Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 19.04.2011.

Stephen Greenblatt : Will u vremenu

Gledajući nedavno film "Last Station", posvećen Tolstojevim posljednjim danima i borbi koja se oko njegova bogatstva, njegove književne ostavštine, vodila između predsjednika Tolstojevaca, Chertkova, i piščeve supruge Sofije, a poglavito u osvijetljenju Tolstojevih omalovažavajućih stavova o Shakespeareu, gdje, primjerice, za "Kralja Leara" kaže da umjesto strahopočitanja izazivlje moralno gnušanje i estetski prezir, bilo mi se teško suzdržati od osmijeha, jer je Tolstojevo 'razdavanje' imovine (od koje poslije nije bilo ništa) podsjećalo na onaj doista suludi Learov čin predavanja vlasti kćerima.

Tolstoj je čitajući Shakespearea krepavao od dosade, odvratnosti i nedoumice; pitao se tko je bezuman, on ili ostatak čovječanstva - i dugo si nije vjerovao, nekoliko se puta vraćajući čitanju klasika pred kojim je na koljenima klečala većina pismenog stanovništva ove simpatične lopte u svemiru. Zaključio je da je bezveze gubio vrijeme tražeći u njegovim djelima nepostojeću vrijednost, i to po cijenu ugrožavanja vlastitih estetskih i etičkih shvaćanja.

George Bernard Shaw (za kojeg je Tolstoj rekao da je mediokritet) iznimno je cijenio Shakespearea i čak se grozio kako bi ga, da su kojim čudom bili suvremenici, pokušao nadmašiti - to jest, da bi mu pokazao kako se moguće s njime utrkivati s mislima o pobjedi. Mrkvojedac Shaw je bio kompetitivan ali i lucidan. Pišući o crnoj dami iz Shakespeareovih soneta došao je do niza zaključaka (prije svega onom borhesovskom - pisac stvara svoje prethodnike - po kojem je dramatičar ostavio jasno vidljiv autoportret u svojim djelima), od kojih su interesantni i oni kojima se bavi novi historista Greenblatt u svom "Willu u vremenu", obrazovanjem (koje po Shawu Shakespeareu nije bilo bitno, jer se smatrao plemićem), a braneći neobično ružan piščev potpis, Shaw kaže kako su se tako potpisivala gospoda: namjerno ružno, da ih se ne bi slučajno zamijenilo za pisare; kao i ostale snobovske osobine pripisivane piscu, od nemara prema društvenim klasama, uglavnim seksualnom humoru, do obožavanja kojim je, čini se, Shakespeare bio obilato obasipan, jer ga se ne bi u čuvenom opisu svoga kolege odricao Ben Jonson, koji ga je također volio, kako piše, ali 'do granice obožavanja', koju, nagoviješta, nije prelazio.

Stephen Greenblatt prihvatio se gotovo romaneskne rekonstrukcije Shakespeareovih vremena. Detaljan prikaz socijalnih, religijskih (protestantizam gazi papinstvo), ekonomskih i književnih okolnosti u vrijeme "scenotreščeva" izlaska na scenu. Otac se bio bogato oženio, ali je pare i imanje spiskao, čak su ga gonili vjerovnici pa je morao tražiti pomoć od države. Majka je potjecala iz ugledne obitelji Ardenovih.

Pisci (poglavito Marlowe) naznačili su smjer kojim se kasnije razvijao Shakespeareov talent. Ali, kao da se razvijao u opreci spram tih tek utiranih puteva: usporedbom stihova ovih dvaju briljantnih mladaca, uočljiv je Shakespeareov nedostatak osjećaja za pompu i tešku paradu, kakvim je Marlowe kitio svoje tamerlane i fauste. Baš kao Borgesov 'svatko i nitko', Shakespeare je, u jedinoj artistički vrijednoj maniri, bio samouk, bio sitni lopov (preuzimao je fabule, a znao je zdipiti i stih, odnosno, sve mu je bilo hranjivo), najveći pjesnik svoga vremena, poduzetnik, dioničar, zelenaš, čudan suprug, kada je barem jedna kćer u pitanju brižan otac, i tako dalje...

Greenblatt piše o dramama u autobiografskom ključu. Pišući o braku, ističe kako su u Shakespearea skladni brakovi oni urotnički: Macbethovi i Hamletovi majka i stric doimlju se kao "jedna krv i jedno meso". Druge veze su ili katastrofalne, ili u njima ni približno nema strasti kao kod ovih dvaju parova. Čak i Antonije i Kleopatra uživaju u nekoj vrsti ironične ljubavi, on prosijed i debel, ona smežurana od starosti. Greenblatt ovakav stav prema bračnoj zajednici objašnjava piščevim brakom.

Shakespeare je u dramama naučavao da žena bude mlađa od muža, a sam se oženio sa šest godina starijom partnericom. Koja to nikada nije postala. Oporučno joj je ostavio "donajbolji krevet", a do danas se lome koplja radi li se u ovakvoj testamentarnoj odluci o nježnosti ili zagrobnom bubotku. Nije htio da zna kako je u Londonu kupio stan, jer ga je kupio preko trojice posrednika; Greenblatt pretpostavlja da je to tako odradio jer je htio ženu lišiti bremena posjedovanja vrijedne nekretnine u glavnome gradu, što je bio Shakespeareov način izjavljivanja ljubavi, kao i onaj krevet, uostalom. Sve je ostavio jednoj kćeri koja mu je ulijevala povjerenje. Ostali su dobili mrvice. Kraj života doživio je, po najstarijem svjedočanstvu, nakon neke pijanke kada je navukao groznicu i umro.

A zadnje dane Greenblatt vidi u melankoličnom ključu: sjedi u društvu voljene kćeri (stoga je u nekoliko drama razrađivao ovakvu vrstu odnosa, očito mu je bila zanimljiva) i njena muža, uživajući usput i u društvu unučadi. Bio je u rodnome Stratfordu značajan čovjek. Značaj mu se prostirao i do poduzetničkih voda, jer su sposobniji ljudi njegova kraja, kada bi posao bio u pitanju, ovome glumcu i piscu pristupali u čoporu i planski, što je dokaz da Shakespeare nije bio budala samo dok je pisao kako će pametna glava naći sklonište za sebe. Bio je praktičan, poduzetan, štedljiv, kada je revolucija u pitanju (odnosno kojekakvi sporovi) gotovo posve običan, tj. nezainteresiran, i, što je gotovo nevjerojatno, zapanjujuće nevidljiv: o njemu gotovo da nema direktnih svjedočanstava.

Robert Greene ga je napao u poznatom pamfletu, ali Shakespeare se nije morao braniti, a ljudi koji su bili optuživani kao Greenovi pobočnici redom su polizali uvrede, iz čega Greenblatt zaključuje da je oko Shakespearea već lebdjela patronska zaštita; ili se možda radilo o njegovoj vlastitoj, tko bi ga znao...

Greenblatt svakako "Willa u vremenu" (inače, u originalu knjiga se zove 'Will in the World') nije pisao kao da on znade odgovore na teška biografska i druga značenjska pitanja koja se već stoljećima roje oko ovog autora. Na revitalizaciji njegova ionako živa djela rade udružene televizijske i redateljske snage. 'ShakespeaRe-Told' nudi svoje, osuvremeno viđenje drama, a npr. Kenneth Branagh svoje je filmove postavio klasično (i prilično dojmljivo). Davno je Kurosawa snimio i svog "Kralja Leara" (film "Ran" i "Macbetha" ("Thron of Blood"), čudne (ili zastrašujuće) su filmske adaptacije Orsona Wellesa ("Chimes at Midnight", "Othello", "Macbeth"), gledali smo svojedobno i BBC-ijevu biografsku seriju po knjizi Johna Mortimera, išao je i serijal iste televizijske kuće kada je prikazana većina drama, a ovoj se nisci bisera sada priključuje i jedna 'ozbiljnija' knjiga koju ćete moći čitati lako.

Greenblatt je dobro odmjerio sve elemente svoje građe i napisao knjigu koju su prije nekoliko godina čak i glazbeni časopisi poput Uncuta stavljali na listu knjiga godine.


Stephen Greenblatt: "Will u vremenu"
Preveo Dinko Telećan

Fraktura, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –