"Sporazumjevanje" iliti figa na hrvatski način
Kada sam sredinom prošlog mjeseca u novinama ugledao "Javni poziv za dodjelu potpora za poticanje književnih programa u okviru knjižarske djelatnosti u 2008." kojim je Ministarstvo kulture RH napokon "priznalo" da knjižarska djelatnost može biti i nešto više od pukog trgovanja knjigama, bio sam sretan što se to napokon dogodilo, ali istovremeno i nezadovoljan znajući kako je do "preokreta" došlo.
Na žalost, činjenica je da ova, napokon sasvim konkretna mjera u korist hrvatskog knjižarstva, nije rezultat osmišljene i konkretne inicijative tzv. Zajednice nakladnika i knjižara ili Udruge knjižara, niti bilo koje druge organizirane skupine razjedinjenog nam nakladničko-knjižarskog ceha. Nisu nakladnici lobirali za knjižare (mada su mnogi od njih s vremenom postali i knjižari), kao što ni knjižari nisu lobirali sami za sebe (dio knjižara jednom godišnje uzbuni se samo kada im se izmakne distribucija školskih udžbenika!), i da je bilo čekati na njihovu bilo kakvu konkretnu akciju i osmišljen prijedlog ova se potpora knjižarama (koja je istovremeno potpora i autorima i nakladnicima!) ne bi dogodila. Govorilo bi se i dalje kako je situacija u knjižarstvu katastrofalna... i na tome bi ostalo.
Sve ove godine cehovske institucije svojom inertnošću zapravo su ignorirale problem krize knjižarstva, država nije pokazivala sluha (bez obzira tko je bio na vlasti!) po pitanju njegova rješavanja, pa je tek individualno "lupanje na vrata" Ministarstva kulture dok se ona nisu otvorila (ili bolje reći otškrinula) urodilo plodom. No, to pokazuje da rješavanje problema (pre)često ovisi o entuzijazmu pojedinca, a to nije dobro jer nagomilani se problemi ne mogu rješavati bez pomoći organiziranog ceha.
Iako je povod ovom tekstu bila potpora knjižarama, ne mogu ne osvrnuti se i na Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige. Iako joj se ne može poreći da je aktivno sudjelovala u njegovoj pripremi (doduše, predlažući zakon a ne sporazum) Zajednica nakladnika i knjižara (tj. njene članice) na kraju je iskazala nevoljkost i nesposobnost da Sporazum sprovede i u praksi, a tri ministarstva/supotpisnika Sporazuma po običaju su potpisali nešto što im se u prvi mah učinilo korisnim, ali bez istinske želje da kasnije doprinesu i njegovom konkretnom oživotvorenju.
Tako se Povjerenstvo za praćenje provođenja Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige pokazalo kao tijelo koje nije pokazalo niti minimum odgovornosti glede izvršavanja svoje uloge (pa nije pokušalo niti blefirati kršitelje Sporazuma da će predložiti sankcije za one koji ga se ne pridržavaju!), i na taj je način snažno zapuhalo u jedra svih onih koji od prvog dana izvrdavaju ono na što ih Sporazum obvezuje (bez obzira na početnu nejasnoću dokumenta kojoj se "doskočilo" naknadnim ispravnim tumačenjima nekih u završnom tekstu pogrešno napisanih pa time i nejasnih formulacija).
Čak se ni službe Ministarstva kulture nisu odlučile da prilikom otkupa knjiga sankciniraju one naslove/nakladnike koji ne zadovoljavaju Sporazumom proklamirane kriterije (otisnuta cijena i godina/mjesec izlaska knjige, pridržavanje Sporazuma u praksi od strane nakladnika), čime se u potpunosti poništila makar i slabašna prijetnja "batinom" (neotkupom knjiga) kršiteljima Sporazuma, a indirektno je učinjena znatna financijska šteta onima koji se od 1. travnja pridržavaju Sporazuma i često ne mogu konkurirati nelojalnoj konkurenciji koja odobrava i veće popuste od Sporazumom utvrđenih 10 %.
A na tragu kritike (ne)rada spomenutog Povjerenstva dolazimo i do još jednog sličnog primjera. Naime, o svome doprinosu tzv. boljitku hrvatske knjige morali bi porazmisliti i članovi prije tri godine oformljene Radne skupine Ministarstva kulture za reformu politike prema knjizi, a koja se nije sastala već više od godinu dana. Iako je Radnoj skupini pruženo dovoljno prostora za vrlo konkretno djelovanje (u smislu ne samo predlaganja već i rada na konkretnim rješenjima), osim početnih dobrih poteza oko stipendija za autore i radne podrške uvođenju jedinstvene cijene knjige, ona nije učinila niti približno koliko je trebala.
Ipak, bez obzira što se tzv. kulturne strategije u nas izvlače iz naftalina od izbora do izbora, moguće rješenje ne bi trebalo tražiti u ukidanju spomenutih/prozvanih Povjerenstva i Radne skupine, već neovisno o postizbornim slagalicama, u promjeni njihovih "nezainteresiranih" članova nekim novim "dragovoljcima" koji su još uvijek spremni svoju energiju i vrijeme utrošiti za svoje ali i tzv. javno dobro. Ako je potrebno - čak i bez honorara.