T. C. Boyle : Dr. Seks
Albert Kinseyevo istraživanje "Seksualnog ponašanja muškarca" (1948.) i "Seksualnog ponašanja žena" (1953.) redovito se pojavljuje na listi "najpogubnijih knjiga" u povijesti čovječanstva: zajedno s "Mein Kampfom", "Komunističkim manifestom", i Darwinovim "Podrijetlom vrsta".
Od objavljivanja izvješća prošlo je šezdeset godina, no konzervativna elita i dalje Kinseya proklinje kao znanstvenika i taksonoma koji je razdvojio činjenice od morala. Njegovo izvješće je dalo statističko opravdanje promiskuiteta, homoseksualnosti i drugih "devijacija". A umjesto onanije ili oralnog seksa znanost je proskribirala apstinenciju, celibat i kasni brak.
Muški svezak "Seksualnog ponašanja" prodavao se za dvostruku cijenu onodobnih prosječnih knjiga, i imao je 804 stranice. Uprkos tome broj prodanih primjeraka dosegao je 150.000. Kinseyevo izvješće Time je proglasio najvećom senzacijom od "Zameo ih vjetar". Martha Raye pjevala je "Ooh, Dr. Kinsey", Julie Wilson "The Kinsey Report", a pojavio se i "The Kinsey Boogie". No ako je muški svezak zabavljao naciju, ženski ju je šokirao. U patrijahalni ideal žene nije se smjelo dirati. Na Capitol Hillu se govorilo kako "Seksualno ponašanje žene" ide na ruku komunistima koji žele uništiti moralno tkivo zemlje, a brojni mediji su pokušali nešto saznati o seksualnom životu Kinseya i njegovih asistenata - ne bi li izvješće prikazali kao znanstveno opravdanje vlastite izopačenosti.
Do Kinseya više se znalo o seksualnom životu vinske mušice nego li o seksualnom životu čovjeka. Seks je bio tabu, zakonski uvelike proskribiran. Za oralni seks sa suprugom odlazilo se u zatvor; snošaj izvan braka bio je općenito zabranjen, masturbacija nezakonita, a sodomija kazneno djelo u većini država SAD-a. Biolozi o seksu nisu znali gotovo ništa.
Sam Kinsey imao je problema kod konzumacije svog braka zbog prevelikog himena supruge. Iako oboje zoolozi, o svom problemu nisu znali ništa. Ta spoznaja Kinseya je usmjerila prema istraživanju seksualnosti. Njegov pionirski istraživački projekt imao je za cilj opisati i kvantificirati ljudsko seksualno ponašanje. Desetine tisuća statističkih obrađenih seksualnih anamneza postale su temelj seksualne revolucije.
U romansiranoj Kinseyevoj biografiji - "Dr. Seks" (Inner Circle, 2004.) - američki književnik T.C. Boyle koncentrira se na seksualne afere unutar kruga najbližih profesorovih suradnika (baš kao i film "Kinsey", u režiji Billa Condona). A tu je uistinu bilo živahno. Znanstvena detabuizacija seksualnosti poticala je promjene seksualnog ponašanja i kod samih istraživača. Otkrivši vlastite homoseksualne sklonosti Kinsey ih je počeo nemilice upražnjavati s vlastitim asistentima. Istodobno i njegova supruga uživala je u popodnevnim susretima s mladim muževljevim asistentom. Kinsey je inzistirao na odbacivanju svih inhibicija. Ali "igrice" su morale ostati u strogoj ilegali. Prema van Institut je trebao odašiljati sliku čvrstih brakova i stabilnih obitelji.
Roman je ponešto "spor", i u ritmu i u stilu, ali tema vuče priču, Kinsey je ipak razbio bocu s duhom i prvi udahnuo njegov dim. Njegova prosvjetiteljska uloga nije sporna; za Boylea on je Galileo. No ako su mu konzervativci predbacivali razdvajanje seksa od morala, Boyle mu na kraju romana predbacuje razdvajanje seksa od ljubavi.
Zvuči sentimentalno, ali ima tu nešto. Oslobađajući se od višemilenijskih vjerskih zabrana i praznovjerja nova seksualna norma potražena je među gornjim statističkim ekstremima. Istraživači su se "ugledali na visokofrekventne... bez obzira na to koliko su nepristrano htjeli izgledati". Sa znanstvenog stajališta to je bilo nebitno. No zanemarujući emocionalno Kinsey i njegov krug postali su, prema Boyleu, prve popratne žrtve seksualne revolucije.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )