Snješka Knežević : Zagreb - Grad, memorija, art
Poznavanje ne samo literature o gradu Zagrebu, nego i samog grada, nemoguće je bez poznavanja opusa Snješke Knežević. Ova autorica odista je gradu posvetila sve svoje vrijeme, pažljivo otpuhujući prašinu sa bezbrojnih dokumenata i planova, da bi ih potom minuciozno komponirala i opisivala kako bi se znanje o zagrebačkoj urbanosti približilo što većem broju ljudi.
Radove Snješke Knežević, baš kao i radove Željke Čorak i Radovana Ivančevića, Fedora Kritovca ili Antoanete Pasinović treba što prije početi prevoditi, kako bi znanje o Zagrebu bilo dostupno i internacionalnoj publici koja sve više promatra grad: da bi išta razumjeli o Zagrebu, treba im ponuditi najbolje od najboljeg. A knjiga "Zagreb : Grad, memorija, art" jedno je od najnovijih izdanja plodnog pera Snješke Knežević, u kojem pronalazimo dvadeset i dva članka koja su prethodno bila objavljena u stručnim i znanstvenim časopisima, zbornicima, tjednicima i novinama od 2003.godine.
Po mom mišljenju središnje mjesto u knjizi zauzima tema "Tramvaj i modernizacija". Za sve one koji su dane života izgubili čekajući ZET-ov tramvaj, ili drndajući se u istom od Črnomerca do Žitnjaka, ili pak od Dubrave do Trešnjevke, ovo poglavlje predstavljat će svojevrsnu epifaniju ne samo onoga što je zagrebački tramvaj tijekom svoje povijesti sve bio, već i što bi sve, uz malo bolju viziju te puno bolju upravu, pristojnije vozače i pametniji vozni red - mogao biti.
Nakon kratkog uvoda u opću povijest ovakvog načina uprbanog prometovanja, Knežević nas ukotvljuje na sam početak zagrebačke modernizacije koji je markiran pravnim dokumentom zvanim "Privremeni općinski red", iz 1850. godine. Neposredno nakon tog dokumenta kojim Zagreb ujedinjenjem Gradeca i Kaptola počinje bivati ono što danas jest, slijede u gustom ritmu ostvareni projekti modernizacije: telegraf, redovit poštanski promet, plinara, središnje gradsko groblje, vodovod, željezničko povezivanje najprije s Bečom i Trstom, a zatim i Budimpeštom, te napokon kanalizacija.
Prva ideja o tramvaju, odnosno "konjskoj željeznici" javlja se 1880. godine, a ponovo se javlja u ideji industrijalca i poduzetnika gustava Pongratza, koji želi povezati, ni manje ni više nego Mandalicu (popularnu pučku gostionicu) s Vlaškom ulicom. Pongratz odustaje, a "tramwayski odbor" prima ponudu jednog R.P.A. Gautiera! Potpisuje se ugovor, koji Knežević opisuje vrlo detaljno, jer predstavlja "dragocjeno kulturno-povijesno svjedočanstvo".
Gautier svoju koncesiju prodaje nekoj drugoj gospodi gotovo jednako zvučnih imena, te se prva probna vožnja održala 1891. godine. Sve što autorica dalje piše o okosnici zagrebačkog javnog prometa, trebalo bi ukoričiti u minijaturno izdanje koje bi turistima dosadne i nezanimljive zagrebačke tramvaje obogatilo novom perspektivom, a izuzetan vizualni materijal koji prati tekst mogao bi tramvaje učiniti poučnim izložbenim mjestom za sve: kako građane, tako i njihove goste.
Od tog odabranog središnjeg mjesta "prošećimo" knjigom prvo prema naprijed: do poglavlja o Donjem gradu, Lenuciju i Lenucijevoj potkovi gdje možemo naučiti ili ponoviti sve važne činjenice iz "utemeljiteljskog razdoblja" zagrebogradnje - o regulatornim osnovama, "sinkretičkoj kulturi kasnog historicizma" koja vodi Lenucijev model te sve njegove dobre, a nikad ostvarene ideje od kojih ističem samo uklanjanje pruge iz središa grada. Kao što kaže i sama autorica "Lenucijevi najbolji projekti nisu realizirani" no "njima je zauvijek osigurano visoko mjesto u imaginarnom muzeju zagrebačke urbane utopije".
Zagrebačke teme poput ovih, ili onih o Langovom trgu ili pak zagrebačkim vojarnama, Knežević dotiče na način koji bude sjetu zbog njihove "neželjenosti", a istovremeno podučavajući o njihovoj ekološkoj, povijesnoj i estetskoj važnosti - zagrebačke vojarne otvaraju se kao nevjerojatno podcijenjen urbani kapital, koji se može usporediti s jednako podcijenjenom zagrebačkom industrijom arhitekture. Čudno je da to poglavlje posvećeno vojarnama nije bolje povezano s tematom o vojarni u Petrinjskoj uz koju se čita i konkretno izvedena obnova.
Interpolirani esej o Dalmaciji u zagrebačkim ilustriranim časopisima potkraj 19. stoljeća, odvodi nas u Dalmaciju "posredovanu" idiličnim slikama, crtežima i grafikom te uvlači čitateljstvo u autorici tako bliske predjele kulture historicizma, u kojima "kompleksnost i proturječnost povijesti i sadašnjosti ostaju bremenom i privilegijom elita - danas, kao i prije".
Poglavlje o zgradi nacionalne i sveučilišne biblioteke u meni je prije svega probudilo zahvalnost spram tadašnjih gradskih očeva, jer nam Knežević omogućava uvid u ono što smo nekom zlom srećom bili mogli imati umjesto divnog projekta "Proprio Marte" Rudolfa Lubinskog - npr. mogao je biti ostvaren rad "Božićnica" neimenovanog autora, ili "Sirena" Svetomira Šimuneca - Volčanšeka, čime bi nam uistinu bila zapečaćena sudbina austrougarske periferije bez nade za spas. Ipak, dobili smo nešto čemu "stil.../nije/... dodatak" već nešto "endogeno, izraz unutrašnjeg - biti" te biblioteka "svim svojim elementima" postaje "svjedočanstvo epohe - kompleksnosti i proturječja općeg razvoja arhitekture na putu prema modernoj", pa u hrvatskoj kulturi predstavlja "važno mjesto kao skupno umjetničko djelo".
Zgrada sveučilišta opisana je kao politički slučaj bez presedana u dotadašnjoj povijesti, a njen početak kao zgrade bolnice određen je i epidemijom kolere, boginja tifusa ne tako daleke 1855. godine. Knežević nas suvereno vodi preko političkih i povijesnih okolosti do planova i zbilje koji su iu konačnici odredili zagrebački trg markran tom zgradom, a kojeg osobno smatram jednim od najljepših trgova Evrope - nekadašnji Sveučilišni trg predstavlja za grad jedno od njegovih najvažnijih životnih vrela. Priča je to ne samo o tome kako se gradi grad, već i svim povijesnim, političkim, ekonomskim i društvenim zbiljama u kojima nastaje grad.
Poglavlje o industrijskoj baštini, kao što je već rečeno, gotovo organski bi se trebalo nastavljati na temat o nasljeđu vojnih objekata uglavnom iz razdoblja Austrougarske monarhije, odnosno post-pogodbenog razdoblja, a obilježeno je širokim predmetnim uvodom u ovu za Zagreb vitalnu temu, te nizom primjera prakse drugih gradova.
Tema Gredelja relativno je ukratko ispričana s obzirom na značaj, a za svaku pohvalu je britka kritika obnove Kvaternikovog trga, gdje se ne bih mogla više složiti s riječima kako je "scena...prazna i izaziva nostalgiju za starim Kvatrićem i izgnanim placom, za živošću tog poprišta smjena bezbroj nerežiranih prizora", a čiji opis prizora ukazuje na emociju potrebnu za takvu reakciju.
Knjiga je zaokružena sa tri poglavlja o židovskom Zagrebu, temi koja se otvorila upravo zahvaljujući ovoj autorici, koja je istoj posvetila i posebno izdanje, kao nezaobilaznom aspektu sveukupnog poznavanja ekonomske, kulturološke, povijesne i urbane slike Zagreba.
Jedina zamjerka ovom izvanrednom djelu, osim nelogičnog slijeda i izvora koje je ponekad teško locirati (što je zapravo više zamjerka grafičkom oblikovanju kojem autorica nije posvetila dovoljno pažnje), jest upravo nedostatak emocionalnog naboja, koji, istina, jest zamijenjen upečatljivom, visokoprofesionalnom i temeljitom istraživačkom akribijom, ali ipak taj nedostatak odražava i svojevrsni elitizam koji priječi potpuno osuvremenjeni značaj ovoj, bez zadrške, nezaobilaznoj literaturi za širok spektar profesija koje se bave gradom: od povjesničara umjetnosti i konzervatora, gradskih administratora i vještaka, turističkih vodiča i svih onih koji ih pišu, preko ekonomista, pravnika, povjesničara i arhitekata, sve do urbanista. Svima kojima rad u Zagrebu mora biti uvjetovan poznavanjem ne samo nadasve važne zagrebačke kulture moderne, već i poznavanjem utemeljiteljskog razdoblja - tj. zagrebačke kulture historicizma.
Tu je poznavanje cjelokupnog opusa Snješke Knežević iznimno bitan faktor, a ova knjiga jedan od bitnih eksponenata tog faktora.
Snješka Knežević: "Zagreb : Grad, memorija, art"
Meandarmedia, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )