Slavoljub Stanković : Split

Održava se
01.01.1901.

Slavoljub Stanković beogradski je pisac iza kojega je roman "The Box" (Rende, Beograd, 2007), koji je prošao na književnoj sceni susjedne države mimo onih dvaju glavnih recepcijskih kanala, akademskog i, kao, nezavisnog te živi svoj život samostalno, uglavnom blagodareći usmenoj preporuci. Čitajući ovaj njegov novi roman "Split" pokazati će se i zašto.

Naime, Stanković je do te mjere fino iscizeliran pisac mirna rukopisa, bez ikakvih potreba za postmodernim peripetijama, bez poze mislioca koji samo što nije razriješio situaciju, bez tipične nabrijane urbane scenografije, on je pisac koji natenane i mirno piše o svemu pa i o tako traumatičnom iskustvu kao što je saznanje da imaš tri dana starijega brata. Nije fora u tome da se radilo o blizancima, pa se onda pri porodu nešto zakompliciralo, pa su majku na aparate i - eto njega tri dana kasnije na svijetu, nego je otac, kako u romanu kaže Roberto,  uspješni hrvatski pisac s kojim  Miša (glavni lik i narator) druguje, 'širio bratstvo, ali ne i jedinstvo'.

Otac je vezu konzumirao u Spljetu (gradu koji je ime dobio po Hajduku), gdje se Niko (brat, kao kapetan Nemo ili Odisej u pećini) rodio i odživio svojih trideset i tri ljeta. Miša je zarana zbrisao od roditelja, s nekim je prijateljem unajmio stan, što se pokazalo dalekovidnim činom: kada su po Beogradu krenule mobilizacije nije ga bilo moguće pronaći na staroj adresi. Otac je grubijan prema kojemu se nije igralo grubo, nego mu se izmicalo, jer se moglo (i znalo kako). I onda, odjednom, kao iz vedra neba, Miša saznaje za brata, što isprva koristi kao udicu za hvatanje djevojaka, a onda se i otisne u potragu za tim svojim nesuđenim blizancem po ocu.  

U Beogradu na jednom retro tulumu, gdje je zaružio s likovima koji su napravljeni po svijetlim uzorima Renata Baretića (spomenuti Roberto) i Krune Lokotara (u romanu pod imenom Bruno), od ovih dobija obećanje da će mu pomoći pronaći brata, nakon što su se, prvo, dobrano iščudili ovoj životnoj situaciji. Miša se upoznaje s bratom u Beogradu (ovaj se iznenada pojavljuje, kao da je istovremeno osjetio identičan poriv kao Miša), a onda odlazi u Split. Split je stari gospar kojemu nisu strane huncutarije.

Slično Stanković opisuje i svoj rodni grad: "Ja sam Beograd uvek doživljavao kao velikog gospodina u belom odelu, podruku sa dve gospođice reke. Ili kao kakvog mangupa i kibicera u prugastom odelu naslonjenog na Avalu. Ili kao dugokosog momka na Knezu, sa srolanom u zadnjem džepu džinsa i pikavcem u ruci."

Brat Niko u Splitu živi u nekoj vrsti rigorozne religiozne komune koja podsjeća fanatizmom na one likove kakvi vam znaju pozvoniti na vrata (ali ne subotom) pod imenom - subotari, Jehovini svjedoci, kula stražara, ili kako već sve ne. Slika Splita kao grada na skidanju s dopa okružena militantnim pripadnicima hrvatske desnice koji se mrgode na tablice s beogradskim registracijskim oznakama, grada krcata lijepim ženama, grada, na koncu, koji i njegovi mještani znaju doživjeti kao lešinu izvaljenu pored mora, slika koja je možda i pomalo tipska, ali je Stanković, kao elementarno, prirodno jednostavan pisac daje tako nepretenciozno da je moguće u pozadini njegovih kadriranja hvatati letimične slike jednog grada na umoru u ratovanjima i privatizacijama posve uspješno umorenoj zemlji u kojoj su europski snovi kao plinovi koji obično i nadimaju takve slatke lešine kao što je ova naša.

Nasuprot ovoj dezintegraciji stameno čvrstom doimlje se Nikina religiozna zajednica, sa svojim propisima i brigama za bližnje. Malo je to sve skupa zastrašujuće, kako valjda i treba biti, no komuni nisu strani Beograđani u njihovim redovima: ovisništvo, baš kao i kriminal, podjednako kao i želja za izliječenjem izgleda ne poznaju granice. Evo značenja 'splita' na engleskom = cijepati, dvodijelni, naprslina, odvojen, odvojiti nešto, otkinuti, otvor, podijeliti, podijeljen, podjela, prekid, prijelom, pukotina, rascijepiti, rascijepiti se, rascjep, raskoliti, rasprsnuti se, raspući se, razbijati, razdijeliti, razdijeljen, razdvojiti se, rupa, slomiti se...

Unatoč egzistencijalno tako zafrknutom motivu koji je provučen kroz cijeli roman, Stanković nije mučan nego gotovo lapidaran pisac koji bez ikakvih problema svoj batiskaf spušta u srce roditeljske odnosno bratske tame. On likove gradi sa simpatijom. On vješto skida fraziranje, jedan njegov lik govori cijelo vrijeme u elipsama, i Stanković vam bez problema izmami osmijeh na lice iako vas je samo stranicu ili dvije prije toga muštrao prikazima 'očinskog' divljanja ili krokijima koji su uzgredno i nenametljivo prikazivali prijeratno bujanje mržnji. Njegov Miša je kopirajter i zna da je glavna stvar danas biti svugdje isti, da to znači biti brend, biti na vrlo striktan način uniforman.

Kroz priču o dva brata Stanković prikazuje naličje od strane sistema serijski mišljenih svjetova, prikazuje pukotine na našminkanim licima, sve prešućene riječi kod njega se - tako naime piše - čuju i nastave se čuti i nakon čitanja knjige, sve ono što su njegovi junaci u žurbi pospremili pod tepih.

Odličan roman o nadutim tepisima u dnevnim sobama svih roditelja, o prekrivenim, pravim sadržajima većine života.

 
Slavoljub Stanković: "Split"

Algoritam, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u Zarezu )