Sretnu 2011. treba i zaslužiti!

Iz godine u godinu hrabrimo se da će nam nova nastupajuća godina donijeti nešto bolje, pa nemojmo onda gubiti nadu niti ove godine kada je razloga za optimizam možda i manje nego ikada. Stoga bih na početku ovog uvodnika, svima vama (nama) poželio puno sreće i uspjeha u 2011. godini!

No, volio bih da se podsjetimo kako sreću treba i isprovocirati, da je trebamo i zaslužiti, a to bi značilo da od prečesto pasivnih promatrača postanemo što aktivniji igrači na sceni. Želim vam (nam), dakle, i puno aktivizma u 2011. jer jedino ćemo tako možda isprovocirati barem malo sreće, ma u čemu se ona bude iskazala.

A svima nama koji na bilo koji način djelujemo na hrvatskom tržištu knjiga sreća će u 2011. biti nasušno potrebna. Možda će vam kontradiktorno zvučati, ali sreće smo tijekom 2010. godine imali poprilično, svi mi koji smo preživjeli tj. dočekali ovu godinu, jer uz toliko neorganiziranosti i neodgovornosti koje puna dva desetljeća prakticira hrvatska knjiška branša uistinu treba biti miljenik sreće i preživjeti tako dugo.

 
Slika prva: Jučer

One malo slabijeg pamćenja podsjetio bih na događanja od prije nešto više od godinu dana kada se gotovo pa unisono smatralo da je svemu lošem u funkcioniranju Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske bio kriv njezin tadašnji v.d. Valter Lisica. Pa su se bili organizirali brojni pripremni sastanci, lobiranja za akcije & programe (doduše maglovite) koji su napokon trebali poslovno uozbiljiti naš knjiški ceh, čak se i Zdenko Ljevak nakon kraće stanke opet uželio rada u Zajednici... Održana je izborna skupština i izabran novi/stari predsjednik Zajednice, a u novoizabranom Vijeću našli su se i neki mlađi pametni i knjiški ljudi.

Odmah je formirano i xyz sekcija, radnih grupa, i sve je izgledalo kao da je napokon krenulo na bolje, no na rubovima euforije već je tada moglo biti jasno da bi sve to mogao biti samo privid, neutemeljena želja, jer i dalje nije postojala spremnost da se napokon učini onaj jedan, najbitniji zaokret, a to je osnivanje jedne (ili više njih) profesinalne udruge nakladnika i knjižara, utemeljeno na jasnom interesnom povezivanju, motivirano u prvom redu poslovnim razlozima (nakon što smo se prethodnih godina na skupštinama Zajednice znali poigrati i hrvatskog Sabora).

Ali, po onoj "tresla se brda, rodio se miš" dogodilo se, naravno, jedno veliko Ništa. Barem koliko je meni poznato, jer u Zajednici nakladnika i knjižara niti tijekom 2010. još uvijek nisu otkrivene blagodati elektroničkog komuniciranja (čitaj: emaila iliti e-pošte), tako da potpisnik ovih redova, baš kao i sveukupno članstvo Zajednice, pojma nema o čemu se na održanim sjednicama Vijeća vijećalo, kako su radile radne grupe, do kojih se rezultata možda i došlo, a koji nam iz prevelike samozatajnosti zajedničara nisu poznati.

No, vjerojatno ipak i nije samo u problem u nulama i jedinicama, jer šuška se i da zapisnici nisu revnosno vođeni, no za to je vjerojatno kriva HGK (Hrvatska gospodarska komora) i njezine stručne službe koje opslužuju i rad Zajednice nakladnika i knjižara. Ok, krivac je pronađen (uvijek netko drugi!).

 
Slika druga: Danas

Kada razgovarate s hrvatskim nakladnicima koji nisu u TOP 10 najvećih (dakle, srednji i mali prema kvantitativnim pokazateljima), pa ako se još taj razgovor vodi za trajanja zagrebačkog sajma knjige Interliber, čuti ćete toliko gorčine da vam bude dosta taman do početka idućeg Interlibera. Saznat ćete kako ih veliki nakladnički knjižarski lanci deru s rabatima koji su za većinu njih narasli i na 45 % za komisijsku prodaju knjiga (plaćanje prema mjesečnim rezultatima prodaje), kako nakon nerijetko i sumnjivih odjava slijedi kašnjenje s plaćanjima (čak i po godinu pa i više dana), da je loša izloženost tzv. tržišno manje atraktivnih knjiga na policama tih istih knjižara koje visoke rabate pravdaju između ostalog upravo kvalitetom usluge (ma što to značilo), da knjižnice otkupljuju sve manje, da i Ministarstvo kulture kroz potporu izdavanju knjiga ili otkup pomaže nedovoljno (Ministarstvo znanosti i obrazovanja posebna je priča vrijedna posebnog uvodnika) itditd.

Ali varate se ako mislite da velike brige more samo one manje, i tzv. veliki isto tako imaju svojih problema... skupi su im kvadrati novootvorenih i starootvorenih knjižara (pa im ni sadašnji rabati zapravo nisu dovoljni), nelojalna im konkurencija mrsi planove, neki novi igrači na tržištu koji dolaze iz nekih drugih svjetova (Znanje, Tisak/Agrokor) remete im mir i red na tržištu, u nekih je promijenjena državna politika prema udžbenicima proizvela do jučer skoro pa nepoznatu nesigurnost u poslovanje, reklamiranje knjiških hitova u medijima i dalje je preskupo... a tome, naravno, treba dodati i ponešto od žalobnog repertoara prethodno spomenutih manjih nakladnika.

Kada pak razgovarate s ljudima iz tzv. institucija sistema (na primjer Ministarstva kulture) saznat ćete kako je njihov veliki problem taj što nemaju ozbiljnog partnera s one druge strane (čitaj: organizirane nakladnike i knjižare), pa tako niti dan danas nije jasno tko bi i na koji način trebao kontrolirati (ne)provođenje Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige, što je veća kriza na tržištu to je svake godine veći i pritisak nakladnika za otkup i subvencije, sve su češća i manipuliranja s cijenama knjiga koje dolaze na otkup (po načelu jedna cijena za ministarstvo pa onda brzo popust u maloprodaji)...

Trebam li dalje? Mislim da ne, i ovo je bilo previše.

 
Slika treća: Sutra

Pa kakav bi onda mogao biti taj akcijski plan za sretniju 2011. i godine koje slijede? Za početak, hrvatski knjiški ceh napokon bi se morao organizirati, nakladnici (i knjižari) moraju shvatiti da se ne mogu za svoje interese izboriti pobacani svi skupa u istu vreću, jer nije isti interes jednog Algoritma, Profila, Školske knjige... i nakladnika poput Disputa , Hrvatske sveučilišne naklade, Antibarbarusa, Šarenog dućana, Naklade Bošković, Naše djece i dr. A kao što niti tzv. veliki nisu homogeni između sebe, isti je slučaj i s onima manjima od njih, i to je sasvim prirodno. Kao što je prirodno da su im ponekad interesi i dijametralno suprotni.

Maskiranje cehovske neorganiziranosti pomoću neučinkovite Zajednice nakladnika i knjižara i forsiranje prevladavajućeg volontarističkog principa mora se pod hitno zamijeniti profesionalnim interesnim organiziranjem, pa makar se za početak ono baziralo na odvajanju manjih od velikih, koji će onda jedni s drugima pokušati uskladiti prečesto sasvim različite interese (iako su kvantitativni pokazatelji tek jedan od razlikovnih kriterija, jer nije npr. isti interes niti nakladnika znanstvene i nakladnika popularnih izdanja, bez obzira na njihovu veličinu i organiziranost) i dogovoriti barem neki minimum pravila koja garantiranju kakav takav fair play na tržištu.

A da bi se to moglo dogoditi potrebno je privremeno hibernirati Zajednicu nakladnika i knjižara Hrvatske, jer dokle je god ona djelatna ovakva kakva jest neće se osvijestiti potreba za reorganiziranjem, uz alibi u vidu Zajednice i dalje će se ići linijom manjeg otpora. Ovakva kakva je danas Zajednica je samo remetilački faktor, održava privid nečega što u stvarnosti ne postoji (cehovska organiziranost), a čak i u onim rijetkim situacijama kada se pojavljuje kao partner u razgovorima/pregovorima (npr. s Zagrebačkim velesajmom, ministarstvima, medijima...) ona to zapravo nije.

Pa tim više niti ne zaslužuje da svake godine olako potroši i ne tako mali novac koji odlazi na nikad dovoljno dobro domišljenu organizaciju knjiških sajmova (mahom onih u inozemstvu), a na neka druga sredstva za kakve druge akcije za poboljšanje vječne krize na hrvatskom tržištu knjiga niti se aplicira jer to nema tko kompetentno odraditi.

Konkurentnost profesionalnih udruženja hrvatskih nakladnika i knjižara omogućila bi da npr. Ministarstvo kulture podupire one projekte koji su zasnovani na zdravim projekcijama, i čiji će se predlagatelji i te kako potruditi da opravdaju dobivena sredstva jer ih u suprotnom iduće godine neće dobiti. Na žalost, sve ove godine Zajednica nakladnika i knjižara uglavnom je dokazivala da i od lošeg može biti još lošije i neinventivnije, između ostalog i zato jer nije postojala praksa da joj npr. Ministarstvo kulture uskrati sredstva.

I tek tada, kada se na hrvatskom knjiškom tržištu dogodi interesno i profesionalno udruživanje zainteresiranih nakladnika i knjižara, i kada ono bude segmentirano po nekim logičnim poslovnim načelima, tek tada će trebati iz hibernacije ponovno probuditi Zajednicu nakladnika i knjižara koja će napokon dobiti svoju ulogu zbog koje se prvotno, još u prvoj polovini 90-ih godina, krenulo u njezino osnivanje (ovo ne govorim na pamet jer sam bio jedan od onih koji su sudjelovali u njezinu osnivanju).

Jer svoj smisao Zajednica dobiva tek kao koordinacija nekoliko postojećih organizacija ceha. Tek tada će se stvoriti neophodni preduvjeti da se kroz Zajednicu usklađuju interesi pojedinih interesnih skupina na hrvatskom tržištu knjiga i stvara neophodna zajednička strategija oko pitanja koja nadilaze parcijalne  interese i koja se podjednako tiču svih subjekata na tržištu, i najvećih i najmanjih, i nakladnika i knjižara. Nakon toga će i komunikacija i zajednički rad s udruženjima pisaca, prevoditelja i svih ostalih postati moguća, jer i tu postoji mnogo neriješenih pitanja, koja se godinama guraju pod tepih.

Naravno, profesionalno udruživanje znači i da će netko morati biti plaćen da  kvalitetno odrađuje svoj posao (od administrativnih do onih kreativnijih zadataka), bilo da je riječ o radu na pojedinim bitnim aktima neophodnim za normalno funkcioniranje tržišta ili o kakvim drugim poslovima neophodnim za funkcioniranje interesnog udruženja koje ga plaća. Za to će nakladnici i knjižari trebati mjesečno izdvajati stanovita sredstva u obliku članarine za svoja udruženja iz koje bi se isplaćivala plaća profesionalcu,  pokrivali troškovi prostora i režija, uredski prostori... ali drugog puta nema.

S profesionalizacijom prestat će u velikoj mjeri i praksa jalovog volontiranja (što ne znači da potrebe za volontiranjem neće biti), jer iluzorno je u teška vremena od nekoga očekivati da svoje uglavnom nepostojeće slobodno vrijeme i limitiranu energiju ulaže u općecehovsko dobro. Dokle god se pomaci na bolje na organizaciji hrvatskog tržišta knjige budu zasnivali samo na volontiranju i entuzijazmu pojedinaca sve će ovisiti o pukom sklopu sretnih okolnosti, o tome hoće li netko biti dovoljno lud da povuče uspavanu gomilicu, a na kraju će se u pravilu naći onih kojima će njihova jedina aktivnost i "doprinos" biti prigovarati mu kako nije povukao dovoljno, da je mogao bolje, i slično.

Ne bih želio da me se krivo shvati, ovaj moj "napad" na Zajednicu nakladnika i knjižara nije napad na pojedince, na njenog sadašnjeg predsjednika Zdenka Ljevaka kao niti na sadašnje članove vijeća, jer oni u zadanim okolnostima (ne)funkcioniraju upravo onako kako je to sustav i prije njihova dolaska na pozicije odredio, i tim više od takve prakse pod hitno treba odustati. Gajiti iluziju da će npr. neki novi ljudi donijeti nešto novo i organizacijski pomak na bolje, a ne promijeniti okolnosti i način na koji danas funkcionira Zajednica jest besmislica jer bez radikalnih promjena neće se stvoriti uvjeti da se krene na bolje.

Previše je posla kojeg bi se u knjiškom cehu trebalo poduhvatiti (reorganizacija Interlibera, dorađivanje Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige, pokušaj pregovaranja s medijskim kućama i pronalaženja modela koji će poboljšati tretman knjige u medijima, nepostojanje mreže neovisnih knjižara, reguliranje u osnovi neprirodnog braka nakladništva i knjižarstva u vidu nakladničkih knjižara, neki predlažu i Zakon o knjizi...) i bez adekvatne reorganizacije ceha nijedno od tih pitanja nikada neće doći na dnevni red, i nitko se neće njima pozabaviti.

Možda će se dogoditi da malobrojni entuzijazmom ispunjeni pojedinci ponovno potroše ponešto od svojeg slobodnog vremena i znanja, i možda će im čak uspjeti malo pritisnuti tzv. institucije sistema da se pojedini problemi urede na dobrobit svih unutar ceha, ali bez koordiniranog djelovanja taj posao nikada neće biti do kraja odrađen.

Vjerujem? Ne vjerujem?

Vjerujem li da će se ovo što zagovaram dogoditi i u praksi? Iskreno, ne znam. Znam da se nitko neće pojaviti sa strane i zamahnuti čarobnim štapićem, i možda bi zato bilo dobro da oni koji su npr. na Interliberu uz kavu diskutirali o tome što sve ne valja, da se njih nekoliko ponovno nađe na kavi, neka pozovu još nekolicinu i odluče da barem dio onoga o čemu su razgovarali pokušaju sprovesti u praksu, ali ne pojedinačno, nego zajedno.

Kako će se nazvati sasvim je svejedno, sve je bolje nego "Klub mrtvih nakladnika (knjižara)".