Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 30.06.2014.

Stjepan Damjanović : Vjerujem u sinergiju darovitih i kompetentnih

Stjepan Damjanović, foto (c) Mirko Cvjetko, Vijenac

Akademik Stjepan Damjanović rođen je 2. studenoga 1946. u Strizivojni kod Ðakova. Diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti te ruski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu gdje je proveo i čitav dosadašnji radni vijek: 1971. izabran je za asistenta profesoru Eduardu Hercigonji na Katedri za staroslavenski jezik (danas Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo), od 1982. je docent, a od 1986. redoviti profesor na toj katedri. Njezinim je predstojnikom od 1992. do 2008. Na tom je fakultetu obranio magistarski (1977) i doktorski (1982) rad s temama iz jezika srednjovjekovnih hrvatskoglagoljskih tekstova. Godine 1998. postao je članom suradnikom, a 2004. redovitim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Osim na matičnom, predavao je i na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Mostaru, Bochumu, Grazu i Pragu. Bio je predsjednik Komiteta hrvatskih slavista i organizator Prvoga hrvatskog slavističkog kongresa u Puli. Od 1996. do 2000. član je Upravnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu, a od 1999-2002. glavni tajnik Matice hrvatske. U lipnju 2014. izabran je za novog predsjednika Matice hrvatske.
 

Nenad Bartolčić: Prije svega, čestitam Vam na izboru za predsjednika Matice hrvatske. Kada smo nekoliko dana uoči izborne skupštine MH pripremali ovaj razgovor u Vašem kabinetu na Odsjeku za kroatistku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, prisjetio sam se svojih studentskih dana prije 30-ak godina... pa bih ovaj razgovor umjesto setom pitanja o Matici hrvatskoj započeo upravo na tragu svojih prisjećanja na ondašnji Filozofski fakultet u Zagrebu. Možete li usporediti tadašnji studij i ovaj danas, tj. zagrebačku jugoslavistiku jučer i kroatistiku danas... je li promjenom imena studija došlo i do neke nove vizije tog studija, neke nove sinteze?

Stjepan Damjanović: Hvala Vam za čestitku. Usporedba dvaju studija mora uzeti u obzir barem dvije stvari. Promjena jugoslavistike u kroatistiku značila je prije svega promjenu u književnom dijelu studija: više nije bilo makedonske, slovenske, srpske književnosti - one su se preselile na studij južnoslavenskih jezika i književnosti. Na kroatistici se otvorilo prostora u satnici za koji nisam siguran da smo ga najbolje iskoristili. Već sam prije te promjene vidio da dvopredmetni studenti u pravilu znaju i razumiju više od onih koji su jednopredmetni. To znači da nije dovoljno imati veliku satnicu. No ubrzo su počele promjene koje su se ticale svih studija i koje su vodile prema «bolonji».

Tu je sada pravo pitanje jesmo li po kvaliteti nadmašili prijašnji studij ili smo jedne slabosti zamijenili drugima. Iskreno Vam kažem da radije slušam što o tome misle mladi nastavnici nego oni iz mojega naraštaja i ja sam. Nisam siguran u objektivnost svoje procjene jer nisam siguran u kompletnost svojega uvida. Ipak, slušajući i mlade, mislim da nikako nismo postigli cilj koji proklamiramo "manje podataka, više razumijevanja, više sposobnosti u traženju potrebnih podataka" itd. Nekako mi se čini da obrazujemo stručnjaka koji zna toliko koliko će sutra morati reći u razredu, a to je po meni veliki poraz. Posljedica je to opće pošasti da "moramo biti pragmatični", "da ne učimo nepotrebno" i sl. Bilo bi razumno ozbiljno analizirati što se događa i korigirati gdje je potrebno.


Za vrijeme studiranja na Filozofskom imao sam sreću pa sam uspio "uhvatiti" i jedno od zadnjih predavanja Jure Kaštelana prije njegovog umirovljenja, kasnije slušao i profesore Antu Stamaća, Josipa Silića, Vladimira Anića, Krunoslava Pranjića, Josipa Bratulića... da nabrojim samo neke, kao i one s "konkurentskih" komparatističkih katedri poput Milivoja Solara, Gaje Peleša, Zorana Kravara... moram priznati da mi danas imena mlađih znanstvenika mnogo manje rezoniraju, i čini mi se da su tek poneki od njih uspjeli stvoriti, da se pomodno izrazim, brend od svojeg imena i rada. U javnim nastupima su poprilično samozatajni, knjige su im nekako "nevidljive" (a čini mi se da ih i nema previše), i volio bih da je to samo kriva percepcija nekoga tko je ipak s godinama izgubio kontakt s Filozofskim fakultetom, no u prostorima javnog djelovanja ne primjećujem da se dogodila smjena generacija, osim u onom čisto biološkom smislu. Vaš komentar?

Spomenuli ste više meni vrlo dragih osoba. Da, sigurno da današnji njihovi nasljednici nemaju prepoznatljivost koju su oni imali. Ali mislim da to nema puno veze s kvalitetom nastavnika. Znam da je npr. 1974. i ne jako afirmirani asistent imao znatan ugled  u društvu. To je povezano s općom relativizacijom svega u naše vrijeme, ali malo i s tim što smo više postali činovnici, što manje na javnoj sceni izričemo svoje sudove, glumimo kućne genije svojih supruga (kako je govorio moj kolega i prijatelj Mladen Kuzmanović), a ne provjeravamo svoje stavove i doseg svoje misli na javnoj sceni.

To, međutim, ne znači da mlađi kolege ne pišu puno i to sjajnih knjiga, samo bi one trebale imati drukčiju recepciju, a to je uvjetovano i njihovim ponašanjem i stavom moćnih u društvu koji su knjigu, kulturu, znanost, umjetnost stjerali na margine.


S kolikim predznanjem danas studenti kroatistike (ali i oni drugi) dolaze na fakultet, i kakvo je znanje s kojim ga napuštaju? Koliko su recimo uopće zainteresirani za staroslavenski  jezik, glagoljicu, ćirilicu... koje im Vi predajete? Pretpostavljam da npr. ćirilicu (u njezinom današnjem obliku) danas mnogi upoznaju tek po dolasku na fakultet, dakle kreću skroz ispočetka, što nekada ipak nije bio slučaj. U svakodnevnim ste doticajima s novim i novim generacijama studenata, kako ocjenjujete hrvatski školski sustav, što je to što mu nedostaje? Da li su u pitanju samo sadržaji ili i metode?

Da, svake godine naučimo moji kolege na staroslavenskom i ja 200 - tinjak  mladih ljudi ćirilicu.  Ipak, i danas se kadšto ugodno iznenadim zanimanjem mladih ljudi za stara pisma, stare jezične idiome... Mislim da bi bilo preuzetno s moje strane da ocjenjujem cijeli školski sustav. Puno toga ne znam što je relevantno za takvu ocjenu. Ipak, o hrvatskom jeziku u tom sustavu mogu nešto reći.  Generalno mislim da bi u osnovnoj i srednjoj školi trebalo manje učiti o jeziku (hrvatskom), a više jezik  sam (hrvatski), tj. više učiti mladu osobu kako da što ekonomičnije i lakše iskaže ono što želi iskazati. O jeziku (fonologija, morfologija itd) samo ono najnužnije, onoliko koliko je dovoljno da oni koji poslije studiraju filološke discipline mogu  pratiti nastavu i  razvijati se. 

I broj književnih tema treba smanjiti. Ne smije se polaziti od  stava "zar taj i taj ne zaslužuje da gimnazijalac zna nešto o njemu" jer tako stižemo do broja koji se ne može "probaviti". Bolje bi bilo da razumijemo književne pojave i da onda na  opusima iz svjetske i nacionalne književnosti to znanje produbljujemo i proširujemo. Riječ je dakle i o sadržajima i o metodama.

 
Kako po Vašem mišljenju danas kotira zagrebačka kroatistika?

U Hrvatskoj su se razvili vrlo respektabilni studiji kroatistike na svim našim sveučilištima. Mladi naraštaj na moje veliko veselje prati razinu svjetske književne i jezikoslovne znanosti. Bolje vladaju znanstvenim metajezikom nego moj naraštaj. Kroatisti više u općejezikoslovnim znanjima ne zaostaju za drugim filolozima. U cjelini gledano mislim da je i dalje najbolja zagrebačka kroatistika.Samo bi, tako ja mislim, morala još više raditi na cjelovitosti studija, na većoj međusobnoj povezanosti kolegija i trebalo bi uvećati ponudu relevantnih izbornih kolegija.


Vratimo se sada Matici hrvatskoj, instituciji kojoj od nedavno predsjedavate. Njezin unutrašnji ustroj i mehanizmi funkcioniranja dobro su Vam poznati zahvaljujući i tome što ste od 1999. pa do 2002. bili glavni tajnik MH. Što njezini članovi, ali i hrvatska javnost, mogu očekivati od Matice hrvatske za vašeg predsjedničkog mandata i novoizabrane uprave? Za što ćete se ponajviše zalagati?

Završetak velikih projekata  i početak novih u Matici se u pravilu  ne podudara sa smjenama na čelu ustanove. Veliki projekt «Stoljeća hrvatske književnosti»  trajat će  još najmanje četvrt stoljeća i nadživjet će mnoge od nas. Drugi veliki projekt "Povijest hrvatskoga naroda" završit ćemo, nadam se najkasnije 2016. godine, tada će biti otisnuta i zadnja od sedam knjiga.U velikom je zamahu i projekt "Enciklopedija Matice hrvatske". To znači da ću nastaviti raditi na započetim velikim poslovima.

Drugo što želim je ojačati i obogatiti suradnju između središnjice i 120 Matičinih ogranaka jer to znači jačanje Matičina utjecaja i bogaćenje kulturne ponude u malim sredinama (u nekima od njih i sada glavninu kulturnih sadržaja nudi Matica hrvatska). Želim ojačati i disciplinu brojnoga Matičina članstva jer to nije samo  jačanje financijske moći, nego je u prvom redu jačanje osjećaja  da pripadaš uređenoj ustanovi koja zna što hoće. Zalažem se za to da svatko tko nešto predlaže odmah predloži i tko će to, u kojem vremenu i s kojim sredstvima napraviti  jer zidanje kula u zraku vodi u poraze, a oni u osjećaj bespomoćnosti.


U jednom ste se razgovoru referirali na Petra Šegedina, na to kao je on rekao da je nacionalni osjećaj kulturna vrijednost pod pretpostavkom da je prožet dobrotom, ljepotom i pravednošću i da ga nikada ne smijemo unakaziti lišavajući ga tih kvaliteta. U Vašem nedavnom obraćanju na izbornoj skupštini Matice mnogi su primijetili i pozdravili ton koji i nije toliko čest u našem javnom govoru, a koji poziva na toleranciju, na nadilaženje ideoloških opreka, na potrebu da se u komunikaciji poštuje i tuđe mišljenje.

Tolerancija nije samo stvar uljudnoga ponašanja nego i uvjet uspješnoga djelovanja. Ako Nenad Bartolčić i Stjepan Damjanović razgovaraju npr. o tome što treba učiniti da popravimo prodaju i recepciju knjige u Hrvatskoj, onda rezultat njihova razgovora ovisi o njihovoj kompetenciji za posao o kojem govore, a ne o tome koliko se njihova mišljenja o Josipu Brozu Titu ili Franji Tuđmanu  podudaraju ili razilaze. Dakle, iz niza razgovora i poslova treba ukloniti ideološke sudare jer ni na koji način ne mogu koristiti.

Postoje, naravno, poslovi u kojima su ideološke razlike važne i moraju doći do izražaja, ali i onda treba strpljivo tražiti rješenje. Npr. kada odlučujete kako će nam izgledati udžbenici iz povijesti, što će u njih ući i kako će biti obrađeno. Sve to u velikoj mjeri ovisi o tome tražite li  iskreno najbolje rješenje problema ili želite nametnuti svoj stav i svoju volju.


Možemo li mi, u Hrvatskoj ali i ne samo u ovdje, uopće tolerantno raspravljati npr. o jezičnim temama koje nerijetko izazivaju prijepor, etiketiranja, komentare po portalima koji pršte i najprimitivnijom mržnjom, istom onom koja je 90-ih na ovim prostorima rezultirala strašnim ljudskim žrtvama. Je li (ne)moguća npr. javna tribina na kojoj će za istim stolom sjediti i raspravljati Radoslav Katičić, Snježana Kordić, Ranko Matasović, Anita Peti Stantić, Josip Silić i drugi jezikoslovci... i nije li možda uloga baš Matice hrvatske organizirati takve razgovore, ali ne nužno istomišljenika? Razgovori samo istomišljenika o temama oko kojih su prisutne veće podjele, kako u struci tako i u društvu, često i nisu previše produktivni...

Već su u Vašem pitanju ponuđeni neki odgovori s kojima se ja slažem, npr. s tim da razgovori istomišljenika o temi koja u javnosti izaziva prijepore imaju malo izgleda da pomognu. Slažem se i s tim da bi i Matica hrvatska mogla biti mjesto gdje o vrućim temama razgovaraju neistomišljenici. Ali da bi se tako nešto ostvarilo, da bi bilo korisno, važno je i kako se postave sugovornici i tko je u publici. Koliko ih je među jednima i drugima koje zanima traženje istine, traženje prihvatljivih  rješenja, a koliko ih je koji žele nekoga "poraziti", "dotući" i sl. Bojim se da omjeri nisu ohrabrujući.

Mislim također da živimo u državi u kojoj nema konsenzusa ni oko kojega stava, a oko nekoliko, ne oko puno njih, trebalo bi ga biti. Ako se sada prebacim na probleme oko hrvatskoga jezika, rekao bih da nije potrebno raspravljati o tome ima li hrvatski narod pravo zvati svoj jezik svojim imenom (bez obzira misle li jezikoslovci da je to poseban jezik ili dio veće cjeline) i ne bi trebalo raspravljati o tome treba li hrvatski jezični standard uređivati u Hrvatskoj ili iz kakvoga središta izvan Hrvatske. Mislim da je jako malo i znanstvenika i običnih ljudi koji to ne prihvaćaju i kada se to uzme u obzir, može se mirnije raspravljati o spornim jezikoslovnim pitanjima, npr. o odnosu prema srpskom, ili npr. o tome jesu li čakavština, kajkavština i štokavština tri hrvatska jezika ili tri stilizacije jednoga jezika itd.

Zato što je jako dugo bilo sporno ono što nije smjelo biti sporno, i jezikoslovci su se ponekad pogubili između znanosti i politike pa je sve to otežalo razgovor i poremetilo odnose. Vrijeme je u tome važan čimbenik i siguran sam da će u dogledno vrijeme jezikoslovni naraštaji mlađi od mojega mirnije razgovarati.


S kojim se glavnim problemima Matica hrvatska susreće danas i što Vi namjeravate predložiti kao moguća rješenja istih? Da li ih Matica uopće može rješavati sama?

Već sam nešto rekao o tome što kanim pokušati  unutar same ustanove, što mislim o odnosu članova spram nje i odnosa njezinih ustrojbenih jedinica. To je i onaj dio koji Matica može rješavati sama, ali ako bismo ga i jako uspješno riješili, to još uvijek ne bi bila Matica kakvu očekuje javnost, tj. to ne bi bilo dovoljno. Bilo bi jako dobro kad bismo imali prepoznatljivu kulturnu politiku u kojoj svaki subjekt ima svoje mjesto i zna što može očekivati od države i što se od njega očekuje. Situacija u kojoj se svatko uzda u svoju sposobnost  da otrgne neki  dio kolača (koji se zove potpora) i u svoje veze u središtima moći ne može dati dobre rezultate.

Ako nemate novaca da popravite prozore, trošit ćete više na energiju, ako nemate novca da u razumnom roku završite neki projekt i završavate ga  u triput duljem, to je sigurno neki oblik rasipanja sredstava. Matica je često u takvim situacijama. Konkretno, ako želite izdati "Povijest hrvatskoga naroda", možete to učiniti za tri ili za deset godina i svi znamo što bi bilo bolje iz izdavača i za društvo, ali očito da to bolje nije u ovim prilikama moguće, pa onda radite kako možete i zadovoljni ste kada ipak uspijete privesti posao kraju.

Ja vjerujem u sinergiju darovitih i kompetentnih. Nastojat ću da  Matica pomogne okupljati one koji mogu i žele unaprijediti  ma koji dio kulturnoga života, koji mogu gledati malo više u daljinu i s više sustavnosti.


Pretpostavljam da bi Matica hrvatska, baš kao i mnoge strukovne udruge, trebala s resornim ministarstvima, u prvom redu s Ministarstvom kulture ali i s Ministarstvom znanosti surađivati u kontinuitetu, bez zastoja s bilo koje strane i bez obzira koja je trenutno politička opcija na vlasti. Na žalost, kod nas se suradnje u prevelikim broju slučajeva zasnivaju na ideološkim "preklapanjima", personalnim simpatijama ili antipatijama, bez da se stvarno verificiraju i podržavaju projekti koji nadilaze ideologije, političke podjele i sl. Pada mi na pamet trenutak kada se pokrenula inicijativa za program HTV3, kada se i nakon što je otklonjena bojazan (kojoj sam priznajem u samom početku i sam bio sklon no srećom i ubrzo "demantiran") da će samo nekoliko strukovnih udruga (Matica hrvatska, DHK, HAZU...) „prisvojiti" inicijativu za nešto što u tom trenutku uopće još nije postojalo, pa su krenule kalkulacije gdje su neke druge strukovne udruge poput HDP-a, PEN-a, HAVC-a... kalkulirale podržati li inicijativu ili ne jer im se valjda činilo da dolazi iz uvjetno rečeno "desnog" spektra, čak je i Ministarstvu kulture dugo trebalo da javno podrži inicijativu. Danas su svi sretni što je HTV3 krenuo s emitiranjem, svima je to više ili manje super (na žalost, događa se i getoizacija tog programa na koju se upozoravalo od prvih koraka inicijative), i brzo se zaboravlja što je i kako pisao... no, tu je Google koji sve "pamti".

Matica hrvatska, kao i druge kulturne ustanove,dobiva proračunska sredstva preko Ministarstva kulture, kod toga ministarstva i Ministarstva znanosti natječe se  sa svojim naslovima i sa svojim projektima,  nadležnom ministarstvu podnosi izvješća o utrošenim sredstvima... O utjecajima ideologije već sam rekao, dodat ću da teško možemo očekivati da je ne bude u ministarstvima ako je ima svugdje drugdje... Ali Vaše pitanje me potiče da spomenem potrebu uspostave minimalnoga povjerenja.

Kad je pokrenuta inicijativa o trećem televizijskom programu, nisam sudjelovao neposredno u tim razgovorima, ali sam ih pratio izbliza pa znam da nitko nije htio prisvojiti taj program, nego kulturnim i znanstvenim sadržajima otvoriti što više prostora... Pa da npr. Matica ima puno više novaca i utjecaja nego što ima i da može imati kanal koji se zove TV Matica, ne bi bilo nimalo mudro ni za samu Maticu korisno da se zatvori, nego da uključi što više darovitih i radinih... E, sada, u samoj provedbi uvijek će biti nedosljednosti i pogrešaka, ali i subjektivnih procjena... U trenutku kada razgovaram s Vama tek sam dva tjedna predsjednik Matice, a već mi se nekoliko  književnika i javnih radnika žalilo da  im Matica nije objavila ovu ili onu knjigu ili da u "Vijencu" nije izašao osvrt na njihovu knjigu ili tekst koji su poslali... Načelno, svi bi se oni ljutili na predsjednika Matice koji bi uredniku  "Vijenca" nešto naređivao ili urednicima naših izdanja, ali drugo je kad je riječ o "vlastitoj koži".

Da me se krivo ne shvati, želim reći da  su pojedine žalbe možda i opravdane, ali ostaje pitanje koliko smo sposobni primjenjivati iste kriterije na sebe i druge. Moramo inicijativama dati vremena i prostora, ne ih odmah zadaviti svojim nepovjerenjem. Kada je jasno da nešto nije (neće biti) dobro, argumentirano to pokažimo.

Koja je danas snaga Matice hrvatske? Da li u njezinu članstvu ili u njezinu ustrojstvu, mreži ogranaka? Kad već spominjem ogranke, nije li Matica hrvatska ipak previše centralizirana, npr. kada gledam na sveukupnu knjižnu produkciju Matice još kako tako u javnost dolaze informacije o izdanjima koje objavljuje središnjica, ali mnogo, mnogo manje kada su u pitanju izdanja pojedinih ogranaka, čak i onda kada se tu s vremena na vrijeme pojave izdanja koja imaju i veću težinu od one lokalne?

Njezina je snaga u njezinoj sposobnosti da okuplja ljude. Mislim da mnogi ne znaju da u Matici prima plaću samo trideset osoba, ali ona može ostvarivati ambicioznije projekte jer se ljudi (često prvorazredni kulturni radnici i znanstvenici) rado u njih uključuju. Matica je dobar primjer da dugu tradiciju treba uzimati kao činitelj uspjeha. Matičina je snaga njezino članstvo, brojno i često pripravno bez naknade obavljati neke poslove. Matica uopće nije centralizirana. Svi ogranci, njih 120, imaju potpunu slobodu i nikada središnjica nepotrebno ne arbitrira.

Problem o kojem govorite druge je naravi. Nismo zadovoljni ni time koliko se čuje za naša izdanja u središnjici, nisu pogotovo zadovoljni ogranci i neprekidno se raspravlja bi li npr. "Vijenac" trebao biti više usmjeren na same događaje i izdanja u Matici. Taj problem nije nov, Matica ga je u trenucima kada je imala više novaca rješavala izdavanjem posebnoga biltena u kojem je pisalo što se događa i što se izdaje. Mislim da ne bi pomogla ni drukčija koncepcija "Vijenca" ni bilten jer je ipak jako ograničen broj ljudi do kojih stižu, pa rješenje vidim u suradnji s drugim i drukčijim ustanovama koje mogu upozoravati na naša izdanja i u našoj upornijoj ponudi koja će o našim izdanjima obavijestiti veći broj subjekata.   


Česte su kritike koje dolaze od onih nakladnika koji se u većoj mjeri moraju potvrditi na tržištu (a sve je teže prodati kvalitetnu knjigu) da Matica hrvatska i slične joj institucije imaju i previše privilegiranu poziciju u odnosu na njih, te da potpore i otkupi njihovim knjigama nisu u srazmjeru s onima koje dobiju tzv. tržišni nakladnici, jer da je u primjeru Matice, HAZU-a, raznih instituta riječ o institucijama kojima se u većoj mjeri financira i njihov hladni pogon (plaće zaposlenika, režijski troškovi...) te da bi i one same morale nastojati da svoje nakladničke programe u većoj mjeri samofinanciraju. Moram priznati da se u jednom dijeli mogu složiti s tim kritikama, jer zaista ima dosta primjera da se u spomenutih institucija knjige olako izdaju, u smislu da se kasnije ne vodi dovoljna briga hoće li one pronaći krajnjeg korisnika, hoće li javnost biti informirana o njima i sl. Iako su prošla vremena u kojima je ta jedna sigurnost bila moguća, kako zbog činjenice da se knjige premalo kupuju, tako i zbog činjenice da je proračun Ministarstva kulture pao na 0,49%.

Dugo sam u Matici, dovoljno dugo da mogu reći da odnos prema Matici nije bio jednak u svakom trenutku. Bilo je trenutaka kada se moglo naći argumenata za tvrdnju o povlaštenosti, ali barem deset zadnjih godina ta tvrdnja uopće ne stoji. Kritičari zaboravljaju da Matica nije samo izdavačko poduzeće i da radi puno drugih poslova (prema tome financiranje njezina hladnoga pogona nije financiranje hladnoga pogona izdavačkoga poduzeća nego ustanove koja organizira izvanredno velik broj kulturnih događaja). Matica vodi računa o tome kako će knjiga proći na tržištu, ali tu se javlja pitanje koje nije Matičino, nego ukupne izdavačke politike. Ako izdajete seriju kao što su "Stoljeća hrvatske književnosti", ne možete izbjeći objavljivanje autora za koje znate da njihova knjiga neće dobro proći na tržištu, ali po mišljenju ukupne kulturne javnosti pripadaju u takvu seriju.

Možemo prihvatiti svi zajedno da se smije objaviti samo knjiga koja će se prodati u dovoljnom broju primjeraka da se isplati, ali tada recimo otvoreno da su neki velikani hrvatske kulture prestali to biti i da je došao trenutak da zauvijek odu u zaborav. To su načelna pitanja. Nema dugo kako mi je moj kolega rekao kako mu je studentica kroatistike koja je na ispitu izvukla pitanje o Augustu Šenoi dobacila: "A kakav je to književnik da bih ga morala znati?" Za neke je njezino pitanje drsko i neumjesno, za druge opravdano. Hoćemo li pustiti da tržište odgovori na takva pitanja? Ili to ipak nije u nadležnosti tržišta? Osobno mislim da nije.

Time ne branim praksu da nekoliko izdavača izdaje istu knjigu istoga autora, niti branim izdavačke promašaje kojih ima u svakom izdavačkom poduzeću i kojih bi možda bilo manje kada bi međusobno djelotvorno surađivali.


Izdanja Matice hrvatske uglavnom ne ulaze u red onih komercijalnijih koja ćete zamijetiti u izlozima knjižara, ili na sve rijeđim stranicama kulture u tiskanim medijima... Kako se Matica namjerava boriti protiv "nevidljivosti" svojih izdanja, ali i brojnih drugih hrvatskih nekomercijalnih nakladnika koji imaju isti problem. Jer, ako se knjige ipak objavljuju a pri tome su rijetka mjesta na kojima se može pročitati kakva informacija o njima, kako očekivati da netko uopće kupi "knjigu koje nema"?

Već sam nešto o tome rekao. Ukratko, Matičini članovi dobro znaju što izdajemo i uvjeren sam da bi mogli puno više kupovati naših knjiga nego što to sada čine. To je jedan smjer djelovanja: vidjeti zašto se ne kupuje više i napraviti potrebne pomake u izdavačkoj politici, ali takve koji su u skladu s Matičinom tradicijom i s razlozima njezina postojanja. Drugi bi trebao biti jače usmjeren na potencijalne kupce koji nisu Matičini članovi, ne dobivaju naše novine, časopise, promidžbeni materijal.

Tu se mogu možda postići neki rezultati povezivanjem s drugim institucijama, posebno takvima koje imaju ljude kompetentnije za tu problematiku nego što ih ima Matica. Bio bih i za to da se izdavači udružuju i da djelotvorno pomognu specijaliziranu ustanovu, ali da uvijek nakon nekoga vremena analiziramo što smo time dobili.

U prethodnim smo se pitanjima dotakli problematike hrvatske knjige, izdavaštva... Na žalost, ono je u velikoj krizi, to se sigurno osjeća i u Matici hrvatskoj, no nisu li se institucije poput HAZU pa i Matice sve ove godine, zapravo i desetljeća, nekako previše distancirale od uzroka te krize, tu i tamo čulo bi se ponešto o posljedicama, uglavnom se to svodi na isticanja nedostatka financiranja, no ne dotiče se i onih strukturalnih problema. Mogla bi sada moja kritika ići i malo dalje, pa se možemo vratiti i na Filozofski fakultet i ustvrditi kako je akademska zajednica po pitanju problema knjige, autora, nakladnika... kompletnog tzv. lanca knjiga odšutjela gotove sve što se moglo odšutjeti. Kako će se za Vašeg mandata prema tim problemima postavljati Matica hrvatska? Nadam se da će se više baviti sadašnjošću nego li prošlošću, pri čemu ne mislim da jedno isključuje drugo.

Svi se više pouzdaju u svoju spretnost, nego u zajedničko djelovanje, ne vjeruju jedni drugima, dogovaraju se iz neke hinjene uljudnosti... Vaša pitanja odaju čovjeka kojemu je «lanac knjige» prva briga i koji je o tome puno naučio. Morate tražiti i nalaziti kompetentne sugovornike i s njima raditi planove. Znam mnoge svoje kolege koji kažu »Ja sam znanstvenik i neka me ne zamaraju pitanjima u koja se ne razumijem... ja pišem i nudim svoje tekstove».  Predsjednik Matice hrvatske može ponuditi prostore svoje ustanove za razgovore zainteresiranih, može tamo poslati urednike naših izdanja i šeficu prodaje, može se zalagati da relevantni stavovi do kojih bi došle takve radne skupine budu prihvaćeni na Matičinim tijelima, možda može još nešto... ali ne puno više od toga.

Matica tiska Žmegača, Solara, Paljetka, Pavličića, Stamaća, Zidića, Tomasovića  i mlađe od njih, ali ona mora tiskati i Boškovića, Matoša, srednjovjekovnu glagoljašku baštinu itd. U Matici sadašnjost i mladi ljudi imaju bolji tretman nego što to misle oni koji ne poznaju situaciju i prilaze staroj ustanovi s jakim predrasudama. Ali volio bih da izdajemo puno više hrvatske suvremene proze i koješta drugo. Samo, želje su jedno, a mogućnosti drugo.


Kada smo prije nekoliko godina u udruzi Knjižni blok pokušali postići po našem mišljenju neophodno homogeniziranje knjižnog sektora, uspostaviti nedostajući dijalog između svih koji na neki način participiraju u spomenutom lancu knjige, ne mogu reći da smo naišli na nevoljkost takvom obliku okupljanja (oko konkretnih problema), ali dalje se od toga nije došlo. Prevladava parcijalno gledanje na problem(e), pisci npr. još uvijek ne uviđaju da ako se ne omoguće stabilni uvjeti tzv. ekonomije knjige u Hrvatskoj da prije toga neće doći niti do bitnog poboljšanja njihovog statusa, s druge strane i kod nakladnika se nedovoljno uvažava pozicija pisca, dobar dio nevelikog financijskog kolača odlijeva se npr. knjižarskoj mreži kojoj viši niti jedan knjižarski rabat nije dovoljan da bi joj omogućio stabilno poslovanje, i onda na kraju niti pisac ne može računati na korektan postotak od prodaje. Istovremeno, sve je to povezano s zabrinjavajućim trendom nedovoljnog kupovanja knjiga (to potvrđuju i sasvim konkretne statistike), tek je nešto bolja situacija s čitanjem, a država se uopće nije uhvatila u koštac s nagomilanim problemima oko knjige. Vrijeme curi, iz godine u godinu kriza je sve veća.

Vaše je pitanje zapravo analiza kojoj ja ne mogu puno dodati. Očito je da će trebati puno dodatnih napora da se ljude uvjeri da će svima biti bolje ako se knjižni sektor homogenizira, da se ponude rješenja koja su prihvatljiva mnogima. Ponašanje u  onih koji "participiraju u lancu knjige" nije drukčije nego u većini sektora u društvu, samo su posljedice teže jer je riječ o djelatnosti za koju se izdvaja tako malo sredstava.


I za kraj, pomalo trivijalno pitanje... koju knjigu/e čitate ovih dana?

Uvijek čitam više naslova. Neću spominjati svoje stručne paleoslavističke naslove. Imam jedan cijeli stup knjiga za koje su mi ljudi kojima vjerujem rekli da moram pročitati. Sada sam iz toga stupa izvukao roman slovenskoga  pisca Drage Jančara "Polarna svjetlost" u hrvatskom prijevodu Anamarije Paljetak i to sada čitam, a pravim si i mali plan za ljetne dane.

 
Fotografija: Mirko Cvjetko (Vijenac br. 528/2014.)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –