Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 01.07.2020.

Slavica Ćurković : Čitanje jest intiman čin, ali ne možemo ignorirati nove generacije i njihove sklonosti i navike

Slavica Ćurković, foto: Monte Librić

U nekim normalnijim vremenima već bi odavno "apsolvirali" dojmove nakon završetka 13. Festivala dječje knjige Monte Librić i fokusirali se na neki druge knjižne festivale, dok bi organizatori Librića osim nakratko odmarali nakon održanih programa, analizirali brojke... posjetitelje, programe i prodane knjige, osvrte u medijima... ali nema panike, Monte Librić će se održati i ove godine, ali s odgodom. Kako, kada i gdje razgovaramo sa Slavicom Ćurković, direktoricom Monte Librića i glavnom organizatoricom manifestacije Sa(n)jam knjige u Istri


Nenad Bartolčić: Na žalost, među brojnim književnim festivalima čije je održavanje proteklih mjeseci odgođeno zbog pandemije koronavirusa našao se i Monte Librić. No ipak, 2020. godina neće biti preskočena jer ste se odlučili na kombinirani pristup, u međuvremenu ste gostovali na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, i kako sada stvari stoje vjerojatno će se (barem za ovu godinu) Monte Librić vratiti pod skute Sa(n)jam knjigu u Istri gdje je i započeo. Koji su sve logistički problemi nastali neodržavanjem festivala u planiranom terminu, jer otkazan je skoro pa u zadnji čas, nakon što je već gotovo sve bilo spremno za još jednu feštu?

Slavica Ćurković: Proglašenje karantene u Istri, koja je prethodila lockdownu u cijeloj Hrvatskoj, značilo je i da se Monte Librić neće održati u uobičajenom, travanjskom terminu. Do trenutka odgode program je bio u cijelosti gotov, svi strani i domaći autori potvrdili su dolazak, dogovorena su gostovanja talijanskih i hrvatskih dječjih kazališta, pripremljene brojne radionice, a izradili smo čak i dio scenografije. Praktički, bili smo u fazi izvršne produkcije i promidžbenih aktivnosti kada je krenulo otkazivanje manifestacija ili privremena obustava rada. Odmah smo počeli tražiti najbolja rješenja za održavanje festivala, a jedna od ideja je i ta da se vratimo pod okrilje Sajma, te održimo Librić u tom, prosinačkom terminu. Mi smo, ne svojom voljom, već zbog okolnosti koje su pogodile mnoge, Monte Librić samo prolongirali, prilagođavajući ga usput novim pravilima. Kako stvari stoje, tu vrstu priprema možemo smatrati tek dobrim treningom i nastaviti raditi kao prije. Obje naše manifestacije – i Sajam i Librić - su vrlo zahtjevne i teško ih je produkcijski, programski i izvedbeno ponovo objedinjavati, ali ako ne bude drugog nacina, onda cemo odrzati obje manifestacije istovremeno.

Monte Librić krajem lipnja gostovao je na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, o kakvoj se suradnji radi, s kojim ste programima bili prisutni?

S Međunarodnim dječjim festivalom u Šibeniku surađujemo dugi niz godina, dok se za gostovanje Monte Librića na MDF-u pripremamo skoro godinu dana. Riječ je, dakle, o dugoročnom, planiranom projektu, posebno oblikovanom za MDF. Bili smo pozvani da u okviru mjera Nacionalne strategije poticanja čitanja, koje provodi Ministarstvo kulture, osmislimo Sajam dječje knjige po uzoru na Monte Librić. Prvobitna ideja je bila da prilagodimo naš koncept šibenskom festivalu i tamošnjim lokacijama. Odlučili smo krenuti polako, poštujući karakter festivala na kojem gostujemo, njegove običaje, ali ne odustajući od vlastitih planova i kreativnih koncepata. Na jedan od festivalskih trgova, poznat kao Mala loža, “spustili” smo se Faustusima, kako smo nazvali štandove za knjige koji podsjećaju na znameniti padobran velikog Šibenčanina Fausta Vrančića. Tu smo izložili gotovo 2.000 knjiga pedesetak hrvatskih nakladnika i ponudili ih po sniženim cijenama.

Naravno, osmislili smo i niz drugih sadržaja, od razgovora o knjigama, preko radionica, pa do glazbeno-scenskih nastupa i performansa. Radionicu „Librić stroj za slovo i broj“ vodila je multidisciplinarna umjetnica Sedina Cerovac, dizajner i scenograf Mauro Ferlin i koreograf i redatelj Matija Ferlin vodili su radionicu  „Strpljiva umjetnost“ u kojoj su djeca kroz grupni rad, u tehnici flomastera, stvarati zajedničke slike većeg formata. Svaki programski dan Librića u Šibeniku završavao je „Performansom brojeva Une Libar“, programom u kojem kostimirani lik – Una Libar, s djecom broji sve što se brojati može: dane, tjedne, mjesece, riječi, godine, učeći djecu istarskim nazivima tih pojmova. Jer, Librić u Maloj loži, kako smo nazvali Sajam dječje knjige u Šibeniku, za ovu godinu nosio je naziv Sretan zbroj. On, osim što govori o vezi Monte Librića i MDF-a, progovara o simboličkoj ulozi brojeva u literaturi.

Kako i inače surađujete sa srodnim, na djecu i mlade fokusiranim manifestacijama, npr. festivalom Pazi knjiga!?

Zapravo je naša suradnja sa šibenskim MDF-om izuzetak, jer je taj festival tradicijom, obimom, sadržajima i brojnošću publike u gradu koji se potpuno saživljava s festivalskim duhom i sadržajima, nezaobilazan. Inače smo se fokusirali na suradnju s institucijama koje posebno promoviraju umjetnost za djecu. Takva je naprimjer s Umjetničkom akademijom iz Osijeka, HRT-ovim odjelom za djecu i mlade, ovisno o temi, surađivali smo s Akademijom likovnih umjetnosti iz Zagreba, Akademijom primjenjenih umjetnosti iz Rijeke, Animafestom, tu su i obrazovne institucije; Sveučilišta iz Zadra, Pule, Universita degli studi di Trieste… Monte Librić jest festival dječje književnosti, ali su i djeca najzahtjevnija publika. Oni traže dinamiku, vole istraživati, lako putuju kroz različite umjetnosti i umjetničke forme i sve što mi smatramo tehnološkim napretkom i čudima tehnike njima je prirodno. Zbog toga nam prioritet nije bio festivalsko umrežavanje, već kreiranje velike platforme na kojoj, vjerujem, ne stvaramo samo buduće pasionirane čitatelje i čitateljice, već i kreativce u drugim granama ili rafiniranu publiku visokih kriterija.
 

Monte Librić 2020.

Za one malo manje informirane vratimo se skroz na početak... kako i kada je nastao Monte Librić, i zašto?

Naša prvotna ideja da na Sajmu predstavimo dječje autore, što smo činili godinama, prerasla je još 2008. u tada posebni festival autora za djecu unutar Velikog festivala. Mauricio Ferlin, naš dizajner, scenograf i svestrani umjetnik, je na prvom katu Doma hrvatskih branitelja u kojem se Sajam inače održavao, osmislio tunel dug 20 metara kroz koji se penjalo na Brdo knjiga – Monte Librić. Tada smo zapisali i u našem katalogu objavili ono što vrijedi i poslije svih godina: “Prirodno, bez unaprijed zadanih ‘strateških’ ciljeva, vodeći se zakonitostima struke i željom za kreativnim pomacima, Sajam je iznjedrio jednu opsegom (ali ne i duhom) manju književnu manifestaciju. U prostorima DHB-a, na katu, niknuo je novi festival, imaginarno osmo pulsko brdo, mnoštvo knjiga namijenjenih djeci. Festival smo nazvali Monte Librić igrajući se topografijom i toponomijom Pule na i podno sedam pulskih brežuljaka. Odrastanje uz knjigu smatramo jednim od prioriteta za našu djecu, temeljem na kojem se može izgrađivati nova intelektualna generacija”. U međuvremenu smo porasli, razvili se, umrežili, ali od navedenoga nismo odustali.

Recite nam nešto više o dvojezičnosti Monte Librića, interkulturalnoj poveznici između hrvatske i talijanske jezične zajednice?

Kada smo Monte Librić prostorno i vremenski odvojili od Sajma knjige u Istri, ponukani sve većim odazivom publike i uspješnošću u provedbi programa, odlučili smo literaturu namijenjenu djeci u potpunosti ostvariti na pulski način, a to, dakako, podrazumijeva i potpunu uključenost talijanske nacionalne zajednice. Dvojezična komponenta temelj je našeg Festivala i po tome je on jedinstven u Hrvatskoj. No, ta dvojezičnost Librića nije klasična, ona izvire iz duha našeg grada, jer svi mi, manje ili više, koristimo i hrvatski i talijanski jezik, tvoreći tako autentični puležanski sleng. Mi smo, zapravo, stvorili program u kojem se, umjesto paralelnog postojanja, isprepliću talijanski i hrvatski jezik i kultura. Važno je reći da je Zajednica Talijana Pula, osim što je suorganizator Librića, i naš kreativni partner u ostvarivanju ovakvog programskog koncepta, a sam festival održava se u popularnom Circolu.

Što kažu statistike... kolika je posjećenost Librića, i tko je sve njegova publika?

Prvu, veliku grupu čine oni što dolaze organizirano, preko istarskih, pulskih, riječkih i drugih hrvatskih škola i vrtića, te naravno onih talijanskih. Tu je riječ o oko 5.000 djece svakog dana u prijepodnevnim satima. Poslijepodnevni programi su namijenjenji djeci s pratnjom i njih bude još najmanje 1.000 dnevno.

Koliko u prosjeku nakladnika sudjeluje i koliko se knjiga proda?

Imamo oko 60 nakladnika, a kako smo svjesni opće pozicije knjige u društvu, a posebice knjige namijenjene djeci, od osnutka i na razne načine potičemo male i nezavisne nakladnike. Prosjek prodanih djela je između osam i 10.000 knjiga svake godine, što je za naše, ali i regionalne prilike, impozantna brojka.
 

Slavica Ćurković, foto: Monte Librić

Ove godine u fokusu je tema Sretan broj, predstavili ste je i u Šibeniku, kako ste se odlučili za ovu temu?

Svako izdanje Monte Librića posebno obilježi središnja tema koja objedinjava, odnosno zaokružuje festivalski program i naše aktivnosti. Takvim, tematskim pristupom nastojimo da djeci promocija knjige bude zanimljiva, pristupačna, rekla bih čak i razigrana, te u svakom smislu originalna, ali u pristupu sadržaju i njegovoj prezentaciji neodvojiva od umjetničke i stručne dimenzije. Ove godine treba se održati 13. Monte Librić pa je na neki način sam sebi odredio temu. Sretan broj će se, između ostalog, baviti i promicanjem matematike i logike koje su podjednako važne kao i čitalačka pismenost. Naši modeli su osmišljeni na način koji znatno nadilazi klasični i od tog koncepta ne mislimo odustati.

Koronakriza je mnogo toga preusmjerila prema digitalnom... koliko je ta digitalizacija izvediva i kada govorimo o organiziranju ovogodišnjeg ali i budućih Monte Librića i njegovih brojnih sadržaja?

Čitanje jest intiman čin, gotovo kao i samo pisanje, ali mi ne možemo ignorirati nove generacije i njihove sklonosti i navike. Jednako tako, ne želimo se transformirati iz manifestacije koja promovira knjigu i kao predmet u događaj koji je svodi na isključivo elektronsku formu. Upravo radimo na projektu koji spaja književnost, animaciju, glumu, a sve prilagođeno najmlađima. Baka Librić, jedan od zaštitnih likova Monte Librića, koju utjelovljuje glumica Gordana Trajković, bit će naratorica u našim kratkim, igrano -animiranim filmovima u kojima ćemo promovirati recentnu i klasičnu domaću i inozemnu dječju književnost, ali na način koji je zanimljiv generacijama Youtubea i sličnih platformi.

Knjige za djecu i mlade su među najprodavanijima u knjižarama, vole ih i knjižnice, pa kako se vama čini produkcija tih izdanja u Hrvatskoj?

Bolji dio priče je taj koji kazuje da se prate svjetski trendovi kad je riječ o prijevodnoj literaturi za djecu, a gori onaj što pokazuje kako je produkcija u Hrvatskoj poprilično slaba. Mi imamo zbilja sjajnu ilustratorsku scenu, ali nam nedostaje autorskih slikovnica. Istina, proza za djecu problematizira društvena pitanja poput droge, alkoholizma, zlostavljanja, virtualnog druženja i ozbiljno prati teme proznih tekstova za odrasle. Također, dobra je i produkcija fantasy romana, što je dio svjetskog trenda, ali i, nerijetko, način podilaženja čitateljima.

U kolikoj mjeri Monte Librić promovira, pa na neki način i štiti, domaće pisce i ilustratore u popularnoj knjižnoj niši slikovnica i knjiga  za djecu i mlade?

Monte Librić promovira prije svega hrvatsku dječju književnost i ona je okosnica našeg festivala. Ilustratori su nam, također, jako važni, čak je i tema jednog Librića bila posvećena ilustraciji, a jedan od naših projekata na Libriću bio je i Pula Illustrator Campus, obrazovna platforma za mlade ilustratore. Uz to, svaki predložak za plakat je ilustracija jednog hrvatskog ilustratora. Hrvatska, što nije dovoljno poznato, ma koliko bilo važno, ima izuzetno jaku ilustratorsku scenu, sadržajem svjetski relevantnu.

Klub-knjižara Giardini 2, foto: N.B.

Prije godinu dana Udruga Sa(n)jam knjige u Istri na pulskim je Giardinima otvorila Klub-knjižaru Giardini 2. Kako je profunkcionirao taj projekt, čija je bitna specifičnost da prostor nema neposredni ulični ulaz i izlog što je ipak svojevrsni komunikacijski hendikep, no s druge strane projekt cilja i na specifičnu, informiranu publiku a ne na slučajne prolaznike.

Klub broji više od 500 članova, imali smo brojne promocije i ta je praksa privremeno zaustavljena posljednjom krizom. Naš model je specifičan: konceptualno brinemo o postavci knjige, događaji su nam posjećeni, organiziramo radionice, posebne programe, modele susreta… Odaziv je dokaz da je Pula trebala takav prostor, a nama omogućava kontinuiran i poseban dodir s publikom.

Koliko se prodaju knjige u takvoj "izoliranoj" knjižari? Kakva je ponuda, koji bi bio koncept?

Mi smo, kako sam već rekla, Klub knjižara, dakle kombinacija knjižare i književnog kluba koji je zamišljen kao dnevni boravak, biblioteka i građanski salon u jednom. Sama činjenica da je Klub jedini prostor ovakve vrste na istarskom poluotoku - a i u širem hrvatskom kontekstu je rijetkost - postavlja ga na specifičnu poziciju na kulturnoj mapi. U vremenu propadanja ne samo malih knjižara, već i velikih lanaca, ovakav autorski pristup svijetu knjige predstavlja značajan odmak od mainstream književne scene. Knjige se, kao i drugdje, najviše prodaju tijekom promocija, s potpisom autora. Istina, korona kriza zaustavila je ovaj vid potrošnje, no kultura je, kako smo valjda naučili do sada, jedna od prvih kolateralnih žrtava svake nedaće.

Bez stabilne kupovine knjiga nema niti perspektive čitave knjižne branše. Kakva je situacije u Puli/Istri? Kakve su knjižare, kupuju li knjižnice?

Na pulskom Sajmu kao i na Monte Libriću, stvorili smo snažnu suradnju s knjižnicama, posebno organiziramo “Nulti dan”, kada se isključivo posvećujemo knjižničarima iz cijele Hrvatske. Ta suradnja nastavlja se i proširuje na cijelu godinu, sve kako bi prodaju knjiga učinili dugotrajnijom i nevezanom za manifestacije.

Vi, očigledno je, mislite da problem nije u nedostatku navike čitanja, već u načinima na koji se ona, uvjetno rečeno, pokušava nametnuti. Kakvi su efekti nekonvencionalnog, pulskog pristupa?

Egzaktnih podataka, naravno, nema, ali se i na Monte Libriću, kao i na sajamskim programima Hop i Pop lektira i Pulikularna reforma, namijenjenim učenicima osnovnih i srednjih škola, može vidjeti da upravo takav, drukčiji pristup književnosti, budi interes budućih čitatelja i čitateljica. Kada im otkrijete kako su, recimo, autori dijela klasične književnosti najčešće imali burne, filmski dinamične živote ili im predstavite suvremene autore i autorice jezikom njihove generacije, onda ste pažnju osigurali. Nikoga se, ne treba imati iluziju, na čitanje ne može navići za jedan sat, ali je to dovoljno da mu se promijeni percepcija i da lektirna ili bilo koja druga djela prestane doživljavati kao izvorište teške dosade. Poslije tog koraka i trenutka u kojem oni na književnost prestaju gledati kao na nešto što im škola nameće, otvara se prostor za stvaranje buduće, ozbiljne publike.  


** razgovor je u znatno kraćoj verziji prvotno objavljen u prilogu "Best Book" tjednika Express.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –