Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 07.06.2011.

Stjepo Martinović : Dobroj knjizi ni arogantna klima ne može stati na put

Nenad Bartolčić : Kako to da ste se u trenucima kada hrvatsko tržište knjiga pogađa najveća kriza u posljednjih 20-ak godina odlučili pokrenuti vlastitu nakladničku kuću?

Stjepo Martinović : Dva su ključna razloga: nužnost da uposlim djecu (kćer, prevoditeljicu, i sina, grafičkog dizajnera), te da optimalno valoriziramo rad nas troje na području na kojem imamo stanovite reference, znanja i zamisli. Osim toga, kanimo pomagati autorima u procesu obrade teksta (lekturom, redakturom, grafičkom obradom), kao i zastupajući njihova prava pred drugim nakladnicima (apsurdno je da u Hrvatskoj, pored više od 600 pisaca, nema književne agencije). Dakako, svjesni smo krize, ali zar ne živimo s krizama (i u njima) cijeloga svog vijeka? 

Kada smo razgovarali prije nekoliko mjeseci najavili ste, čini mi se, preko desetak naslova koje namjeravate objaviti u prvoj godini, pretpostavljam da ćete ipak morati malo korigirati svoje planove?

Radije ne bih korigirao plan, nego ga nastojao realizirati, jer mala izdavačka kuća može opstati samo sa stanovitim minimalnim brojem naslova; naime, ako nemate što prodavati, nema ni opstanka - mora se izdavati da bi se funkcioniralo, podmirivali troškovi, uspostavio ciklus povrata uloženog novca. Vjerujem da ćemo uspjeti objaviti 12 naslova do kraja godine, 7 do ljetnog zatišja, 5 tijekom jeseni, te završiti prvi poslovnu godinu na 'pozitivnoj ništici'.

Mnogo razgovaram s ljudima iz branše, od većine sam čuo da šanse ima mali nakladnik koji uspije u 'olimpijskom ciklusu' proizvesti pedesetak naslova, jer time osigurava kontinuiranu prodaju i povrat investicije.

Predstavite ukratko vaš nakladnički program? Koju nišu na hrvatskom tržištu knjiga namjeravate pokriti, da li ćete se okrenuti većim dijelom domaćim naslovima ili će s vremenom naglasak biti na prijevodnim izdanjima, ili će to pak biti balansiranje između jednih i drugih?

Kad smo istraživali hrvatsko tržište beletristike, spoznali smo da na njemu nema nikakvih pravilnosti: ni izrazitoga trenda - primjerice, da domaći autori ostvaruju zamjetno veće naklade od stranih, ili da djela nekoga žanra prolaze uvjerljivo bolje nego drugoga. Stoga smo odlučili - barem u prvoj godini - 'balansirati' žanrovski (od poezije i publicistike do seriozne literature i kvalitetne zabavne), uravnotežujući i odnos domaćih naslova s prijevodima... uz prevagu domaćih, zato što nam takav izbor omogućuje veći oslonac na vlastiti rad.

Tko je u kući arsIRIS zadužen za odabir naslova koje objavljujete? Kako je uopće organizacijski posložena vaša nakladnička kuća?

Naslove biramo moja kći Ira, koja je direktorica i glavna urednica, i ja; treći član 'stalne postave' je moj sin Ruđer, koji odrađuje grafičko oblikovanje i vodi prodaju. Postupno okupljamo i grozd vanjskih suradnika, koji će s vremenom rasti, 'popunjavajući se' prevoditeljima, lektorima i td.

Do ovog trenutka kad razgovaramo arsIRIS je objavio četiri naslova, da li ste zadovoljni recepcijom koju su dobili tj. da li ste zadovoljni kako je kuća krenula?

Jesmo, zadovoljni smo, posebice recepcijom našega privijenca - Kazantzakisovog romana "Grk Zorba" - jer nismo loše prošli ni na natječaju za potpore Ministarstva kulture (dobili smo poticaje za tri od pet prijavljenih naslova), a uspostavili smo i solidnu suradnju s knjižnicama. O stvarnom plasmanu naših izdanja još je rano govoriti, kako zbog spore (i slabe) prodaje u komisiji, tako i stoga što nemamo novca za značajniju promociju, pa smo prinuđeni osloniti se na učinak 'tihe vode koja nalazi put u kamenu'. 

Kako vidite perspektivu kuće? Hoćete li nešto mijenjati u izdavačkoj koncepciji ili ostajete pri na početku zacrtanom modelu?

Kako sam naveo u ranijem odgovoru, prvu ćemo godinu 'potrošiti' na potragu za formulom opstanka, tako da ćemo konkretniju koncepciju postaviti početkom 2012., na temelju svojih iskustava i analize stanja na tržištu. Nemamo se namjere 'ukopati' ni po kojoj odrednici, nego fleksibilno tražiti mjesto pod suncem. Ipak, kad bismo mogli, jednoga bismo se dana većim dijelom programa specijalizirali za lijepu književnog mediteranskoga kruga i 'regija', primjerice Južne Amerike, pod utjecajem kultura tog dijela svijeta.  

Prvih nekoliko naslova koje ste objavili potpisujete ili kao autor ili kao prevoditelj. Pretpostavljam da vlastitu nakladničku kuću ipak niste pokrenuli kako biste izdavali samo knjige koje ste sami napisali (posljednjih ste godina svoje knjige objavljivali u nakladničkoj kući Hena Com), preveli ili priredili za izdavanje.

Naravno da nisam pokrenuo arsIRIS da bi bio 'sam(o) svoj izdavač'. Ali, ove će godine - uz objavljene - izaći još nekoliko naslova u kojima 'imam prste' kao pisac, urednik ili prevoditelj, jednostavno zato što nemamo 'financijskog prostora' za angažiranje većega broja vanjskih suradnika. U budućnosti bih rado bio (kako je jedan moj prijatelj duhovito ustvrdio) 'kućni brand', autor koji podupire svoju kuću stanovitim brojem naslova, jednim ili dvama autorskim djelima ili prijevodima godišnje, te joj pridonosi gradeći njezin profil i poziciju među čitateljima.

Inače, mnogi su pisci pokretali vlastite nakladničke kuće, pa i objavljivali uglavnom svoja djela - što nije ni štetilo, a ni posebno koristilo njihovom prijemu na tržištu, jer čitatelja najviše zanima dobra priča uvjerljive dramske linije, valjano izrađenih likova i situacija, dijaloga... jezika uopće, a sve ostalo je sekundarno.        

Već u startu, kao mali nakladnik koji se tek pozicionira na tržištu, vjerojatno se suočavate s brojnim problemima. Pokušajte izdvojiti nekoliko i istovremeno dati prijedlog kako bi se oni, iz vaše perspektive, mogli prevladati? Zapravo, koji su po vama najveći problemi na hrvatskom tržištu knjige, i uopće oko percepcije knjige u Hrvatskoj?

Ne trpimo ništa osim onoga što pogađa ostale male nakladnike, sputane komisijskim rabatima, cijenom tiska, slabim mogućnostima promocije i utjecaja na popularizaciju knjige. Probleme na tržištu knjige podijelio bih u tri skupine: opća kriza, manjak novca što ga ljudi mogu dati za knjigu (kao i za kulturne potrebe uopće); kriza obrazovanja i opće kulture - današnje generacije ne poznaju 'glad za knjigom' ranijih; skupa produkcija i 'gusarski' rabati - naime, razumijem da knjižari moraju zaraditi za pokrivanje svojih troškova, ali je sve preko 40% teško podnošljivo.

Država, konkretno Ministarstvo kulture svojim poticajima i otkupom, značajno pomaže, ali ne vjerujem da su time, kao i 'oprostom' PDV-a, iscrpljene sve mogućnosti; mislim da bi priznavanje profesije književnik i tretmana pisaca, prevoditelja, možda i urednika... kao profesionalaca 'u radnom odnosu s državom', poput kazališnih glumaca, simfonijskih glazbenika ili plesača baleta, bio sjajan doprinos cjelokupnoj 'industriji pisane riječi'.      

U kolikoj ste mjeri svoja prva izdanja uspijeli plasirati po knjižarama širom Hrvatske? Da li koristite usluge nekog distributera ili ste se sami prihvatili toga posla, snabdjevanja knjižara i knjižnica?

Sklopili smo ugovore o komisiji sa svim knjižarskim lancima osim jednog (ta tvrtka očito nije zainteresirana za suradnju s malim izdavačem koji tek počinje) i nekolicinom manjih kuća izvan Zagreba. Njihove knjižare sami opskrbljujemo, a samo smo jednoj specijaliziranoj kući prepustili prodaju knjižnicama u manjim mjestima po Hrvatskoj.

Najavite neka izdanja koja su trenutno u pripremi, i koja bi se uskoro mogla naći na policama knjižara.

Do ljeta ćemo objaviti još tri naslova: zbirku pjesama Maje Gregl, urednice Dramskog programa HRT-a  poznate po dramatizacijama i originalnim dramama (posebice za radio), pod naslovom "Vilinska kosa"; riječ je o osebujnim odrazima njenih ljubavničkih(!) iskustava - posveta (ženama koje su prošle, ili prolaze, njenim stopama) sve govori: Tebi koja si na blagdane sama.

Sljedeći je moj roman "Zidar đavoljeg mosta", za koji smo dobili potporu Ministarstva kulture (radi se o temeljito prerađenoj verziji romana "Okovani snima"), te još jedan moj roman, pod naslovom "Sirene pjevaju fado"; središnji lik je potomak bjegunaca/iseljenika s jednoga dalmatinskog otoka koji po prvi put, u zrelim godinama, nalazi snage da istraži svoje korijene, dolazi na otok... i postaje istodobno agens i akter niza zbivanja u kojima se prelamaju bivši događaji i sudbine ljudi što ih oni dotiču, mijenjaju, usmjeravaju. Godinama sam dograđivao tu višeslojnu priču, dok nisam bio zadovoljan njezinom dramskom konzistentnošću, uvjerljivošću likova i povratkom radnje na njezino polazište.

Od rujna nadalje slijede romani "Isus, Židov" španjolskog pisca Cesara Vidala, "Kristovo zadnje iskušenje" Nikosa Kazantzakisa, "Zimski leševi", sjajna krimi-saga Šveđanina Monsa Kallentofta...  

Može se reći da u vašim autorskim knjigama inspiraciju crpite u prostoru južnodalmatinskoga, dubrovačkog i konavoskog podneblja, iz njegove prošlosti ali i sadašnjosti. Zapravo ste se kasno pojavili kao autor, u svojim 60-ima. Za zbirku pripovjedaka "Oči svete Lucije" dobili ste 2009. godine nagradu "Slavić" za najbolje debitantsko djelo u hrvatskoj književnosti, a ubrzo su uslijedili i romani "Okovani snima" i "Akropolis ekspress", druga knjiga priča, "Kap krvi s lovorova lista", a i vaša nova knjiga priča "Tabu : Trinaest jezivih storija o ubojstvima među srodnicima u Dubrovačkoj Republici od XIV. do XIX. stoljeća" uklapa se u isti kontekst.

Da li su te vaše knjige dugo, godinama ležale u ladici pa su zbog toga kada je krenulo vrlo brzo jedna za drugom izlazile u javnost, ili je po srijedi nešto drugo, nazovimo to naglim „proplamsajem" spisateljske inspiracije?

Nisu te 'knjige' ležale u ladicama kao rukopisi, nego kao priče u mojim sjećanjima - koje godina nisam stizao zapisati. Stoga sam - kada se konačno našlo vremena, razloga i potrebe - ispisao cijelu seriju u vrlo kratkom vremenu, pa se stječe dojam da 'praznim arhivu'. U neku ruku i jest tako, ali se ne radi o papirima, nego memoriji... dakako, uz mnogo truda da priča koja je dugo tinjala u pamćenju bude dozidana i učinjena dramski cjelovitom, te napisana prikladnim jezikom i stilom. Uza svu inspiraciju (koje mi zasad ne manjka), upravo na tom području najviše radim, jer nastojim da svaka storija bude besprijekorno dorađena u skladu s temom, vremenom zbivanja, identitetom aktera, specifičnostima situacije...

Primjerice, da bih se usudio kvalificirano pisati o suđenjima i presudama Kaznenoga suda Dubrovačke Republike, temeljito sam istražio njegov rad tijekom 600 godina, uobičajeni sastav i procedure; naime, pišući 10 od tih 13 priča oslonio sam se na istraživački rad dr. Nenada Vekarića - koji, međutim, nije mogao navesti niti jednu presudu, budući da je (navodno) nestala arhivska knjiga o njima... pa sam ju konfabulirao.  

U svom posljednjem romanu "Zbogom utopijo" odmaknuli ste se od tematiziranja spomenutog vremena i prostora vezanog uz jug Hrvatske, po žanru bila bi to politička fikcija (fantastika), priča o „suvremenoj povijesti", o jednomu izmišljenom otoku u Istočnom Sredozemlju...

Kad sam napisao "Oči svete Lucije", u 'ladici' mi je ostalo još dvadesetak itekako izazovnih priča, dijelom s polazištem u pučkoj predaji, dijelom posve izmišljenih na tragu konavoske tradicije. Dio tih je ušao u zbirku "Kap krvi s lovorova lista", ali ih je još mnogo ostalo - pa sam se zapitao 'zar ću samo tradicijskim pripovijestima odijevati moderno literarno ruho?'... i odlučio okrenuti se i drugim temama, odnosno žanrovima. Prvijenac te 'linije' bio je pomorsko-pustolovni roman "Akropolis express", a slijedio je "Zbogom utopijo", koji je po žanru politička fikcija, ali izrazito usidrena u zbivanja od Drugoga svjetskog rata do danas i suvremene konflikte na Sredozemlju - vrijednosne, koncepcijske, političke...

Nažalost, kao da sam bio zlokoban prorok: još nisam bio napisao ni pola romana, a počeli su nemiri u arapskim zemljama - pohlepa diktatora i žudnja plemenskih poglavara za preraspodjelom profita od prirodnih bogatstava urodili su nasiljem koje ne nosi nikakvu evoluciju društvenih odnosa, nego samo fragmentaciju moći i s njom neumitno povezane korupcijske sprege. Posljedice su egzodus izbjeglica, intervencija vanjskih velesila mimo svih regula međunarodnog poretka, bujanje terorizma...

Vjerujem da će čitatelji pažljivo proučavati taj roman, jer je utopija o kojoj je riječ itekako i naša - san izgubljen u ponorima neoliberalizma, predatorskog kapitalizma i sprege 'domaćih izdajnika' i ekonomsko-političkih moćnika iz europskoga i globalnog okruženja.   

Knjiga "Self-help? Bull-shit!" nešto je sasvim drugo, svojevrsni fenomenološki esej u kojem se "samopomoć" raskrinkava kao podvala globalizacijskih središta moći...

"Self-help? Bull-shit!" moj je novinarski odgovor na poplavu te prijevare, nastavak komentatorskog pisanja u novinama pretočen u knjižicu od 108 strana. Hrvatsko društvo - nezrelo za izazove globalizacije - spremno, poput glupe ribe, guta sve šarene mamce sa Zapada, kao i kvazi-religijsku mistiku s Istoka, odričući se tako svoje baštine i osnova identiteta... u kojem je povijesno uzajamnost unutar obitelji i lokalne zajednice bila snažan oslonac jedinki suočenoj s nemogućnošću osiguranja egzistencije vlastitim rukama i umom.

Samopomoć, po propovjednicima 'oslonca na vlastite snage' - ja to nazivan čupanjem iz gliba za vlastiti perčin, metodom slavnoga barona Münchhausena - jalova je utjeha gubitnicima u svijetu pretvorenom u tržište, onima koji bivaju isključeni jer se ne mogu prodati.

Vaše izdanje romana "Grk Zorba" Nikosa Kazantzakisa izazvalo je po svom objavljivanju prijepore zbog činjenice da ste prijevod radili na temelju engleskog prijevoda, a ne prevodeći roman s jezika originala. Iako je novogrčka književnost u Hrvatskoj vrlo slabo poznata, pa u tom kontekstu pojava svakoga djela predstavlja pionirski i vrlo važan pothvat, primijetili smo u javnosti neslaganja s takvim postupkom, neki prevoditelji smatraju da je nedopustivo da se djelo jedne književnosti prevodi s engleskog, ili bilo kojeg drugog jezika, ukoliko postoje prevoditelji s jezika originala. Zbog čega niste dali priliku nekom od prevoditelja s novogrčkog i objavili sasvim novi prijevod "Grka Zorbe"? Iako je ovo tema zapravo za jednu širu polemiku (rado ćemo je otvoriti na našem portalu ako se ukaže prilika), pokušajte i u ovom razgovoru pojasniti vašu motivaciju.

Osim što se nikako ne mogu složiti s ocjenom da je 'nedopustivo' prevoditi s posrednog jezika - to je uobičajena praksa svuda u svijetu, i talijanska verzija Zorbe, iz pera Olge Ceretti-Borsini nastala je prijevodom s engleskog - tri su razloga kumovala mom prijevodu. Kao prvo, davno, u vojničkim danima, pročitao sam Zorbu u genijalnom prijevodu Carla Wildmana iz 1954. godine - i odlučio jednom prevesti upravo tu verziju na hrvatski; naime, nije se radilo o pukom prijevodu standardnim književnim leksikom, nego o 'posrednom originalu' - verziji koju je Wildman ispisao slijedom Kazantzakisovih uputa (dopuštenja!) o korištenju dijalekata, kao i uz njegovu autorizaciju uredničkih zahvata ('tumbanja' poglavlja i njihovih dijelova, odbacivanja nekih, skraćivanja drugih i sl.).

Drugo, opća je činjenica da je mnogo važnije savršeno poznavati jezik na koji se prevodi, a ne onaj s kojeg se prevodi - pa su prijevodi iz pera književnika bogatog jezika i stila redovito bolji od 'akademskih'. Treće, odlučivši u prijevodu koristiti dijalekte, logično da sam krenuo Wildmanovim stopama, a ne dao roman na prevođenje s novogrčkog izvornika, jer bih bio dobio prijevod na književnom standardu, a ne raslojen upotrebom regionalnih pučkih govora (koje poznajem vjerojatno bolje nego oni koji mi ne bi dopustili takav prijevod).

Nemam ništa protiv otvaranja polemike, naravno, jer gotovo uvijek pomaže bistrenju pojmova, posebice ako se vodi punokrvnim argumentima, a ne predrasudama; moja polazna pozicija glasi: djelo stranog autora zaslužuje besprijekorno 'usvajanje' na jeziku prevođenja - dakle, ne mehanički transfer, nego interpretaciju kojom će biti 'posvojeno' u novoj jezičnoj paradigmi... a hoće li biti prevedeno s materinskoga jezika pisca i nekoga posrednog nije presudno važno za kvalitetu prijevoda.      

Po obrazovanju ste filolog i politolog, a po vokaciji (i dvjema trećinama radne biografije) novinar, dugogodišnji reporter, komentator i urednik u izdanjima nekadašnje Vjesnikove kuće... predstavite ukratko i taj dio vaše karijere.
Kako gledate na novinarstvo danas, uopće današnju medijsku scenu u Hrvatskoj... da li je slučajno da knjiga u njoj dobiva sve manje i manje prostora, i smatrate li da postoji šansa da se taj izgubljeni prostor knjige (i općenito kulture) nekako vrati?

Iz novina sam, nakon punih 20 godina pristojne karijere, otišao krajem 1994. godine - neposredan povod bilo je poniženje dnevnika Vjesnik i profesionalaca u redakciji partijskim postavljanjem za glavnog urednika režimskog poslušnika-konvertita minornih profesionalnih kvaliteta. Nikad mi nakon toga nije palo na um tražiti posla u novinama, čak ni kad je postojalo raspoloženje dijela članova Upravnog odbora da me se imenuje glavnim urednikom, jer sam već nakon preliminarnih razgovora znao da ne bih imao nikakve autonomije. Danas posebice ne bih želio raditi u političkomu dnevnom listu, jer je minijaturni  prostor novinarske slobode stisnut između interesa vlasnika, njegovih političkih sponzora i vjerovnika, oglašivača i snažnih lobbyja, od raznih interesnih zdrugova do institucija koje su, u kaosu hrvatske političke entropije, uzurpirale apsurdnu količinu utjecaja i arbitarske moći.

Zajednički je nazivnih takvoga stanja slom profesionalizma, autocenzura ljudi koji opstaju zahvaljujući 'prilagodljivosti' ili spregama s 'nejavnim' središtima odlučivanja, te namjeran pomak težišta prema vrijednosnoj anarhiji, žutilu i desnilu, promociji dojučerašnjih (a i današnjih) kriminalaca u ugledne poduzetnike, napuhavanju minornih celebrityja i sl.

Knjiga, kao eminentan kulturni proizvod, u takvom je ozračju trojaka žrtva: ruiniranih vrijednosnih kriterija, ignorancije vlasnika medija i urednika, notornog neznanja novinara koji bi se njom trebali baviti. Zato se pisanje o izdavaštvu i knjizi svodi na naručene panegirike i namjerno uništavanje konkurencije: minorne se jednodnevne mušice književne scene uzdiže u zvijezde-koje-obećavaju (radujem se drugoj knjizi nekih aktualnih veličina tog soja), a ljude koji umiju pisati i imaju priču omalovažava i marginalizira prešućivanjem. Ali, odista dobroj knjizi ni tako arogantna klima ne može stati na put - štoviše, čini pisanje i nakladništvo većim i plemenitijim izazovom.

Što se tiče izgleda za uspostavu (ne bih govorio o povratku) privilegiranoga statusa knjige kao kulturnog medija, nije to nemoguća misija, ali bih rekao da manjka temeljna pretpostavka: produktivna suradnja pisaca, nakladnika, urednika, tiskara, knjižara... umjesto pogubne konkurencije 'na krv i nož'. Snažna interesna zajednica svih uključenih, uz potporu države, mogla bi stubokom okrenuti stanje i trendove nabolje - dakle, hoće se inicijative, nekakve nacionalne knjižne komore, kao koordinatora napora za unapređenje svih segmenata djelatnosti, kako nitko, od pisaca do trgovaca autorskim pravima i knjigom, ne bi bio usamljen na tržištu.

Vjerujem da nam bez takve inicijative dolaze samo teža vremena, posebice što će se i u nas - nakon ulaska u EU - uvesti PDV na knjige, pa sadašnje probleme učiniti još zakučastijima.      

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –