Slobodan Novak - "Pristajanje"
Kad jedan od živućih klasika, još k tome autor jednog od najboljih romana domaće književnosti druge polovice 20. st., nakon dvadeset osam godina pauze objavi svoj novi roman, jasno je kako je riječ o jednom od onih događaja na književnoj sceni koji se prate s velikim zanimanjem i očekivanjem. Novak nikada nije bio posebno produktivan pisac, njegova su (samo) tri romana objavljivana s otprilike desetljećem pauze, sve priče koje je napisao stanu u jednu ne posebno debelu knjigu, kvantiteta je za njega uvijek bila prilično beznačajna kategorija, ali je zato njegova proza uvijek bila stilski, gotovo filigranski izbrušena. No, pauza od gotovo tri desetljeća doista je toliko velika da su očekivanja kako je novi roman možda nekakvo djelo nad djelima, možda roman života toga pisca, čak i razumljiva, osobito nakon što je u javnosti »procurilo« kako se »Pristajanje« zbiva devedesetih, što je samo dodatno zaškakljalo znatiželju.
»Pristajanje« započinje »prigodnom semantikom« naslovne riječi, kao glagola i kao glagolske imenice, i već je tu jasno da, kao i prethodni Novakovi romani, igra i na alegorijsku i simboličku kartu. Na neki način, ukoliko tražimo malo senzacionalizma, ovo jest nastavak »Mirisa, zlata i tamjana« u tome smislu što je pripovjedač u prvome licu onaj Mali koji je u tome Novakovom remek djelu okajavao grijehe prošlosti brinući se o Madoni Markantunovoj. Mjesto radnje, kao i u svim Novakovim romanima, ponovo je otok, dakako neimenovani, ali prepoznatljivi Rab, a vrijeme je vrlo precizno određeno jednim povijesnim datumom – zadnjim, izvanrednim partijskim kongresom koji su napustili predstavnici Slovenije i Hrvatske i koji je bio jasan signal svega što će se potom događati. Pripovjedač je, dakle, tridesetak godina stariji, »Madonu smo otpremili, dugo je već tome«, Draga se, kako stoji na jednome mjestu, »brzo zamara«, a Mali je sada starac sa štapom koji se u svome vrtu, kao metafori svoga svijeta, osjeća kao u kavezu. Kroz pripovjedača progovara glas autora (oni se na jednom mjestu identificiraju i imenom, jer je imenjak pripovjedača Liberat), kao što je to inače u Novakovim romanima.
Nakon prilično »gustog«, pomalo smušenog i neatraktivnog uvoda, u kojemu se uspostavlja svojevrsna simbolika vrta i doma, monolog pripovjedača prerasta u dijalog s njegovim omiljenim sugovornikom, umirovljenim pukovnikom JNA, sada također usamljenim starcem, s kojim se pripovjedač isprva nadmeće, vodi zamorni dijalog, koristi jezik kojim se njemu obraćala Madona i jezične kalambure i iscrtava svoje životne stavove zaogrnute u filozofsko i alegorijsko ruho. Njihov isprva starački nadmetalački i čangrizavi odnos, kasnije u romanu prerasta u mnogo više od toga. Pripovjedač, naime, shvaća kako mu on nije samo »objekt zafrkancije i kalambura«, ideološki kontrapunkt, već sugovornik u pravom smislu riječi, a i to je već puno u staračkoj samoći. Roman, koji traje nekoliko mjeseci na samom početku devedesete donosi čak i više događaja nego što je to obično u Novakovoj prozi, onih koji daju jasan signal kako je rat blizu, kako je »došao kraj« kako bi to rekao Novak. Svi su oni uglavnom provučeni kroz novakovsku ironičnu optiku, mada je u »Pristajanju« ipak više sarkazma. Komisija nekadašnjeg saveza boraca koja traži najmlađeg heroja na otoku, tajni sastanci u napuštenoj kući, razlog zbog čega je Pukovnik udaljen iz vojne i partijske službe, pa i Pukovnikova neuspjela akcija oko obrane otočkog arsenala oružja teritorijalne obrane, koja završava desantom armije na otok, pasivnošću otočana i Pukovnikovom smrću – to su događaji ispripovijedani prilično reducirano, ali s mnoštvom apsurdnih i tragikomičnih detalja.
Roman koji govori o vremenu kad se rat još ne događa, ali se itekako sluti, odnosno kada »nema događaja, ali ima potajnih priprema«, i koji završava desantom JNA na otok i odvoženjem oružja, odiše posvemašnjom rezigniranošću i zgađenošću. Pripovjedaču, tom »duhovnom odvjetku Madone Markantunove«, nije preostalo ništa drugo do promatrati svoj vrt, filozofirati kad se za to pronađe sugovornik i upražnjavati »verbalistički kartezijanizam«. Mali iz »Mirisa«, tada srednjih godina, na svome je grobu, nakon propasti mladalačkih ideala, poželio imati petokraku zvijezdu razapetu na crni križ, no u »Pristajanju« preostaje mu u tom odlučivanju o grobnom mjestu još jedino odbiti da mu grob bude na mjestu gdje bi ga gazili prolaznici. Iako jasno sluti kakvi događaji predstoje Hrvatskoj, prestar je da bi išta učinio i mijenjao, ostaje mu samo promatrati i čekati, biti svjedokom svijeta koji se ruši. Opozicija otok-kopno koja je primjetna u svim dosadašnjim romanima ovoga autora, zapravo postoji i ovdje, ali na drugi način. S kopna dolazi desantni vojni brod kao prethodnica dolazeće katastrofe i definitivno narušava njegovu izoliranost i mikrokozmos, ali s kopna u završnom poglavlju romana dolazi i pripovjedačev sin, kao predstavnik druge generacije koja još uvijek vjeruje u akciju, koja je bezobrazno ironična prema svemu i još uvijek nije – pristala.
Novak je i u ovom romanu uglavnom ostao vjeran glavnim osobitostima svoga proznog rukopisa – reduciranoj fabuli, ironiji i sarkazmu kao posljedicama zgađenosti nad svijetom, kao i vrlo razgranatim asocijacijama koje su predočene u monološkoj, ali i dijaloškoj formi. Otok, kao mjesto na koje se vraća kao utočište, kao podsjetnik na idilične dane djetinjstva ili pak kao jedini mogući izbor, ovdje više i nema tako simbolične dimenzije. On je za pripovjedača nekakva datost, sudbina, jedina mogućnost, pa nije čudno kako je roman poentiran variranjem teze kako je izlaz možda u varijanti – biti drugdje. Za pripovjedača to biti drugdje nije rješenje, pitanje je samo, kako zaključuje, kako sretno potonuti kad je potonuće već neizbježno.
Novakovo »Pristajanje«, iako su se mnogi toga vjerojatno bojali nakon »Digresija«, nije nasjelo na jeftine dnevnopolitičke i ideološke trikove, mada je Novakov svjetonazor ovdje mnogo otvorenije prisutan. No, isto tako ni u kojem slučaju nije ponovilo uspjeh prethodnih romana, osobito ne onoga s kojim dijeli zajedničkog pripovjedača. Produkt autorove rezignacije, garniran mnoštvom aluzija i citata na nekadašnje kolege pisce poput Slamniga, Marinkovića ili Kaleba, ovaj roman priča je o starosti, samoći i propitivanju, odnosno podvlačenju crte vlastite egzistencije koja se primiče kraju istovremeno s krajem jedne ideologije i državne tvorevine. Kulise zbivanja sa samog početka devedesetih, uvertira u kasnija zbivanja koji su tada još samo slutnje i predviđanja, samo potvrđuju ono što je pripovjedač koji se u međuvremenu »pretvorio u čangrizavu Madonu redivivu« znao puno prije.
Novak je u »Pristajanju« nešto manje stilski briljantan nego ranije, nešto manje precizan u razgranavanju asocijacija, pa ima tu i podosta nemuštih dijelova, nešto manje ubojit i jedak u svojoj ironiji, a sve to vjerojatno zato što je u ovome romanu mnogo manje toga rečeno između redova, pa »Pristajanje« i nije univerzalna metafora kao njegovi prethodnici. Odnosno mnogo je manje aluzija, a više konkluzija.
( Tekst je prvotno objavljen u prilogu "Bestseler" Jutarnjeg lista )