Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 10.05.2010.

Strahimir Primorac : Bitno je da kritičar stekne povjerenje svoje publike

Strahimir Primorac od 1971.godine u Večernjem listu radi kao lektor i redaktor. Također, već se četiri desetljeća bavi i književnom kritikom, koju je objavljivao u brojnim časopisima, a trenutno u Vijencu objavljuje kritike domaće proze. Kako je Strahimir Primorac i urednik časopisa Most/The Bridge te član prosudbene komisije za nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, u razgovoru koji slijedi, osim o stanju u hrvatskoj književnoj kritici, gospodin Primorac govori i o književnim nagradama, o  sistemu po kojem žiri za VBZ-ovu nagradu odabire laureate, te o časopisu Most/The Bridge.

 

Božidar Alajbegović :  Već se četiri desetljeća bavite književnom kritikom. Što mislite o primjedbi koja se često čuje, kako kod nas književna kritika ne postoji?

Strahimir Primorac : Najprije moramo odrediti o kojoj vrsti književne kritike govorimo: o onoj koju najčešće zovemo novinskom, "tekućom", ili o tzv. znanstvenoj književnoj kritici. Vjerojatno me pitate o tekućoj kritici, o onoj djelatnosti koja se bavi analiziranjem i vrednovanjem novoizašlih ostvarenja, a pojavljuje se u dnevnim novinama, tjednicima, na radiju i TV, te u novije vrijeme i na internetu.

E sad, ako se tvrdnja da "književna kritika ne postoji" izriče kao vrijednosna ocjena, dakle ako se time želi reći da nam suvremena kritika ništa ne vrijedi, onda se s tom ocjenom možete ili složiti ili se suprotstaviti i polemizirati s njom. Ja ne mislim da nam  književna kritika baš ništa ne vrijedi - takav bi sud bio isključiv, nerealan, ali se, naravno, može razgovarati o njezinim modalitetima, značenju i dosezima u odnosu na neka prijašnja stanja (jasno je da postoje maligna mjesta - ad hoc kritičari, nekompetencija, marketinška hobotnica, i dr.).

Kao što se može razgovarati o tome kakvi su npr. dometi naše teorije književnosti, kakva nam je povijest književnosti, itd. Ako je pak tvrdnja da književna kritika danas ne postoji naprosto izraz zabrinutosti za njezinu sudbinu zbog sužavanja prostora djelovanja, osobito u medijima, onda bih se s tim mogao složiti. Rekao bih čak da jurimo prema nekoj crnoj rupi, ili ponoru, kaotičnom stanju s još nesagledivim ali svakako teškim posljedicama.    

Možete li usporediti stanje u današnjoj hrvatskoj književnoj kritici sa situacijama iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća?

U nekim detaljima stanje je danas povoljnije nego u dekadama koje spominjete, u nekima je znatno lošije. Danas, recimo, nema ideoloških tabua i strahova koji su prije devedesetih tjerali ljude, često možda i nesvjesno, na oprez ili na autocenzuru. S druge pak strane ta je opća društvena demokratizacija donijela i neke paradokse, pa se npr. književničko društvo, koje bi trebalo biti najprije cehovska organizacija, raspalo upravo na ideološkoj i političkoj netoleranciji.

No to je dio šire problematike, posrijedi su repovi prethodnog sistema, koji je nasilu gradio unisonost mišljenja, a u različitosti vidio prijetnju i opasnost. Ako je prije osnovni problem bio u ideološkoj sferi, a materijalna je strana (prostor i novac) bila osigurana, sada je stvar obrnuta: prostora i novca za književnu kritiku, i općenito za književnost i kulturu u medijima, sve je manje.

Nekad je medijima, koji su bili u "društvenom vlasništvu", bilo stalo - uza sva spomenuta ograničenja - do dobrih kulturnih rubrika i priloga pa i jakih kritičarskih ekipa jer se to smatralo širim društvenim interesom, a i pridonosilo je njihovu ugledu. Danas su mediji u rukama privatnika; novi vlasnici, dakako, nemaju nikakve slične obveze, osim da na tržištu pokupe što veći profit.

U zadanom zakonskom okviru to je sasvim legitimno, i uzalud bi tu bilo pozivati na nekakav "širi društveni interes". A kako gazde naših medija uglavnom drže da im kultura novac ne donosi, na različite je načine (katkad bezobzirno grubo, katkad upakirano u celofan) izgone sa svojih posjeda. Bez ikakvih moralnih hemunga. Ili je posredstvom svoje uredničke mašinerije uključuju u programe estradizacije, svode na razinu senzacionalizma i potpuno zaglupljuju svoje konzumente.

Koja je uloga i značaj književne kritike danas?

Ta je uloga i danas jednaka ulozi koju književna kritika ima već više od dva stoljeća: ona bi trebala posredovati između književnog djela i čitatelja. Kritičar analizom olakšava razumijevanje novoizašloga književnog teksta - govori o njegovoj tematici, o njegovu suvremenom kontekstu ili odnosu prema tradiciji, o strukturi i stilskim aspektima teksta, o njegovu ukupnom smislu, i dr. - a na kraju ocjenjuje zaslužuje li to ostvarenje čitateljevu pozornost, tj. drži li ga vrijednim da ostane u povijesti književnosti. Upravo se u tom odvajanju žita od kukolja, kako je govorio Veselko Tenžera, iscrpljuje temeljno značenje kritičke djelatnosti.

Kritičar dakle pomaže čitatelju, bez obzira na to je li taj čitatelj "običan", povremeni literarni konzument (da upotrijebim taj ružni tržišni izraz) ili možda književni znanstvenik, da se lakše orijentira u tekućoj ponudi, da uštedi vrijeme ili poštedi živce.   

Koja je «formula» dobre književne kritike?

Ne znam. Ali kad govorimo o ovom poslu, i lijepom i nezahvalnom u isto vrijeme, mislim da je bitno da kritičar stekne povjerenje publike kojoj se obraća; zapravo i nema veće nagrade od spoznaje da vam čitatelj vjeruje. A da bi se steklo takvo povjerenje, valja ispuniti neke preduvjeta. Uz kontinuirano praćenje tekuće produkcije, koje podrazumijeva stručnost i senzibilnost za ono čime se bavite, osobito važnim držim kritičarev moralan, pošten odnos prema čitatelju, prema autoru i prema njegovu ostvarenju (a onda je to  istodobno i pošten odnos prema samome sebi).

Što taj "pošten odnos" podrazumijeva? Među ostalim odmak od utjecaja izvanknjiževnih faktora kao što su klanovi, različite interesne skupine, utjecajni urednici-pisci, političke ili stranačke simpatije ili antipatije, poetička ili generacijska bliskost. Ako niste u stanju svladati takve zapreke, koje su realna, svakodnevna opasnost za kritičara - uzalud vam trud, svirači...     

Sustavno pratite domaću proznu produkciju, zamjećujete li neke trendove i što mislite o suvremenoj hrvatskoj književnosti?

Posljednjih godina slika hrvatske književnosti - preciznije: njezina proznog segmenta - izgleda dosta dobro. Piše se i objavljuje više nego ikad, širi se žanrovski repertoar, prisutan je poetički pluralizam, a što je posebno važno ojačao je onaj nosivi korpus solidno pisanih romana i novela koji daje potrebnu stabilnost cjelokupnoj produkciji. U književnom životu čuje se glas različitih generacija - od onih starijih, s već dobrano zaokruženim opusom, preko vrlo vitalne srednje generacije pa do najmlađih, koji tek stupaju na scenu.

Među književnim vrstama dominira roman, a svakako je iznenađujući (i nije dobar znak za opće zdravlje) uzmak kraćih proznih oblika. Prevladavaju suvremene teme, analitika tranzicijske svakodnevice, prije svega teme koje je generirao rat: na razini likova poremećene ravnoteže i razoreni, traumatizirani unutarnji svjetovi, a na općoj razini društvena patologija, pa i anamneza korijena iz kojih je izrasla ratna kataklizma (povratak u vrijeme jugoslavenskog socijalizma).

Prošlogodišnja mi se prozna produkcija, unatoč velikom broju objavljenih romana i zbirki priča, čini manje kvalitetnom u odnosu na nekoliko prethodnih godina. Čini mi se da lani nismo dobili toliko "jake" naslove kao što su to primjerice bili "Muzej bezuvjetne predaje", "Sonnenschein" ili "Grad u zrcalu". Kakva se vama čini prozna 2009?

Istina je da situacija od godine do godine varira, ali u posljednje vrijeme ne previše. Prva polovica prošle godine oskudijevala je dobrim knjigama, pa sam u jednom  tekstu u "Vijencu" to i napisao, ali mislim da ocjenu za cijelu 2009. godinu, iako je možda doista nešto ispod razine prethodnih, moram donekle korigirati. Mislim naime da se na koncu skupilo nekoliko vrlo dobrih knjiga za koje vjerujem da će ostati, npr. Cvetnićev "Polusan", Jergovićeva "Volga, Volga", Pavličićevo "Trajanovo pravilo", Pavelićevo "Proljeće u Karolinentalu", Gerovčevi "Razbijeni"... 

Član ste prosudbene komisije za nagradu V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman. Opišite nam ukratko kako funkcionira žiri, da li svi članovi pročitaju sve pristigle rukopise (kojih je svake godine više od stotinu) ili ih ipak međusobno podijelite, pa na koncu svi pročitaju desetak najboljih i među njima odaberu pobjednika?

Ako se dobro sjećam, u zadnje tri godine na natječaj je dvaput stiglo 106 i jednom 107 rukopisa. To je golema količina. Uzmimo da je prosječan opseg romana 200 kartica. Kad bi profesionalcu bio dovoljan jedan dan da bi pročitao jedan roman (!?), morao bi rezervirati tri i pol mjeseca samo za taj posao i da pritom ne radi ništa drugo. Naravno da se pristigli rukopisi ravnomjerno, koliko je to moguće, podijele članovima žirija, pa kako nas je petero u komisiji, svatko u prvom krugu dobije dvadesetak rukopisa. Nakon čitanja svaki član predlaže u dalju konkurenciju rukopise za koje ocijeni da to zaslužuju.

Naravno, broj nije ograničen; nekom se tako "zalomi" i nekoliko zanimljivih rukopisa, a bilo je i situacija kad pojedini član nije predložio nijedan. Kad su na stolu svi prijedlozi, a obično je u tom finalnom krugu desetak kandidata (koji više ili manje), onda te rukopise obvezno čitaju svi članovi žirija. Nakon diskusije, krug se ponovo sužava, sve do konačnog izjašnjavanja članova i donošenja zajedničke odluke.

Je li izbor pobjedničkog romana npr. prošle godine bio jednoglasan?

Rukopis Dragana Pavelića "Proljeće u Karolinentalu", koji je lani dobio V.B.Z.-ovu nagradu, nije pobijedio jednoglasno; takvu pobjedu, iako ne mogu tvrditi pouzdano, odnio je jedino prvi dobitnik Josip Mlakić za roman "Živi i mrtvi". Ali otkako sam u žiriju, a to je od 2005. godine, mislim da je Pavelić odnio najpremoćniju pobjedu.

Je li se dosad desilo da osobno niste bili zadovoljni nagrađenom knjigom te da biste radije kao pobjednički vidjeli neki drugi naslov?

Događalo se i meni, kao i ostalim članovima žirija da smo u pojedinim situacijama imali kandidate koji na koncu nisu pobijedili. O tome govore i česti vrlo tijesni rezultati glasanja. Ali tu nema puno mudrovanja: glasanje je egzaktna disciplina, za razliku od pojedinačnog analiziranja i vrednovanja rukopisa, gdje se egzaktno ništa ne može dokazati. Možete biti samo više ili manje uvjerljivi. Da postoje neki "objektivni" kriteriji koji bi točno mjerili tražene vrijednosti, žiriji bi bili suvišni. To vam je kao u nogometu: možete se vi neslagati sa sudačkom odlukom, možete je svrstati i u "slobodno sudačko uvjerenje", ali ona je takva kakva jest. Konačna.  

Imaju li utjecaja tržišni potencijal djela na odabir laureata, npr. u slučaju kad je Večernji list suorganizator nagrade, a nagrađeni se roman potom prodaje uz taj dnevni list? Preciznije, mislim na roman Hrvoja Šalkovića koji je prije nekoliko godina pobijedio na natječaju V.B.Z.-a i čija je kvaliteta upitna ali je bestselerski potencijal nepobitan.

Konstrukcija zvuči u prvi mah dosta uvjerljivo, ali nema nikakve realne osnove. Nijedan od članova žirija, sasvim sam u to uvjeren, ni u primisli ne bi pristao na taj ili sličan kompromis kad bi ga netko iz lanca sudionika i tražio. Iz Večernjaka koji je, čini mi se, medijski pokrovitelj bio jednu sezonu, sigurno nije. Pa i sintagma "tržišni potencijal" vrlo je problematična: kad bi urednici u izdavačkim kućama mogli biti sigurni koji je rukopis takav potencijal, budite sigurni da bi malo koji drugi uopće imao šansu da ugleda svjetlo dana.

O tome je svojedobno, govoreći o svojoj uredničkoj karijeri, vrlo slikovito i konkretno svjedočio Zlatko Crnković, jedan od najboljih i najuspješnijih naših urednika za beletristiku u drugoj polovici 20. st. Mi se danas u Hrvatskoj uvijek lecnemo, nažalost često s razlogom, kad se spomene velika tiraža (koliko je to u nas sada?) ili bestseler. Ali moramo se osloboditi apriornih sudova i predodžaba: nije svaki bestseler nužno i roba s greškom.

Što je loše u tome ako se nečija dobra knjiga još i dobro prodaje? Dapače! A Šalkovićev roman "Pravi se da ovo nisi vidio" dobro je štivo.   

Što mislite o književnim nagradama? Ima li ih previše i uvjetuje li ta brojnost develvaciju njihove vrijednosti?

Nitko ne spori potrebu za nagradama, pogotovo ako ih promatramo i kao jednu vrstu periodične valorizacije tekuće književne produkcije. No kod nas se posljednjih godina toliko tih nagrada namnožilo (kao i raznih smotri, festivala i sličnih manifestacija) da se zapravo i ne zna tko koga i zašto nagrađuje. Naravno da ti inflatorni postupci svojom neosmišljenošću i nejasnom profiliranošću stvaraju zabune i relativiziraju ugled i značenje nekih  već postojećih, dobro uhodanih nagrada. Mislim da bi u to područje trebalo uvesti nekakav red, hijerarhiju, dignitet. Ali tko će to učiniti?

Jedan ste od urednika časopisa Most/The Bridge, koji izdaje Društvo hrvatskih književnika. Predstavite ukratko taj časopis: koliko dugo izlazi, koliko brojeva godišnje, koja je koncepcija časopisa i što donosi idući broj?

Časopis je 1966. u okviru DHK utemeljio i prvi mu glavni urednik bio Slavko Mihalić, a danas je glavni urednik pjesnik i kritičar Davor Šalat. Svrha je "Mosta" da predstavlja hrvatsku književnost na europskoj i svjetskoj kulturnoj sceni. U prijevodu na različite jezike, najviše na engleski, pa njemački, francuski, španjolski i talijanski, donosi pjesme, prozu, kritičke i esejističke tekstove hrvatskih autora.

Sadašnju koncepciju časopisa, u kojoj se velika pažnja posvećuje kratkim informacijama o hrvatskom književnom životu u zemlji i svijetu, osmislio je i 2003. konkretizirao danas pokojni Srećko Lipovčan. Časopis je izlazio tromjesečno i bio vrlo bogato ilustriran, no zbog nedostatka novca sada se godišnje tiskaju dva dvobroja u manjem formatu i sa skromnijom grafičkom opremom. Evo i da najavim nešto iz sadržaja ljetnog dvobroja: središnji blok posvećen je istaknutoj književnici Ireni Vrkljan, koja u kolovozu slavi 80. rođendan.

Pratite li književnost nastalu na internetu i što mislite o utjecaju modernih tehnologija na književnost - je li on pozitivan ili negativan?

Nažalost samo sporadično, ali ne zato što me to ne bi zanimalo, nego zato što ne stižem. To je gotovo nepregledno područje i imam dojam da ga ne mogu "staviti pod kontrolu" kako bih želio. Jedno vrijeme bili su me zainteresirali neki praktični i teorijski aspekti književnosti na blogu, pa sam o tome i objavio jedan kraći esej. Taj virtualni svijet pun je iznenađenja, inovativan je i već znatno utječe na dio književne produkcije.

U svakom slučaju nove su tehnologije velik izazov i za svijet književnosti. A hoće li prevladati njihove pozitivne ili negativne strane ovisit će u donekle, nadam se, i o "ljudskom faktoru" pa vjerujem da te tehnologije neće utjecati odviše otuđujuće nego da će nam koristiti po ljudskoj mjeri.  

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –