Slavoj Žižek : Pervertitov vodič kroz film
Hollywood strašno romantično doživljava povijest. Kusturica bi rekao - "apsolutno romantično". Čitava povijest kao da je tek jedna grandiozna kulisa za ljubić. Ratovi i revolucije, seobe i nestanci civilizacija, događaju se da bi momak upoznao djevojku, da bi djevojka shvatila tko je njena prava ljubav, da bi ljubav preživjela, i da bi na kraju završili pred oltarom (što bi otprilike trebao biti hollywoodski ekvivalent Fukuyaminog "kraja povijesti").
U kritici povijesnog spektakla "Pearl Harbor" (s Ben Affleckom, Kate Beckinsale i Joshom Hartnettom) neki je američki recenzent napisao da po filmu ispada kako su japanski militaristi poveli opsežnu i masovnu zračno-pomorsku operaciju samo kako bi razbili jedan ljubavni trokut. Ukratko, kako bi potaknuli "produkciju para", ključni sastojak hollywoodske ideologije. To je termin Slavoja Žižeka. U "Pervertitovom vodiču kroz film", zbirci svojih filmskih tekstova, Žižek piše kako u Hollywoodu čak i Oktobarska revolucija može biti OK, ako služi produkciji para...
To naravno poprilično komplicira stvari. Na neki način sva je povijest OK - sve dok služi tome da momak upozna djevojku - i, s druge strane, ništa od povijesti nije bitno. "Veliki događaj" samo je izlika za "mali događaj". Ništa se od povijesti, zapravo, nije niti dogodilo.
Žižek se pita: radi li se u Cameronovom "Titanicu" doista o katastrofi broda koji je udario u ledenu santu? "Valja obratiti pažnju na točan trenutak katastrofe: ona se javlja kada se dvoje mladih ljubavnika (Leonardo DiCaprio i Kate Winslet), odmah nakon konzumiranja svoje ljubavne veze seksualnim činom, vraćaju na brodsku palubu. Međutim, to još nije sve: da je to sve, katastrofa bi jednostavno bila kazna Sudbine za dvostruki prijestup (nelegitimni seksualni čin; kršenje klasnih razlika).
Ono što je još važnije jest kad Kate na palubi strastveno kaže svom ljubavniku da će, kad brod stigne u New York sljedećeg jutra, otići s njim i radije živjeti siromašno sa svojom pravom ljubavi nego lažnim korumpiranim životom među bogatima; u TOM trenutku brod udara u ledenu santu kako bi SPRIJEČIO ono što bi nedvojbeno bila PRAVA katastrofa, naime, život para u New Yorku - možemo sa sigurnošću predvidjeti da bi uskoro bijeda svakodnevnog života uništila njihovu ljubav. Katastrofa se stoga javlja kako bi spasila njihovu ljubav, kako bi održala iluziju da bi oni živjeli "sretno do kraja života" da se to nije dogodilo..."
Slično je i s Oktobarskom revolucijom. U "Crvenima" Warrena Beattya John Reed i Louise Bryant su u emocionalnoj krizi. Stanje se popravlja nakon što John impresionira Louise revolucionarnim govorom: slijedi sekvenca vođenja ljubavi ispresijecana s arhetipskim scenama revolucije, pjevanjem Internacionale, a u orgazičkom vrhuncu i pojavom samog Lenjina! U čas posla Oktobarska revolucija je rehabilitirana. Ona se dogodila zato da bi John Reed i Louise Bryant završili u krevetu. Odnosno, ona se nije niti dogodila - osim u onom smislu u kojem je radikalno poboljšala seksualni život para; njihovu rekonstituciju i njihovu reprodukciju.
"Pervertitov vodič kroz film" je pun ludih teorija, ozbiljnih teorija, sveobuhvatnih teorija, teorija koje svojom težinom slamaju filmove. Žižekove interpretacije (prije svega "Ratova zvijezda") povremeno su prekomjerne. One na neki način poništavaju predmet svog interesa. Film je dobar onoliko koliko je dobra teorija koja se na njega može navući i pritegnuti. Ili suprotno, niti najbolji film nije bitan ako ne može poslužiti kao adekvatni nosač teorijske interpretacije.
Naravno, to filmu oduzima autonomiju umjetničkog djela; njegov emocionalni i posrednički naboj; i tretira ga kao građu koja se osmišljava tek s interpretacijom. No, čini se, to je slučaj samo kod pojedinih filmova gdje Žižek nije odolio primjeniti neku već zgotovljenu teoriju. S Hitchocockom, Carpenterovim "Oni žive" ili Von Trierovim "Lomeći valove" stvari su drugačije. Njihove interpretacije nisu teorije lažnog filmofila kojem filmovi znače koliko i Freudu zanimljivi snovi mesarove žene (slobodni citat Srećka Horvata iz pogovora knjige).
Dapače, s apovijesnom interpretacijom "Titanica" Žižek samo pojačava ionako ekstreman romantično-emocionalni intenzitet filma. Tu je sve jasno. Hollywood je romantičan - Žižek je još i "gori". "Titanic" nije potonuo jer je želio postići rekordno vrijeme u prelasku Atlantika, zato jer su njegove oplate sklapane zakovicama a ne varenjem, niti zato da bi svojom katastrofom označio početak XX stoljeća i kraj vjere u svemoć tehnologije. "Titanic" je nestao u morskim dubinama da ljubav ne bi polagano gasnula! Da se ne suoči sa svakodnevicom, vremenom i starošču! Da je to znala ona mlada Talijanka koja je gotovo svakodnevno mjesecima gledala Cameronov ljubić sigurno bi ga, potresena tom hiperromantičnom idejom, još koji put pogledala.
Kulinarski kritičar iz crtića "Juhu-hu" kaže da je gorka istina s kojom se kritičari moraju suočiti ta "da u širem kontekstu i prosječan komad smeća vjerojatno značajniji od naše kritike koja ga opisuje kao smeće". To je antiintelektualistička samokritika koja, u suštini, negira komentiranje djela. Ali evo jedne paralele. Ako Žižeka shvatimo kao "kritičara", jer dobra kritika jest interpretacija, onda se u njegovim tumačenjima filmova, u njegovim "kritikama" može se uživati koliko i u najboljim filmovima. Zapravo, najbolji filmovi s njima stvaraju višak vrijednosti.