Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 01.06.2012.

Slavoj Žižek : Živjeti na kraju vremena
Održava se
01.06.2012.

Kod druge još nisam bio siguran, ali kod treće Žižekove knjige (koju sam čitao) bio sam posve uvjeren: Slavoj Žižek još uvijek piše onu prvu knjigu (koju sam čitao). Ili: radi se o autoru koji piše samo jednu knjigu, koja u procesu beskonačne montaže pred čitatelje dolijeće pod različitim naslovima.

Da ja to nisam zločest? Uvijek sam bio zločest, ali nije to u pitanju. I nije li tako da je procesu montaže izvrgnut vanjski svijet koji onda svojim vazda identičnim početnim premisama Žižek izvrgava analizi? Veliko Drugo samo se perpetuira u vječnom vraćanju istoga, pa ozbiljan teoretik ni nema izbora do slijediti ga sa svojom teorijskom kutijicom, u bjesomučnome vrebanju Novoga, Događaja, one jedinstvene prilike kada se u jedno stapaju historicizam, historija i humanitet, od kojega automatski otpada prefiks post. Lacanovo Simboličko, Imaginarno i Realno pretaču se u pojam duha apsolutnog nezadovoljstva - koji se doduše ne poklapa s Hegelovim Apsolutnim duhom, ali, kao i šezdeset posto Lacana (ispričavam se na provali statističkoga grubijanstva), na Hegela neodoljivo i nadasve šarmantno - podsjeća.

Kako je to - živjeti na kraju vremena? Svojedobno sam vidio jednu sliku, snimljenu "onih dana", u Beogradu, dok je Milošević bio "sve i sva". Uz likove poput Šešelja i Kalajića, Isidore Bjelice i Nebojše Pajkića dao se usnimiti i filozof Slobodan Žunjić. Prekrštenih, doduše, ruku, kao da je poručivao: ništa se, roćko moj, ne dade učiniti - pobijediti ne možemo, pridružiti se možemo: apokalipsa je sljedeće poglavlje vrijedno učestvovanja. Usnimljeni su izgledali kao da su pod nekom svojom privatnom kupolom, u umjetno stvorenim apokaliptičkim okolnostima, u stanju između veselja što nisu sami i potrebe da zamišljenim izrazima lica izraze zabrinutost jer stvar (ma koja bila) odlazi do vraga.

Žižek je, naravno, sto puta veći format od takvih vitezova sudnjega dana, ovo je više reakcija na sliku života u posljednjim vremenima, na potrebu izražavanja brige mislilaca raznih provencijencija povodom darmarnog trenutnog stanja svijeta koje je pred samoukinućem: da se razumijemo, da nema djece (koja će ionako ponoviti naše greške, tako da... ) svijeta ne bi bila posebna šteta. Ponovni povratak ravnodušnosti koju Žižek u "Živjeti na kraju vremena" locira u dokumentarcima na National Geographicu, gdje imamo priliku zabilježenu vidjeti potpunu odsutnost životinja iz našeg tricentričnog svijeta, njihovu potpuno stopljenost s "prirodom" - stanje kojemu se, da se vratimo fotografiji Žunjića prekriženih ruku, Žižek ne želi pridružiti u istoj mjeri u kojoj nije čovjek koji tako lako preklapa ruke preko prsišta.

Što se tiče prefiksa post: Žižek je definitivno postmoderni mislilac koji bi sada snažno htio pravu, modernističku filozofsku knjigu od preko 1000 stranica (i uspio je: "Less Than Nothing: Hegel and the Shadow of Dialectical Materialism" broji 1056 stranica), on je u životnoj fazi kada s aerodroma odlazi na kolodvor i nastoji (u tome smislu) uhvatiti zadnji vlak. Premda, njegov opus (koji fanovi dijele na A, B i C produkciju), pamti "klasičnija" djela ambicioznijih stremljenja: "Sublimni objekt ideologije", "Škakljivi subjekt", "Paralaksa"...

Njegov utjecaj po ovu našu domaću scenu je vjerojatno fatalan. Čak i ljudi koji su zarana stekli vlastitu zrelost (kao da je drugačija uopće moguća), nakon susreta s divom iz Ljubljane, mijenjaju diskurs, tako da se od manjih formata ni ne treba nadati da zadrže ili steknu (nešto kao) svoj glas - mnogi su danas usvojili njegov stil (ne treba se zavaravati da su usvojili i vještinu, erudiciju i tako dalje), i na nekakvoj sedmorazrednoj razini pletu o svemu i svačemu - nedostaje još samo da se pritom svi skupa drže za ruke pa bi efekt komune bio potpun.

Idejno-ideološki i političko-pragmatički Žižekov program (jer tu se prije svega traže odgovori, onako kako se konzumira hostije, širom otvorenih usta) zasjenjen je spomenutim stilom, koji "samu stvar" iznosi mješavinom  apodiktike, sofistike, dijalektike a la Lacan via Heidegger (propušten kroz kritiku) s pasažima Hegela, paradoksi, paralakse, povijest, historija, historicizam, Hollywood, onda opet Hollywood, ali ovaj puta na koljenima, stisnut kinematografijom trećega svijeta, ovdje su i Lernejska Hidra suvremene subjektivnosti, ljubav, brak (legalizirani način života bez seksa, kako kaže Žižek), masovna kultura i elitni proizvodi ruku pod ruku, Brecht i "Kung Fu panda", Chesterton i Van Damme, s jednim okom stalno upućenim prema tihoj većini, za koju kaže kako "nije glupa" i za koju ima lijeka: "način da se osobodimo svojih gospodara ne sastoji se u tome da čovječanstvo samo postane kolektivni gospodar nad prirodom, već da prepozna prijevaru u samome pojmu Gospodara".  

Proces Žižek dijeli u pet faza: poricanje, bijes, cjenkanje, depresija i prihvaćanje. Poricanje povezuje s liberalnom utopijom, bijes s teološko-političkim aspektom, cjenkanje s političkom ekonomijom (ekonomija je uvijek politička, kaže), depresiju s uzdizanjem proleterskog cogita, dok je prihvaćanje ponovno zadobivena ideja. Koja ideja? Prvo Žižek zaključuje kako danas svi služe (kao u Kafkinoj priči, gdje su svi glasnici koji pronose besmislene poruke, jer nema kralja), i da bi bilo osvježavajuće kada bi netko (napokon) rekao: Ja sam gospodar, mene služite! Izlazak studenata na ulice, njihovo podvrgavanje kolektivnoj Istini, koja, "dakako, uopće nije istina: u njoj je istina u štrajku, a prava dimenzija istine nestaje", što je Lacanova izjava povodom studentskih demonstracija 1968. i pokazuje meštrov odnos prema konkretnom kolektivnom odgovoru, prema zbroju niza parcijalnih pobuna u jednu...Lacanovu tezu Milner je okarakterizirao kao liberalnu, "upravo u smislu da poništava Realno koje susrećemo na kolektivnoj razini." Političko je ovdje obezvrijeđeno kao polje imaginarnih i simboličkih identifikacija, što Žižek povezuje s liberalističkom premisom istine kao nominalizma: "istina je pojedinačna, društveno može samo pružiti neutralni okvir za interakciju i samoostvarenje pojedinaca."

Žižek pita: "Što ako u njemu susrećemo realno antagonizama?" Diskurs Sveučilišta kao diskurs Razuma zauzeo je mjesto Gospodara, a ključ događanja iz '68. bio je uspon novog 'duha kapitalizma', tj. hijerarhijska fordistička struktura proizvodnje postupno je napuštena i zamijenjena mrežnim oblikom organizacije utemeljene na inicijativi zaposlenika i autonomiji radnog mjesta." Pobunu je u sebe usisao i obradio libertarijanski revolt protiv ugnjetavalačkog kapitalističkog sistema i real-socijalizma. Ovdje Žižek razlikuje dvije etape: tehnološko-neideološku 80-tih i 90-tih godina prošloga stoljeća sada istiskuje sve veća upotreba društveno-ideoloških motiva: ekologija, društvena solidarnost, itd. Naravno, ovdje dolazi do paradoksalnih situacija gdje imamo konzumerizam koji tobože djeluje protiv zala koje je sam prouzročio. Primjer: kupite li cipele TOMS par cipela dobiti će i siromašno dijete; strujni krug je uspješno uspostavljen.

Žižek ne misli da je promjena svijeta san. Po njemu, prava utopija je vjerovanje da se postojeći sustav može održati: "jedini način da budemo istinski 'realistični' jest da mislimo ono što unutar koordinata tog sustava ne može ne izgledati nemoguće." Što nam je činiti? U najmanju ruku, piše Žižek, "potražiti tragove novoga komunističkoga kolektiva u postojećim društvenim ili čak umjetničkim pokretima." Potrebno je otvoriti mogućnost za pogled kakav nije bio uračunat u sistem. Način na koji prevratnički pokreti dolaze iz budućnosti prema nama Žižek je pokazao knjigom "In Defense of Lost Causes" - budućnost je utkana u našu prošlost, ona je sastavljena iz iznevjerenih dijelova naših nastojanja, i gdje Žižek piše: dajmo šansu diktaturi proletarijata.  

Potragu za mogućnošću utopijskog društva Žižek usmjerava prema umjetnosti (zapravo, to je lov na tragove mišljenja) i za Kafku zapisuje kako je utopijsko društvo mogao zamisliti samo među životinjama - Kafkinu utopiju imamo svakodnevno u dokumentarcima National Geographica... Kako bi trebala izgledati komunistička kultura? Totalna forma uranjanja u društveno tijelo...zajednička društvena izvedba koja bi svojom "totalizirajućom" žestinom sve dobre liberale dovela u stanje šoka...sve liberalnoindividualističke predrasude ovdje trebaju biti napuštene... svaki pojedinac treba biti uronjen u masu... bez kritičke distance...

Jer, sam čin pretjerane identifikacije s totalitarizmom suspenzira zbiljski totalitarni ideološki prostor. Umjetnici trebaju biti hvaljeni, ali: "ne bi im se trebale dati nikakve materijalne privilegije poput izuzeća od rada ili posebnih obroka." Ono što bi bilo suspendirano nije "racionalno Sebstvo" nego instinkt preživljavanja: lišeni tog straha rascvjetali bismo se u individue kakve možemo biti: u neurotike, opsesivce, paranoike i shizofenike, mogli bismo slobodno biti oni koji su uvijek bili odbačeni.

Paralaktičkom pogledu u "Živjeti na kraju vremena" dodano je paralelno mišljenje antinomija. Život je konačan i život je beskonačan. Kako da ne. Žižek se čudi militantizmu D. T. Suzukija te i ovom knjigom svoje fanove ostavlja bez oružja, kao da će vladavinu proletarijata biti moguće zasnovati nekako drugačije a ne u obliku imperija posebnoga tipa. Što bi ovaj posljednji staljinista morao znati. Sustav jedva čeka da nam se dogodi fenomen sto i prvog majmuna, da napokon shvatimo, i onda će nas pustiti.

Jer, filozofija je igra. Igra bez granica i igra bez konkretnih obaveza. Žižek bespotrebno zbunjuje "raju". Ali: obavezno je to štivo za buduće pomoćnike ministara. Ako je on najopasniji filozof Zapada, ne usuđujem se ni pomisliti kakvi su ostali. 


Slavoj Žižek: "Živjeti na kraju vremena"
Preveo Srećko Horvat

Fraktura, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –