Suzana Tratnik : Diskriminacija u ime zaštite 'normalnosti'

Kad je Suzana Tratnik izdala svoju prvu zbirku priča "Pod ničlo" (Ispod ništice) u maloj izdavačkoj kući specijaliziranoj za gej, lezbijsku i feminističku literaturu, postojale su realne šanse da će na slovenskoj književnoj sceni ostati zauvijek etiketirana kao lezbijska spisateljica, kao pripadnica literarne manjine koja se ne tiče svih čitatelja nego samo jednog dijela njih, da će biti getoizirana zbog toga što je lezbijka i što o tome otvoreno piše. No, dogodilo se upravo suprotno.

Za iduće je knjige počela dobivati ponude od uglednih, velikih nakladničkih kuća, priznanje za izvrsnost koja nadilazi klanovske pregrade primila je s Prešernovom nagradom 2007. godine i danas zasluženo uživa status jedne od najistaknutijih slovenskih književnica. Iako su joj knjige priča i romani (Ime mi je Damjan i Treći svijet) prevedeni na dvadesetak jezika, uključujući i srpski, Suzana Tratnik je nedavno prvi put objavila neku svoju knjigu u Hrvatskoj. Njezina prozna zbirka "U svojem dvorištu" objavljena je kao dio nakladničkog programa u lezbijskoj grupi Kontra. Knjigu je krajem veljače predstavila u Splitu i Zagrebu, a promovirat će je i u Beogradu.

Suzana Tratnik rođena je 1963. godine u Murskoj Soboti. Diplomirala je sociologiju na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, magistrirala antropologiju spolova. Prevoditeljica je, publicistkinja, autorica znanstvenih radova o lezbijskoj književnosti, kolumnistica i aktivistkinja za prava LGBT manjina.

Maja Hrgović: Prijevod knjige "U svojem dvorištu" objavili ste u maloj izdavačkoj kući specijaliziranoj za rodno i spolno "drugačije" teme. Tako je bilo i s vašom prvom knjigom objavljenoj u Sloveniji. Je li to pravi put da se dođe do šireg čitateljstva?

Suzana Tratnik: Da, i prvu knjigu kratkih priča "Pod ničlov objavila sam 1998. u izdavačkoj kući Škuc-Lambda. Lambda je prva slovenska književna edicija specijalizirana za LGBT teme pa i za pitanja feminizma ili roda. Urednik, pisac i pjesnik Brane Mozetič pročitao je nekoliko mojih priča u književnim novinama i ponudio mi da napišem knjigu za Lambdu. Ponudu sam rado prihvatila i zato što sam znala da neće biti problema zbog moje orijentacije ili priča koje su direktno govorile o lezbijstvu. Vjerojatno ne bi bilo nekih problema ni u drugim izdavačkim kućama, ali osjećala sam se vrlo slobodno kad sam pisala tu knjigu baš za Lambdu. Bio je to moj spisateljski coming out.

Objavljivanje u maloj specijaliziranoj izdavačkoj kući sigurno nije najbolji put da se dođe do šireg čitateljstva, ali mislim da tu ni ne postoji neka formula. Danas ima bezbroj radionica na kojima mladi pisci ili scenaristi uče kako izmisliti i napisati izazovnu i privlačnu priču. Sve mora biti jasno i matematički razrađeno - žanr, starost i spol potencijalnog čitateljstva... Ne vjerujem da je moguće na tako neoriginalan način naučiti kako biti originalan.

Jeste li se ikad bojali da ćete si otvorenim govorenjem o svojoj seksualnoj orijentaciji priskrbiti etiketu lezbijske književnice i da ćete zbog toga biti getoizirani na književnoj sceni?

Nije me brinula getoizacija na književnoj sceni, brinulo me je samo to jesam li sposobna napisati dobru knjigu i hoću li uspjeti napisati sve onako kako sam to zamislila. Ja sam već imala etiketu zbog svojeg lezbijskog aktivizma kojim sam se počela baviti 1985. godine. Nataša Sukič i ja smo 1995. već izdale dosta eklektičnu antologiju tekstova, intervjua i eseja o lezbijskom pokretu u Sloveniji "L, zbornik o lezbičnem gibanju na Slovenskem 1984-1995", tako da me lezbijska etiketa više nije ni zabrinjavala, čak mi se činilo da nemam puno toga izgubiti. Ponekad je to odličan osjećaj.

O mojoj prvoj knjizi doista se pisalo kao o iskrenoj i neposrednoj "obrani" lezbijske ljubavi, mada to baš i nije bila moja namjera - ali ne možeš utjecati na posljedice svojeg rada. Mnoge junakinje u tim pričama jesu lezbijke, ali to nije uvijek njihova suština, i to nisu priče o lezbijskom coming outu jer me to nekako nije interesiralo. Možda me više zanimalo kako napisati priču u kojoj je glavni lik lezbijka mada ona to (više) ne doživljava kao neku svoju strašnu posebnu okolnost jer je okupirana i drugim životnim pitanjima i problemima - samo što te probleme doživljava ili rješava malo drugačije, upravo zbog toga što je lezbijka. Mislim da pisci uglavnom to i rade - opisuju svijet koji im je blizak, poznat i, naravno, konfliktan.

Kako ste se odlučili za naslov "Na svojem dvorištu"? Što za vas i za ove priče znači ta sintagma?

Za naslov sam se odlučila tek na kraju, kad sam završila skoro sve priče koje su nastajale nekako spontano. Znala sam samo da želim napisati više vrlo kratkih priča, crtica, zasnovanih na uspomenama, reminiscencijama i sitnim, prešućenim detaljima i događajima o kojima uglavnom ne želimo govoriti, ali na takav način da bi te priče djelovale kao anegdote. "Na svojem dvorištu" je i naslov prve kratke priče koja se događa za obiteljskim kuhinjskim stolom za kojim mala djevojčica pita "što ima na moru?". Ali odrasli joj uporno odgovaraju kako nema ništa na moru, i da ne treba nikamo ići jer ima baš sve što joj treba na svojem dvorištu.

Tako da su to s jedne strane priče o provincijalizmu, maloj zabiti, samodovoljnosti, ali u taj zatvoreni svijet ipak prodiru "strane" informacije i događaji pa i sami stanovnici malog kraja nisu baš ni normalni ni prosječni. U borbi za svoju normalnost su smiješni, katkad i patetični. Kad junakinja odraste, ona želi otkriti svijet, ne samo geografski, nego i onaj svijet za sebe, želi proširiti svijet u svojoj glavi, proširiti to svoje maleno dvorište. Na kraju otkriva svoje dvorište i u prijateljstvu, političkim pokretima, feminizmu, alternativnoj muzici i u lezbijskoj zajednici koja u stvari nema nacionalnih, državnih, etničkih ili rasnih granica.

Lezbijska književnost u Sloveniji cvjeta već nekoliko godina. Je li tako bilo i kad ste vi počinjali pisati?

Kad sam ja počinjala pisati, nije se još moglo govoriti o nekoj LGBT književnosti. U Sloveniji je tada postojao gej pisac, pjesnik i aktivist Brane Mozetič. On je bio i izdavač pa je htio objavljivati domaće gej autore i lezbijske autorice. Prije mene svoju poeziju s naslovom "Abonma" već je objavila Nataša Velikonja, danas isto tako poznata esejistkinja, aktivistkinja i prevoditeljica. Godine 1995. kod Škuca (Studentski kulturno-umjetnički centar) zasnovala se i lezbijska književna serija Vizibilija koja je isto počela objavljivati slovenske lezbijske autorice.

Polako su dolazila nova imena i lezbijska književnost se proširila, nastao je jedan mali krug u kojem danas osjećam neku pripadnost - iako mi nemamo zajednički program. U travnju u Galeriji Škuc organiziram već devetu godišnju smotru gej i lezbijske (queer) proze i poezije u Sloveniji. Svake godine svoj rad čita od 15 do 20 sudionika i sudionica, od poznatih do manje poznatih, starijih, mladih, svih zanimanja...

Što se tiče imena lezbijskih autorica koje su već objavile svoje knjige, moram spomenuti Natašu Sukič, koja piše kratke priče i romane, Uršku Sterle (kratke priče), Vesnu Lemaić (kratke priče i roman). Od pjesnikinja Saru Lubej, Kristinu Hočevar, Petru Hrovatin... Mnoge od njih dobile su i književne nagrade, čak tri Zlatu pticu, u posljednjih pet godina više nas je bilo nominiranih za Fabulu, nagradu za knjigu kratkih priča, i sama sam dobila nacionalnu nagradu Prešernove zaklade. Ali još uvijek ta etiketa "lezbijska književnost" izaziva neku neugodnost, barem kod nekih kritičara koji tvrde da postoji samo dobra ili loša književnost, i to je to.

Ponekad i pročitam da bi trebalo "prevazići" lezbijsku književnost, što je potpuna besmislica. Kako onda prevazići, recimo, crnačku književnost? Tako da se postane bijelac ili da se više ne problematizira i ne piše o manjinskim pitanjima jer to navodno smeta lijepoj književnosti? Ne shvaćam taj otpor prema diskusiji o manjinskim književnostima. A kao pisac skoro svatko polazi od svog "situated knowledge" i to je njegova ili njezina mala univerzalna pozicija. Samo da, recimo, pozicija bijelog heteroseksualnog pisca vjerojatno nikad nije prepoznata kao partikularna, nego samo kao univerzalna.      

Kakav je danas položaj seksualnih i rodnih manjina u Sloveniji? Mislite li da je slovensko društvo tolerantno i otvoreno prema pripadnicima manjina? Je li članstvo u Europskoj uniji pozitivno djelovalo na tretman manjina?

Mislim da ni nezavisnost države Slovenije ni članstvo u EU nisu tako bitno izmijenili položaj LGBT zajednice. Važne stvari bile su napravljene već davno prije, u osamdesetima, kad su cvjetali mnogi novi pokreti, recimo mirovni i feministički, punk i alternativna kultura, gej pokret i na kraju lezbijski. Od tog otvorenog i drskog vremena do danas bilo je dovoljno vremena da se okolina barem malo navikne na "drukčijost" i različite životne stilove.

Položaj seksualnih i rodnih manjina u Sloveniji je dosta vidljiv, te grupe postaju legitimne, ali nekako ostaju u okviru svoje infrastrukture, u svojim getoiziranim prostorijama kao što je Metelkova, bivša kasarna, a danas centar alternativne umjetnosti, muzike, teatra, društvenih pokreta i okupljanja. U posljednjim godinama široj okolini počele su smetati LGBT aktivnosti koje se smatraju "suviše javnima", recimo, ljubljanski Pride.

Ipak je teško zamisliti da se na ljubljanskom Prideu dogodi ono što se dogodilo prošle godine u Splitu.

Vjerojatno. Ali doživjeli smo nešto slično u lipnju 2009. u gay-friendly Cafeu Open u centru grada, za vrijeme čitanja LGBT literature. Napala je maskirana grupa mladića koja pripada ekstremnim desničarskim grupama. Ali oni samo izražavaju (tj. s kamenom i buktinjom u ruci) ono što govore desni političari i katolički klerici: da gejevi i lezbijke traže suviše za sebe, da svojom ideologijom truju njihovu nevinu djecu, da su čak i previše vidljivi pa onda nije ni čudo što izazivaju i dobivaju batine. Ali jako je teško pravno dokazati da je to govor mržnje jer mnogi ljudi nekako vjeruju da je sasvim normalno izražavati se o pederima i lezbama kao o nekoj vrsti neljudi. Ali i to se polako mijenja.

A mnogi i sanjaju o tome da će kad-tad biti priznata sva prava za gejeve i lezbijke i da onda Pride neće biti više potreban. Pride je, barem kako ja to razumijem, pitanje vidljivosti i kulturne različitosti i to će uvijek biti potrebno i značajno. Nije nam cilj društvo u kojem različitosti više neće biti potrebne.

Kakva je situacija s gej i lezbijskim aktivizmom u Sloveniji? Jesu li mediji partneri u tom aktivizmu?

Čini mi se da su mediji uvijek bili dobri partneri aktivizmu i da i danas ima veliki broj novinarskih imena koji odlično poznaju ovu tematiku i koji brzo usvajaju novosti s LGBT područja. Iznimka su neki desni mediji, ali njihova razina je takva da je teško bilo što objavljeno u njima ozbiljno shvatiti - osim ako niste dobar vjernik ili vjernica desnih političkih stranaka.

Inače, ove godine u 10. mjesecu slavimo 25 godina lezbijskog aktivizma i lezbijske skupine Škuc-LL i za tu priliku snima se i dokumentarni film u režiji Marine Gržinić i Zvonke Simšič koje žele napraviti "indeks vremena" i umjestiti važnost tog pokreta u širu društvenu i političku situaciju u Sloveniji (i Jugoslaviji). Gej i lezbijski aktivizam je u tom momentu raznolik, ima više udruga i inicijativa koje se bave nekim partikularnim aspektima, recimo omladinska grupa Legebitra ili grupa Dih, a na Metelkovoj aktivni su LFU (Lezbijsko-feministička univerza), Kulturni centar Q i lezbijski Klub LL-Monokel, dvije književne serije Lambda i Vizibilija kod izdavača Škuc, imamo festival gej i lezbijskog filma koji će se ove godine održati po 28. put i time je najstariji filmski festival ove vrste u Europi.

Tu su i krizni telefoni, savjetovališta, Udruga Parada ponosa Ljubljana. Gej i lezbijskim pravima bave se i u okviru Mirovnog instituta, postoje gej i lezbijske studije i predmeti na Fakultetu za socijalni rad, Filozofskom fakultetu, Fakultetu za društvene nauke... Imamo i lezbijke stand-up komičarke! Sad je aktualna predreferendumska kampanja "Za sve družine" ("Za sve obitelji"). Aktivizam ima dobru strukturu i ima sve više aktivista i aktivistkinja koji govore javno i predstavljaju se svojim imenom i obrazom. Za sve to je trebalo skoro trideset godina, ali nije tako loše ako uzmemo u obzir da u našoj regiji ne poznajemo gej i lezbijsku supkulturu kakva je bila u Berlinu, Parizu, Londonu u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća.

Možete li prokomentirati buku koja se digla oko priče "Moja dva tate" u dječjem časopisu "Ciciban"? S jedne strane, pozitivno je da takvi tekstovi pronalaze put do mladih čitatelja, a s druge, reakcija dijela javnosti je alarmantna...

Dio javnosti podigao se na noge baš zbog te kampanje za referendum za obiteljski zakon. Protivnici tog zakona, koji uvijek traže dlaku u jajetu, zahtijevali su da bi naročito "Ciciban" trebao biti "neutralan" i da nije trebao objavljivati priču o gej obitelji u ovo vrijeme. Mislim da protivnicima zakona smeta da te nekada "posebne" obitelji postaju sve više dio svakidašnjosti - u stvari, to one već jesu! Što je sad tu neutralno za vrijeme kampanje: da se ne smije pisati ni o kakvom obliku porodice - ili da se samo ne smije pisati o gej i lezbijskim roditeljima i njihovoj djeci? To je čisti ideološki konstrukt. Ali to nas ne iznenađuje, bit će još svašta prije 25. ožujka, dana referenduma. U ovom trenutku su izgledi da će zakon proći dosta dobri.

Koji su vaši prigovori na ovaj zakon?

Prvi prijedlog išao je u smjeru potpune ravnopravnosti svih obiteljskih zajednica, uključujući i pravo na vjenčanje i usvajanje djece. Zbog pritiska desničara i klerikalaca napravljen je kompromis pa u novoj verziji više nije moguće vjenčanje za gej parove, a usvojiti je moguće samo dijete po svojoj partnerici/partneru, što znači da netko od njih mora biti biološki roditelj. Te su dvije stvari smetale konzervativcima, naročito sada vladajućem SDS-u (Socijaldemokratska stranka), kršćanskoj Novoj Sloveniji i Civilnoj inicijativi za dječja prava koja je i predložila taj referendum i skupila 40 tisuća potpisa - a referendum je na kraju, i na žalost, potvrdio i Ustavni sud.

Ali pokazalo se da protivnicima smeta baš sve, a ne samo to da će pojam obitelji izgubiti svoj klasični sadržaj - ustvari, oni ne žele da se pitanja gej i lezbijskih zajednica i obitelji rješavaju u okviru obiteljskog zakona nego kao posebna prava, u okviru prvog diskriminatornog zakona o registraciji istospolnih zajednica. Smiješna je njihova tvrdnja da žele zaštititi djecu, dok su ustvari spremni napraviti sve da bi djeci koja već žive u istospolnim obiteljima što više zagorčali život.

Kako je tekla javna rasprava?

Bila je odvratna, neki desničarski političari (i političarke) proslavili su se primitivnim izjavama, neznanjem, arogancijom i u biti nasilnim stavovima po kojima bi trebalo liječiti homoseksualne osobe "koje to žele" i tako im "pomoći". Bilo je zapanjujuće gledati tu raspravu, kao da smo upali u 19. stoljeće i u vrijeme spaljivanja vještica. Ipak, neki su počeli shvaćati da se ne radi samo o homoseksualnim pravima, nego o općenitom pravu na različitost, naročito različitost obiteljskog iskustva, a ono je heterogeno za sve nas. Znamo za samohrane majke i očeve, udovce, udovice, primjere kad baka i djed ili stričevi i tete, sestre i braća preuzmu funkciju primarnih roditelja. Ili primjere hraniteljstva.

Kad se govori samo o jednoj formuli za obitelj - tata, mama i djeca - brišu se svi ostali oblici koji su čak u većini! A to su protivnici zakona jednostavno zanemarili, uvjereni da su sami utjelovljenje neke imaginarne tradicionalne slovenske obitelji i da zato imaju pravo da se javno okupljaju protiv obiteljskog zakona, oblače u slovensku narodnu nošnju i plešu i pjevaju uz slovensku narodnu muziku. Tako su izgledali ti mitinzi netrpeljivosti. Uvijek je opasno i politički bezumno postavljati samo sebe i svoj način života kao jedini pravi oblik. To uvijek smrdi na diktaturu mišljenja.

Kako komentirate nasilje na splitskom Prideu prošle godine? Nedavno ste u Splitu promovirali knjigu - hoćete li možda doći podržati Pride ove godine?

Nije me iznenadilo jer se u gradovima istočnoevropske regije to nasilje protiv spolnih manjina pokazuje kao konstanta, a konstanta je i ta sprega, motka političkog ekstremizma, okorjele i mitske ljudske predstave o "normalnosti i moralnosti", tog navijačkog razbijaštva i krajnje mržnje, patetičnog vapaja za ljudskim vrijednostima i govora mržnje kao oblika potvrđivanja vlastitog identiteta i normalizacije. Nije me iznenadilo, ali me uvijek pogode te strahovito nasilne i neljudske reakcije. I to od strane ljudi koji misle da se zalažu za nekakve ljudske vrijednosti. Ali, sva podrška hrabrim organizatorima. Takvi prajdovi se doimaju kao vrlo teški koraci, ali u biti donose velike promjene.

* Tekst je izvorno objavljen u Zarezu, broj 331, 29. ožujka 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autorice.

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

Nataša Govedić, Goran Sergej Pristaš, Vitomira Lončar i Vatroslav Miloš pišu i govore o financiranju nezavisne kulture

Marko Pogačar: "A gdje su fabrike?"

Slobodan Šnajder: "Nered na karti svijeta"

Temat posvećen likovnom umjetniku Davoru Vrankiću