No, istovremeno, sad je trenutak da se njegova vlada okrene prema problematičnim unutarnjim pitanjima. Važno je pitanje, koje se 15 godina ne razrješava, reforma sudstva i korupcija. Osim nagomilanih gospodarskih problema, bitna su i suđenja za ratne zločine na hrvatskim sudovima.

Harold Pinter dobio je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost, a kao što je poznato, riječ je o piscu koji je otvoreno branio Slobodana Mloševića. Je li Nobelova nagrada u krizi i što švedska javnost misli o njoj?

Nobelova nagrada je u krizi jer su njeni kriteriji potpuno netransparentni i nerazumljivi. To misle i sami Šveđani, te o tome poprilično i raspravljaju.

Znam da nerado o tome govorite, ali vjerojatno malo čitatelja zna da vas je Bili Clinton bio pozvao na jednu kulturnu konferenciju u Bijeloj kući. Koje ste državnike upoznali osim njega?

Upoznala sam više njih, od njemačkog premijera i talijanskog predsjednika do švedske kraljice. Sada me austrijski kancelar Schussel pozvao na skup u Salzburgu. Ali to se povremeno događa, pisci se nadu u takvom okruženju. Pa iako je to neka vrsta priznanja, ne bih to posebno isticala.

Tko je od njih ostavio poseban dojam na vas?

Bili Clinton. Vrlo je obrazovan, uz to oštrouman čovjek.

Trenutačno živite na relaciji Istra -Zagreb - Beč - Stockholm. Mislite li se vratiti u Hrvatsku?

Kada sam uopće otišla? Tu sam. Moj problem nije što ne živim na ovom mjestu, nego što ne živim ni na jednom mjestu. Sada ću otići u Berlin, jer sam dobila stipendiju, prije toga sam mjesecima bila u Americi zbog operacije presađivanja bubrega. To je život gdje si zbog stipendija i konferencija stalno u pokretu, a i moj suprug ima svoj posao koji se odvija na relaciji Beč - Stock-holm. Ukupno, puno više vremena provedem u Hrvatskoj nego bilo gdje drugdje. No, kad sam u Hrvatskoj, ne dajem to na velika zvona, ne tražim da se napiše vijest u novinama da sam stigla.

Imali ste vrlo težak životni put, dvije operacije presađivanja bubrega, u Hrvatskoj ste javno prozvani vješticom... Živjeli ste u više europskih gradova, neko vrijeme bili ste u Americi, probijali ste se na svjetsko književno tržište. Kako je preživjela i pritom se smijala Slavenka Drakulić?

Moja glavna ambicija dugo je bila i još jest samo preživljavanje. Kada je to osnovna ambicija, sve ostalo čini se kao šlag, sve je prekrasno što god se dogodi. Preživljavala sam radeći uvijek isključivo stvari koje su me zanimale. Pisala ono što me zanimalo, družila se s ljudima koji su me zanimali. Bolest me naučila hijerarhiji vrijednosti. Jer s njom startaš s najniže pozicije. Imam vrijednosti kojih se držim i u tom sam smislu beskompromisna i u odnosu na ljude i u odnosu na pisanje, politiku... Moglo bi se čak reći da sam tvrda osoba. Tvrdoglava, što bi rekla moja mama, a potvrdio moj suprug. Dosadno mi je bilo sjediti i tugovati nad svojom sudbinom, i to zanimanje za ljude i fenomene izvuklo me iz svega. Danas sam za dovoljna, imam 56 godina, preživjela sam bolest s kojom se borim od tridesete, nešto sam napisala, a bogme sam se i smijala.

U pripremi je i nova knjiga?

U novoj se knjizi bavim svojim, apsolutno fantastičnim iskustvom dobivanja bubrega od anonimne, žive osobe. Za razliku od knjige "Oni ne bi ni mrava zgazili", koja se bavi ratnim zločinima i "banalnošću zla", u ovoj ću predstaviti ljude koji su učinili dobro i koji za to nisu ni na jedan način nagrađeni, dakle ne rade to za novac. To je novi fenomen u SAD-u, star samo nekoliko godina. Operacije ove vrste, omogućene novim lijekovima protiv odbacivanja, rade se od 1999. Dobrovoljnih anonimnih davatelja samo je tristotinjak u Americi. Zanimalo me ponajprije što je te ljude ponukalo na operaciju da bi spasili život nekoj potpuno nepoznatoj osobi.

( Razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –