Stogoff : Mrtvi mogu plesati

Održava se
01.01.1901.

Početkom devedesetih Rusija se naglo promijenila. Budućem piscu Ilji Stogoffu povremeno ništa nije bilo jasno. Vraćajući se jednog jutra kući otkrio je da na trgu ispred Preobraženskog sabora stoji novi spomenik. Takvo je bilo vrijeme. Micali su se stari spomenici, i nicali novi-stari spomenici. No za ovoga Stogoff nikako nije mogao odgonetnuti koga bi mogao predstavljati. Na postolju je bio zeleni brončani konj s krilima, a na konju je sjedio brkat tip pruskog izgleda. Možda je neki slabo poznati Romanov, mislio je Stogoff, kružeći oko spomenika.

A onda se iza zavoja pojavio tenk! Okrenuo se prema spomeniku i punom brzinom krenuo na njega. Golemo postolje razbilo se u komadiće, a brkati tip s krilatim konjem sjeo je ravno na kupolu tenka - mačem okrenutim u smjeru kud je bila okrenuta i topovska cijev. Što se događa? Je li počeo rat? - pitao je Stogoff ravnodušnog policajca. Ovaj je uzdahnuo:

     - „Amerikanci snimaju film. O James Bondu. Zove se "Zlatno oko".

"Zlatno oko" je bio prvi James Bond sniman na lokacijama u Rusiji. Autori filma dali su si oduška. U udarnim scenama filma T-72 juri ulicama Sankt Peterburga gazeći Lade, rušeći čitave zgrade - i naravno, mrveći lažne spomenike. Bilo je to pet godina nakon propasti SSSR-a (Stogoff tu malo "nateže" priču stavljajući Bonda u rane devedesete). No hollywoodsko uništavanje nekad zloglasnog Lenjingrada izgledao je poput posljednjeg plotuna u neprijatelja kojeg se za trajanja rata, eto, nije imalo prilike bombardirati.

"Mrtvi mogu plesati" nova Stogoffova putopisna knjiga, priča je o toj propasti imperija. Sovjetskog imperija, ali ne i samo njega, već svih imperija i njihovih prijestolnica: strašnog Karakoruma Džingis-kana, Saraj-Berke u kojom su stolovali kanovi Zlatne horde, bizantskog Carigrada, Aleksandrije, Babilona - a u budućnosti i propasti New Yorka, današnje prijestolnice svijeta.

Stogoff vrlo suvereno ispisuje osmrtnice čitavim civilizacijama: ima tu odličnog putopisa i zanimljivih povijesnih krokija. Kao i inače, Stogoff povremeno dolazi na rub između genijalnosti i teksta nezrelog frajera koji pokušava impresionirati curice. Taj opaki frajer, to je i inače njegov križ. No ima ovdje puno zanimljivog teksta: između ostalog i par stranica o Hrvatskoj - "sićušnoj sredozemnoj sreći".

Priče o imperijima daleko su interesatnije od impresija o Hrvatskoj (koje kao da su pisane pod turističkim geslom o "maloj zemlji za veliki odmor"). Naslonjen na kamenu kornjaču - jedino što je ostalo od moćnog Karakoruma! - Stogoff rezimira kako ništa nije trajno. Jedna civilizacija uništava drugu. U najboljem slučaju: pljačka. Egipatski spomenici danas se nalaze u Londonu, Istanbulu, Parizu, Rimu, Peterburgu i New Yorku.

"Kamo će ih odvesti oni koji će prije ili kasnije opljačkati te gradove" pita se Stogoff. „Hoće li sve kipove s Uskršnjih otoka prebaciti u losanđeleski Disneyland? Hoće li Eiffelov toranj krenuti na glavni trg u Šangaju? Hoće li se sveti 'crni' islamski kamen iz Meke prodati anonimnom njujorškom kolekcionaru? Hoće li peterburški Bakreni konjanik završiti na glavnom trgu čečenske metropole?"

Bakrenom konjaniku ne možemo vidjeti budućnost. Ali barem znamo kako je skončao nepoznati peterburški spomenik s početka devedesetih. On se, vozeći na kupoli tenka, razbio na jednom od peterburških nadvožnjaka.
 

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )