Slavoj Žižek : Gledanje iskosa

Održava se
01.01.1901.

Žižeku ne treba sve vjerovati. Barem ne kada piše o filmovima, o Hitchcocku. Kad to može Žižek će "pakirati" Hitchu. Upisivati ono čega nema; izvlačiti ono što želi; instrumentalizirati; manipulirati; ne birati sredstva; ako treba i izmišljati čitave nepostojeće Hitchcockove filmove.

Žižekove ideološke, ili u ovom slučaju psihoanalitičke interpretacije filmova, u pravilu su briljantne: apsolutno kanonski tekstovi psihoanalitičke interpretacije filma, na razini tekstova Claire Johnston, Robina Wooda ili Laure Mulvey. Primjerice, u "Gledanju iskosa", svojoj klasičnoj knjizi iz 1991., Žižek izvanredno analizira "Prozor u dvorište". Svi znamo film, svi smo pročitali sve njegove interpretacije, no Žižek lakoćom, u hodu, upisuje dodatna značenja.

Recimo, dvorišni prozor je u biti prozor fantazme - James Stewart kroz prozor gleda "fantazmatske figuracije onoga što bi se moglo dogoditi njemu i Grace Kelly". Jedan par susjeda figuracija je "sretnih mladenaca". Drugi par susjeda predstavlja obični brak koji se pokorava svakodnevnoj rutini. Tu je ekscentrična umjetnica i usamljena očajnica kakva bi mogla biti i Grace Kelly kad bi je ostavio. A tu je naravno i opcija muža koji ubija ženu...

I tako Žižek plete interpretaciju na ovaj i onaj način, u potpuno ležernom i slobodnom sastavu. Analizirajući paletu susjeda naposljetku dolazi i do "majčinskog superega". To je glas koji zaprečuje Stewartov "normalni" spolni odnos: glas koji pluta i ne pripisuje se nijednom nositelju. Riječ je o neidentificiranom sopranu koji uvježbava ljestvice i javlja se da prekine spolno sjedinjenje Stewarta i Kelly. Za Žižeka kako smo rekli nema dvojbe o kakvom se glasu radi. On nije tek dio dvorišnog amfiteatra. On nije djelić zvučne kulise susjedstva: posve logičan, pa čak i običan u svojoj ambijentalnoj funkciji (dapače, bilo bi čudno da nema takvog izvanjskog zvuka; takva "rupa" u uobičajenoj zvučnoj kulisi značenjski bi bila bremenitija). Susjedin sopran u svojoj zvučnosti nije niti najjednostavniji dramaturški način za prekidanje početka spolnog odnosa (poput zvona na ulaznim vratima ili susjeda koji buši zid). Za Žižeka on je mnogo mnogo više: "majčinski superego".

Robin Wood se u svoj klasičnoj psihoanalitičkoj interpretaciji Hitchcocka ("Hitchcock' Films", 1965. ) nikada ne bi osmjelio na ovakvu interpretaciju. Wood Hitchu nije "pakirao", niti unosio nepostojeća ili nategnuta značenja. No Žižeku ne smeta interpretacijski "overkill". Dapače, kad je to potrebno Žižek će i izmisliti čitavu nepostojeću Hitchcockovu fabulu (da bi oprimjerio razliku između "analne" i "faličke" faze filmskog narativa iskonstruirati će "hitchcockovsku" fabulu o obiteljskoj večeri na kojoj jedan gost, bogati stric, najednom "suviše vidi", zamjećuje ono što ne bi trebao, zbog čega postaje sumnjičav prema namjerama svoje obitelji, itd.).

Dakle, što Žižek radi? Piše o Hitchcocku, ali posve slobodno interpretira i konstruira Hitchove fabule. Na neki način Hitch kao da mu je smetnja. Ograničava ga samim svojim filmovima takvi kakvi jesu. Ali smetnja je minorna. Ako kod Hitchcocka nema onoga što mu je interpretativno potrebno Žižek se ne libi jednostavno upisati ili izmisliti. Za Robina Wooda to bi značilo nedopustivo zanemarivanje predmeta interesa. U tom zelenom grmu i leži ljubičasti zeko. U naslovu Woodove knjige stajalo je Hitchcokovo ime. U podnaslovu Žižekova "Gledanja iskosa" jasno je stavljeno ime Jacquesa Lacana. Žižek se ne bavi Hitchom, nego Lacanom. Hitch ovdje ima status repromaterijala; "topovskog mesa" za Žižekovo tumačenje i "oprimjerivanje" Lacana.

Žižeku nije bitan Hitchcock (Shakespeare, Kafka, Patricia Highsmith, popularna ili "ozbiljna" kultura) nego Lacan (pa onda pitanja demokracije, ekologije, birokracije, neokonzervativizma, pornografije, postmoderne, nacije, itd.). Ta hijerarhizacija je bitna. Ona upućuje na stvarni predmet Žižekova interesa (onaj koji se "falički" koči i u samom naslovu) te raščišćava moguće nesporazume. Ali to je ujedno i potencijalni pleksus "Gledanja iskosa". Nije dobro kad je Hitchcock (umjetnost općenito) hijerarhijski manjevrijedan, kad je "topovsko meso", pa makar to bilo povremeno, iznimno, tek ponegdje, u nekoj rubnoj interpretaciji. "Lacanovcima" to ne treba smetati, ali "hitchcockovcima" može...

No kad smo kod problematičnog, ishitrenog "majčinskog superega" u interpretaciji "Prozora u dvorište", Žižek već korak dalje od tog detalja izlaže genijalnu analizu "majčinskog superega" u drugim Hitchovim filmovima. Možda Hitchcock nije stvarni predmet interesa, no to ga ne čini ništa manje "obrađenijim". To potvrđuje protežni motiv "majčinskog superega" kod Hitchovih junaka koji nemaju oca, imaju majku koja je "jaka", "koja remeti "normalni" spolni odnos".

U "Sjever-sjeverozapad" Cary Grant ima "prijezirnu, rugalačku majku, i nije teško pogoditi zbog čega se razvodio četiri puta"; u "Psihu" Normanom Batesom "izravno upravlja glas mrtve majke, koji ga navodi da ubije svaku ženu koja ga seksualno privlači"; u "Pticama" majka Roda Taylora toliko brine za sinovljevu sudbinu da ta briga blokira svaku dugotrajniju vezu sa ženom. Tu su i ptice: "one su inkarnacija fundamentalnog nesuglasja u obiteljskim odnosima - otac je odsutan, obustavljena je očinska funkcija... i taj vakum ispunjava "iracionalan", proizvoljan i zao, majčinski superego, te blokira "normalni" spolni odnos"...     

Najednom sada i "problematični" detalj s neidentificiranim sopranom iz "Prozora u dvorište" kao "majčinskim superegom" uopće više ne izgleda toliko ishitrenim i nametnutim. Krenulo se od pomalo nategnute, nasilne interpretacije, one koja zanemaruje primarnu razinu dramaturgije, ali proširivanjem motiva "majčinskog superega" na druge Hitchove filmove, naposljetku se i ta nategnuta interpretacija zatvorila u jedan sasvim izvanredan i čvrst psihoanalitičko-interpretativni sklop.

Rekli smo da Žižeku "ne treba vjerovati", da mu je Hitchcock "repromaterijal" i sekundarni predmet interesa. Ako i jest tako, riječ je i opet o superiornoj analazi. Žižeku se izgleda mora vjerovati čak i onda kada sve govori drugačije; kada (naizgled) otvoreno konstruira; kada zbog cilja zanemaruje sredstvo.

"Gledanje iskosa" možda je i ponajmanje knjiga o Hitchcocku. No kada se i čita "samo" kao psihoanalitička interpretacija Hitchcocka ona je sam vrh svoje vrste.

 
Slavoj Žižek: "Gledanje iskosa: Uvod u Jacques Lacana uz popularnu kulturu"
Prevela Andrea Milanko

Meandarmedia, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )