Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 28.03.2007.

Tahar Ben Jelloun : Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti

Nitko nije znao zašto je podoficir Sebban početkom osamdesetih doveden u Tazmamart, tajni marokanski pustinjski zatvor. Visoki, snažni muškarac ništa nije govorio. Rekao je svoje ime, a onda zašutio. Tek bi na pitanje je li živ lupio dvaput o vrata samice. Govorilo se da je bio u kraljevskoj gardi. «Vjerojatno je napravio nešto strašno kad se zatekao ovdje. Možda je pokazao premalo poštovanja za neku princezu...».

Nakon nekog vremena iskočio mu je lakat, a meso je zahvatila gangrena. Tisuće žohara i drugih kukaca povukle su se iz drugih samica i koncentrirale u njegovoj. Proždirali su ga živog. Čuvari su se bojali otvoriti vrata. Pitali su je li još živ. Začuo bi se zvuk udarca nogom u vrata. Jedne noći više nije odgovorio. Sutradan su čuvari otvorili vrata ćelije i razbježali se. Žohari su prekrili tijelo. Kada ih se otrovalo čuvar je donio lopatu i kolica da ih se pokupi. Zatvorenik Aziz reći će da je Sebbanova smrt spasila ostale zatvorenike od žohara.

Potporučnik Aziz je sudjelovao u vojnom puču 1971. protiv marokanskog kralja Hassana II. Urotnici generali su strijeljani. Urotnici podoficiri osuđeni su na vječnu tamu, vodu i suhi kruh. U pustinjskom zatvoru organiziran je sustav polagane smrti u potpunoj izolaciji, bez prava na svjetlo. Ćelija, u biti grob s rupom za nuždu, bila je dužine tri metra i širine metar i pol. Visina joj je bila između metar i pedeset i metar i šezdeset. Ušavši u tu ćeliju Aziz se «rodio i umro». «Prije sam bio netko drugi. Ono što sam sada nema veze s tim drugim. Iz srama ne kopam po njegovom životu».

U jednom trenutku u zatvoru se našao i pas koji je, navodno, ugrizao nekog generala. Zatvorenici su ga znali čuti kako kruži ćelijom, udara repom o vrata. Glad i žeđ učinili su ga zlim. Ubrzo je umro od gladi i iscrpljenosti. Umirali su i zatvorenici: od ugriza škorpiona, konstipacije, slabosti ili ludila. Jedan zatvorenik uspio je počiniti samoubojstvo tako što se objesio ležeći na podu i odgurujući se nogama o zid. Ostali su živjeli, «putujući oko svijeta pod zemljom, zgrbljeni u ćeliji u obliku groba».

Kad bi sanjao, Aziz bi često sanjao majku u kuhinji. «Dva muškarca hvataju me za ruke i bacaju u rupu koju su iskopali. Vrlo brzo na mene stavljaju zemlju. Ne pomičem se. Ne pokušavam vikati. Pokopan sam ali čujem i vidim sve što se događa u kuhinji. Vidim majku gdje priprema jelo. Vidim sluškinju gdje pere pod... Smijem se sam i nitko me ne dolazi izvući odatle».

Svjetska javnost i zapadne institucije za ljudska prava saznale su za Tazmamart kada su krajem osamdesetih iz zatvora prokrijumčarene prve poruke. U rujnu 1991. zatvorenici su oslobođeni, a Tazmamart zatvoren. U Azizovom odjeljenju od 23 zatočenika oslobađanje je dočekalo samo četvoro. Nakon dvadeset godina, većinom provedenih u pustinjskom zatvoru, Aziz je izašao na slobodu. Bio je petnaest centimetara niži, imao je grbu, i luđački pogled koji je plašio liječnike.

Priču o stradanju Aziza Binebinea francuski pisac marokanskog podrijetla Tahar Ben Jelloun čuo je od Azizova brata. Negdje u isto vrijeme kada je Aziz zatočen u Tazmamartu, Jelloun je napustio Maroko i zatražio azil u Francuskoj. Godine 1987. za roman «Sveta noć» dobio je Goncourta kao prvi laureat iz Sjeverne Afrike u povijesti najuglednije nagrade za književnost na francuskom jeziku.

Rođen u Fezu (1944.) Jelloun je šezdesete proveo u Tangieru, gradu kroz kojeg su u to vrijeme prolazili mnogi pisci. Upoznao je Samuela Becketta, Rolanda Barthesa, Paula Bowlesa i Allena Ginsberga. Godine 1966. zatvoren je zbog sudjelovanja na demonstracijama u Casablanci. To mu je bilo jedino zatvorsko iskustvo u životu. Izvanredan roman o strahotama diktature i ljudskoj izdržljivosti počeo je pisati na temelju trosatnog razgovora s Azizom Binebineom.

Jelloun je bivšem zatvoreniku Tazmamarta izgradio veličanstveni literarni spomenik. «Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti» ravna je «Ispovijesti brodolomca», romana kojeg je Marquez napisao na temelju intervjua s brodolomcem Luisom Alejandrom Velascom koji je tjednima na splavi plutao Meksičkim zaljevom. Roman je dobio nagradu IMPAC 2004. No Jelloun je imao i nekih neugodnosti. Iako je potpisao ugovor o dobiti i odobrio prvu verziju rukopisa Binebine je optužio Jellouna za krađu priče. Zbog podjele novčane nagrade, ili nečeg sličnog, unesen je razdor u savršen spoj zatvorenika i pisca.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –