Tamara Modrić i Milan Zagorac : Studio TiM, odgovorni kapetan u brođenju vrlo kompleksnim morem književnih fenomena

Milan Zagorac, Tamara Modrić

Nenad Bartolčić: Krenimo od početka, kada ste 2005. osnovali Studio TiM, jeste li već na početku imali jasnu ideju kakve knjige želite objavljivati ili se profiliranje događalo u hodu?

Milan Zagorac: U biti da; naime, odmah smo krenuli na "nišu" publicističkih knjiga namijenjenih roditeljima i odgojiteljima; bile su to teme koje kod nas tada još nisu bile uopće ili su bile tek nedovoljno zastupljene. Kako je Tamara prevodila tu literaturu s talijanskog brzo i efikasno, a imali smo i dosta dobre partnerske odnose s talijanskim izdavačima koji su nam omogućavali povoljnija prava, nije postojala nikakva prepreka u tome da ih i realiziramo. Naravno, ne treba isticati, uvijek smo se vodili principom da budemo niskobudžetni, manje-više neovisni i da naše knjige budu zanimljive jednoj određenoj skupini čitatelja, ponajprije odgojiteljima, nastavnicima, roditeljima, djedovima i bakama. I u tome smo uspjeli. Knjige su se jako dobro prodavale, a i naklade su bile solidne. Da su se stvari tako nastavile i nakon krize 2010, vjerujem da bismo danas imali još više takvih objavljenih naslova.

Tamara Modrić: Kako smo i sami po struci profesori hrvatskog jezika i neko smo vrijeme radili u školi, teme poput ovisnosti o internetu, socijalizacije, komunikacije između djece i roditelja, hiperaktivnosti i poremećaja pažnja, dječjih pitanja kojima nema kraja, kao što vjerojatno nema kraja dječjim lažima i kojekakvim isprikama, bile su nam i više nego bliske. No, kao što je i Milan rekao, okolnosti su se u međuvremenu promijenile pa smo i mi donekle promijenili naš izdavački program, da bismo se prije nekoliko godina opet vratili djeci, odnosno mlađim i starijim tinejdžerima, romanima namijenjenima upravo njima, ali i njihovim roditeljima.
 

U bilješci o vašoj nakladničkoj kući uz godinu pokretanja navodite da je "osnovana 2005. godine pod astrološkim znakom Ribe", ima li taj astrološki podatak neko konkretno značenje?

T. M: To da je TiM osnovan pod znakom Ribe zapravo je bila slučajnost. Međutim, vladar Riba je Neptun, planet mašte i nerealnog. Ribe simboliziraju sve ono podsvjesno, intuitivno i tajnovito. Osim toga, kreativne su i maštovite, a često bježe od stvarnosti u svijet slikanja, čitanja i pisanja. Dakle, Ribe  su možda na neki način i personifikacija same umjetnosti.
 

Kako biste se danas ukratko odredili, kakve to knjige objavljuje Studio TiM i koja je vaša ciljana publika?

M. Z: Nakon teške krize od 2010. nadalje, koja je gotovo uništila hrvatsko nakladništvo, autorska prava inozemnih nakladnika su nam postala preskupa, odnosno naklade koje su se mogle plasirati postale su nedovoljne da bi se isplatile, pa smo se djelomično preorijentirali na domaće autore, ponajprije orijentirane na teen populaciju. To se pokazalo kao atraktivna niša koja još uvijek diše, ima stvarnu čitateljsku publiku, knjižnice naručuju naše knjige (prodaju obavljamo u najvećem dijelu mi sami, a tek onda se oslanjamo na knjižare i distributere), zainteresirani čitatelji nam se sami javljaju, a nemojmo zanemariti da smo i društvenomrežno vrlo aktivni, što je nakon godina rada, naravno, počelo davati rezultate.
 

Tko zapravo stoji iza Studio TiMa? Predstavite se oboje.

M. Z.: Od završetka studija 2000. godine, točnije čak od 1997., upoznao sam se s izdavačkim poslom uz časopis Rival koji je vodio Mladen Urem. Zatim sam radio u više izdavačkih kuća kao pomoćnik glavnog urednika ili kao glavni urednik i direktor. Jedan sam od suorganizatora i sudionika Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, prilično redovito objavljujem kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu u cijelom nizu tiskanih i elektroničkih izdanja.

Do sada sam objavio deset knjiga, s time da sam, naravno, uvijek najponosniji na romane, odnosno prozu: "Želiš li pogledati sunce u ponoć?" (2002.), "Jeste li kupili direktoru parkerice?" (2006.), "Spojene vožnje" (2011.), "Vražji prolaz" (2014.), "Noina velika avantura" (moj do sada jedini roman za djecu iz 2016.) te jedina zbirka priča među romanima – "Noćni ekspres" (2017.). Uz "Dan velikih valova – antologija Rivalova naraštaja" (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001.) i "Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba" (esej, koautorstvo s Mladenom Uremom,  2010.), tu je, primjerice, i "Simpatija za luzere na riječki način" (kolumne iz 2015.) ili "Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja" (esej iz 2015.).

T. M.: Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Rijeci 2000. godine i položenog stručnog ispita 2001., neko sam vrijeme radila u riječkim školama po kraćim zamjenama. U isto vrijeme počinjem raditi i kao lektor u listu Opatija, gdje ostajem skoro deset godina. Bilo je to neprocjenjivo iskustvo kada sam, zahvaljujući tadašnjoj glavnoj urednici Lidiji Lavrnji, upoznala izdavački posao od početka do kraja, odnosno od redakcije pa sve do tiskare. Potom opet radim kao lektor za neke riječke izdavačke kuće poput Adamića i ICR-a, za Filozofski, Medicinski i Pomorski fakultet, Državni arhiv u Rijeci, Primorsko-goransku županiju, brojne udruge... Od 2005. posvetila sam se isključivo TiM-u.
 

Kako ste podijelili poslove u vođenju Studia TiM?

T. M: Neke rukopise dobivamo u dogovoru s autorima, uglavnom onima koji su već objavljivali u TiM-u, a neki nam se autori jave i preko e-maila. Onda slijedi njihovo iščitavanje. Ako se odlučimo objaviti određeni rukopis, tada slijede lektura, korekture, prijelom i izrada naslovnice. Nakon svake faze obavljenog posla rukopis, sada već gotovo i knjiga, ide na uvid autoru koji je na taj način upoznat sa svakom etapom rada. Kada je knjiga objavljena, slijedi njezina distribucija po narodnim knjižnicama, ali i promocija. Naravno da ne možemo sami odrađivati cjelokupan posao, jer tu je još i brdo administracije. Stoga prodaju od samih početaka vodi gospođa Dianella, a u iščitavanju rukopisa, lekturama i korekturama pomaže nam naša suradnica, gospođa Nataša. Isto tako neke naslovnice prepuštamo dizajnerima. Knjige na poštu odvozimo sami u popodnevnim satima.
 

Možete li se prisjetite prvih objavljenih naslova? Iz današnje perspektive, izdvaja li se koji od vaših naslova (ili više njih) a da se pokazao bitnim da se danas Studio TiM ubraja u one malobrojne aktivne riječke nakladnike?

M. Z: Kako se ne bismo sjećali, svaki naš naslov je svojevrsni manufakturni rad i svakoga se pojedinačno sjećamo: prva izdanja prevedena s talijanskog, zatim neizbježna Uremova knjiga "Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda"; štoviše, knjiga je bila proglašena i publicističkim hitom godine. Tu su i izuzetne studije Danijele Bačić Karković. Možda bih sada izdvojio vrhunski naslov "Lotosi od neona", svojevrsnu antologiju suvremene indijske književnosti koja upravo izlazi. No, nikako ne bih želio preskočiti sve one knjige kojima smo mnogim domaćim autorima pružili priliku da se dolično predstave. Ma svaka je knjiga bila značajna na svoj način.

T. M: Meni je ipak nekako najdraža teen biblioteka iz razloga jer mi je izrada tih knjiga ujedno i jako zabavna, kako u samom sadržaju, tako i u poigravanju s fontovima u prijelomu i slikovitim naslovnicama. Možda je osjećam posebnom bliskom jer me na neki način povezuje s mojom primarnom strukom, tko zna... A na kraju, kada vidite da se vaši naslovi i posuđuju po narodnim knjižnicama, stvarno se osjećate dobro. Uistinu mi je teško izdvojiti neki konkretni naslov, tim više što je s nekim autorima suradnja zapravo prešla u prijateljstvo, no posebno mi je draga bila knjiga "Pozitivna" brazilskog književnika i liječnika Francisca Soaresa, kojeg smo imali prilike i upoznati u Zagrebu ove godine. Tema je vrlo aktualna – HIV, AIDS, maloljetnička trudnoća, diskriminacija... No, roman zasigurno ne bi bilo takav kakav je bez nesebične pomoći udruge HUHIV i Maje Erceg koja je napisala sjajan pogovor.

Na početku ste surađivali i s udrugom Katapult... čijih je nekoliko knjiga objavljeno u Studiju Tim?

M. Z: Suradnja s udrugom Katapult traje i danas i to ponajprije preko časopisa Književnost uživo, a vjerujemo da će se pokrenuti i ovaj knjižno-izdvački dio. Malo je poznato, no časopis Književnost uživo je zajednički rad koji je počeo kao društvenomrežni eksperiment, no danas je, unatoč stalnoj financijskoj potkapacitiranosti, posve solidna referentna točka cijelog niza novijih autora koji se pojavljuju. Usudio bih se reći da je na neki način preuzeo funkciju Rivala iz onog vremena od prije dvadesetak godina. Vjerujem da će se suradnja nastaviti, sve ukazuje na to da nakon više od pet godina sustavne suradnje, ona i dalje ostaje plodnosna. Mnogi naši autori koji su se u međuvremenu pojavili na Književnosti uživo dobili su svoje prve knjige, a neki su dobili i značajne nagrade. Vjerujem da se radi o projektu koji je sve samo ne elitistički i da je oblikotvoran za cijelu književnu zajednicu.
 

Kako je danas posložen vaš nakladnički program?

T. M: Vezano uz sadržaje, ponajprije želimo biti usmjereni na naslove namijenjene mladim čitateljima koji će, kao i do sada, otvarati široki spektar tema. Mišljenja smo da ako želimo imati kvalitetnu čitateljsku publiku u budućnosti, tada definitivno moramo započeti s najmlađima. Ako mlade ljude kroz knjige "učite" da različitost nije nešto od čega treba bježati, da smo svi, stjecajem okolnosti, takvi kakvi jesmo, ali da uvijek postoji prilika da budemo bolji, da se mnoge stvari ne događaju samo drugima, da neka teška razdoblja jednostavno moramo preboljeti i krenuti dalje, ali da je u svemu tome itekako važno da imamo podršku ljudi koje volimo, vjerujem da ćemo se svi zajedno razviti u bolje društvo. Osobno, mišljenja sam da se sreća cjelokupnog društva mjeri srećom njegovih pojedinaca.

M. Z: Na godišnjoj se razini napravi plan, dio knjiga dobije financiranje (doduše, uvijek nedovoljno) od strane Ministarstva kulture ili jedinica lokalne samouprave, dio knjiga financiramo sami, a zatim krenu dogovori oko ugovora s autorima. Posve jasno, radi se o malim proračunima s kojima se odmah na početku upozna autora, a koji tek u slučaju veće prodaje mogu donijeti ozbiljnije honorare. No, to ne znači da autori ne budu honorirani, naprotiv. Želimo da taj odnos bude korektan i fer, da autor zna što su naši troškovi te da je nemoguće da ako mi kao nakladnik ostvarujemo gubitak s nekim naslovom, odnosno ne uspijevamo pokriti ni trošak proizvodnje, a to je puno stavki, autor ne dobiva materijalnu naknadu u vidu honorara već samo određeni broj primjeraka. To dio ekonomske logike, a ona nam nalaže racionalnost u svakom postupku.

Svaki autor čija knjiga prodajom pokrije trošak i donese pa makar i simboličan plus, temeljem potpisanog ugovora može računati na honorar.

Nažalost, imputi koje autori, posebno početnici, dobivaju od strane onih koji ne ulažu svoj novac u posao, govore posve suprotno – samim time što im je objavljena knjiga smatraju da moraju dobiti honorar, iako knjiga nije prodana u broju primjeraka koji bi pokrio čak i trošak tiska. A treba se pozabaviti svime, od promocije do distribucije. Ulaganje u nečije ime je ozbiljan posao. A ovako se na kraju sve svede na honorar. I to u branši koja je posve iscrpljena. Pitam se samo na temelju čega? Da podignemo kredit u banci da isplatimo rad koji donosi gubitak? Financiranje je temeljno pitanje i svi ga nastoje izbjeći kada se radi o ovom poslu. Kada se radi o zubnoj protezi, novom kvačilu ili krovu na kući, interesantno, ono se podrazumijeva. Najvažniji su pojmovi partnerstvo i povjerenje, uz jasan odnos prema novcu, to je "sine qua non".

S druge strane, svaki autor čija knjiga prodajom pokrije trošak i donese pa makar i simboličan plus, temeljem potpisanog ugovora može računati na honorar. S obzirom na naklade, on je, treba biti iskren, simbolički, no to je stvar naših realnih mogućnosti. Mala smo zemlja u velikim problemima, posebno što se tiče nakladništva. Stoga naš program i dalje ostaje vrlo oprezan i odmjeren, možda čak i pomalo "konzervativan", naravno u financijskom smislu, usmjeren prema glavnom kupcu, a to su knjižnice.
 

Kako objašnjavate da je u Rijeci tako malo nakladnika knjiga? Doduše, to i nije izdvojeni slučaj, slično je i s drugim gradovima jer hrvatsko je nakladništvo koncentrirano u Zagrebu... koje vam probleme stvara ta izmještenost, a ima li možda i kakvih prednosti?

M. Z: Najiskrenije, odnos Ministarstva kulture prema tom segmentu više je nego loš, štoviše, kao da mu je ne samo Rijeka nego bilo što izvan kruga Runjaninove 2 i izvan krugova nečega što se smatra institucijom i mainstreamom posve ispod radara. Općenito, Ministarstvo kulture održava vrlo zastarjeli sustav potpora, to ima posljedicu nepoticajne atmosfere i, nažalost, ne vide se veliki napori da se to promijeni. To se možda vidi u trenutačnoj situaciji nakon kolapsa Algoritma: razgovori, vatrogasne mjere, pa možda moguće i neka komisija, no kratko i jasno – samo palijativa. Stoga i ne čudi da je sustavna potpora riječkim nakladnicima, pa tako i nama, samo simbolička. I to unatoč činjenici da bi odnos Ministarstva kulture prema malom nakladništvu i izvan glavnoga grada trebao biti od krucijalne važnosti jer se zna da lokalni proračuni za kulturu i nakladništvo jednostavno nisu dovoljni, posebno ne za veće i složenije projekte.

Kao jedno od rješenja vidim agenciju za knjigu, no bez fige u džepu i osobnih partikularnih interesa.

Kada se promijeni odnos Ministarstva kulture prema nakladništvu općenito, promijenit će se i mogućnosti rada u nakladništvu u cijeloj zemlji. Kao jedno od rješenja vidim agenciju za knjigu, no bez fige u džepu i osobnih partikularnih interesa. Jedan mi je američki prijatelj rekao da ako biznis nakon nekog vremena ne zaživi, nema kupce, nema ulagače, a očekuje isključivo subvencije, to nije biznis već samoubojstvo. Ovako, cijela je nakladnička scena jedan mini Agrokor koji gotovo u potpunosti ovisi o skrivenim ili očitim neskrivenim subvencijama. Iskreno, da imate novca, biste li kupili koji "uhodani hrvatski izdavački biznis"? Ne morate odgovoriti, pretpostavljam što mislite. Radije biste kupili kuću prvi red uz more, rentali je za 2000 eura tjedno po smještajnoj jedinici tijekom šest do osam mjeseci i pritom uređivali svoj elektronički književni magazin. Napravili biste više nego uza sve potpore zajedno.

T. M: Mislim da je nakladnicima izvan Zagreba podosta teško jer jednostavno ostajete na marginama događanja. U Rijeci imate krug suradnika koji će redovito popratiti vaša nova izdanja u medijima, poput Novoga lista, Teklića, povremeno i Glasa Istre. I to je, nažalost, sve. Kao jedan od problema u našem poslu vidim baš taj nedostatak medijske potpore i popratnih recenzija. Slažem se da Rijeka nije izdvojeni slučaj po pitanju malog broja izdavačkih kuća.
 

Kako vidite riječku (i njoj gravitirajuću) književnu scenu?

M. Z: Ona je povijesno došla do razine koju nikada nije imala. Raznolika je i bogata, istina, možda nedostaje još plodnih autora, kao i ponešto nacionalne vidljivosti, no nikako se ne smije zanemariti da neki od najvažnijih domaćih autora na hrvatskoj sceni djeluju baš iz riječko-istarskog kruga. Bez obzira na to što je povijesno Rijeka imala i Kamova, Cihlara Nehajeva, njegova brata Vatroslava, Zvanu Črnju, Dragu Gervaisa, imala je (i ima) Nedjeljka Fabrija, Ivana Rogića Nehajeva, Milorada Stojevića, pokojnog Ljubomira Stefanovića ili Srećka Cuculića, danas u njoj djeluju vrlo prominentne književnice Daša Drndić, Vedrana Rudan ili, primjerice, nešto samozatajniji Marina Biti ili Sanjin Sorel.

Osobno nisam toliko profesionalno vezan uz tu generaciju autora, no ono što je danas aktivna riječka scena, a to su Tea Tulić, Enver Krivac, Davor Mandić, Zoran Krušvar, Vlado Simčić Vava, Zoran Žmirić ili Mladen Blažević te Božidar Alajbegović kao kritičar, značajno je i nikako se ne može izbjeći činjenica da svi oni, uz još desetke drugih, čine jednu raznoliku, živu scenu koja svake godine daje nove knjige, nove rezultate, nova predstavljanja i koja je ljestvicu "riječke književnosti" postavila značajno više no ranije. Kažem "riječke" u navodnicima jer ona je sada oslobođena prostorne stege grada u kojem se nalazi, ona je prije u jednom velikom informacijskom oblaku.

Ovdje je važno spomenuti cijelu novu generaciju autora koja nastaje i oblikuje se upravo u tom oblaku i daleko je nadrasla neke fizičke granice grada: Sebastijan Kukavica, Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, ima ih još… Sve je to priča u nastanku i konačno će biti vidljiva za nekoliko godina. To će onda biti neki novi "riječki krug redom".
 

Prokomentirajte recentnu situaciju nastalu propašću knjižarskog lanca Algoritam MK... kako vas je to poslovno pogodilo, jesu li se vaše knjige uopće prodavale u AMK?

M. Z: Radi se o klasičnoj priči u kojoj se gubitke prethodnog razdoblja htjelo ili računalo utopiti u prividnom rastu: uzeti tolike knjižare, tolike zaposlene, tolike prostore, toliko knjiga u komisiju, s računicom da će to donijeti više i još pokriti ono prethodno, uz, pretpostavljam, značajna kreditna zaduženja. To je balon i on puca kada prvi kojima dugujete počinju prisilno naplaćivati svoje dugove, a tada se otkrije da novca nema niti ga je ikada bilo. Ovo nije visokoprofitan posao, ima prevelike vezane troškove, kreditno je neatraktivan (doduše, što bi bilo da je tek bio kreditno zanimljiv) i trebalo je stvari samo prilagoditi stvarnoj mjeri. Osobno me pogađa što je niz mladih ljudi dobio otkaz. S druge strane, nismo imali ozbiljne poslovne odnose s tom tvrtkom pa nemamo izravno veće štete.

T. M: Znam da su mnogi nakladnici ostali pogođeni propašću Algoritma. Naša suradnja bila je minimalna s obzirom da s tim lancem nismo imali ugovor o komisijskoj prodaji. Par desetaka naslova koje su naručili uredno su nam i platili po predračunu tako da uistinu ne možemo dijeliti problematiku drugih nakladnika po tom pitanju.
 

Kako uopće distribuirate knjige? Možete li reći koliko se u postocima prodaju kroz knjižarsku mrežu, koliko vam otkupe knjižnice, a koliko prodajete sami direktnom prodajom?

T. M: Kada stigne novi naslov, najprije se nudi narodnim knjižnicama po već postojećim listama. Neke knjižnice odmah uzmu primjerak ili više njih, dok neke knjigu uzimaju na ogled. Prodaja se najvećim dijelom odvija putem telefonskog razgovora, a manjim dijelom ponude se šalju e-mailom. Potom naslov nudimo distributerima, knjižarama i web knjižarama s kojima imamo komisijske ugovore. Dakle, redoslijed prodaje uvijek je isti – neposredna prodaja, distribucijska mreža pa tek na kraju Ministarstvo kulture.

M. Z: Gotovo je sva prodaja izravno knjižnicama i naručiteljima-pojedincima. Jedna od najvažnijih politika je ona da nemamo nikakve zalihe na skladištima osim manjih rezervi "za svaki slučaj". Naime, te bilance nisu nikakav kapital nego gubitak i stoga se uistinu pazi na naklade, procjenjuje se za svaki pojedini naslov moguća prodaja, obveze prema komisionarima u skladu s ugovorima, kao i obveze koje moramo dati besplatno. To ovisi od naslova do naslova, neki se prodaju u 600, neki u 200 primjeraka, ali da, treba biti iskren, naklade naših naslova uvijek su u potpunosti prodane, nemamo remitende, a ukoliko se pojedini primjerak vrati od nekog komisionara, a knjige su neoštećene, dajemo ih dalje onima koji mogu prodati po diskontnim cijenama. Tako nastojimo priču uvijek izbalansirati. Zna se tok svake pojedine knjige, pitajte me, meni je dio svakodnevnog rada popodnevni odvoz robe na poštu. Otkup Ministarstva događa se iznimno, iako, naravno, naše knjige nudimo Ministarstvu na otkup. No, što se tiče navedenoga, treba pitati odgovorne u komisijama za tu djelatnost u čemu je problem, što ne štima s knjigama. Svakako mislim jednom prilikom otvoriti i tu temu.
 

Kako odabirete autore koje objavljujete? Primjetno je da se mahom se radi o domaćim autorima...

T. M: Da, mahom prevladavaju domaći autori, neke od kojih mogu smatrati "kućnim autorima" s obzirom na višegodišnju suradnju. Razlog tome je jednostavan – nedostatak potpora za izdavanje stranih naslova koji bi nama i našoj potencijalnoj publici bili interesantni. Dakle, ako želite objaviti takav strani naslov, čak i uz najbolje pregovaračke sposobnosti sa stranim izdavačkim kućama, u našem konkretnom slučaju talijanskima, autorska prava nećete dobiti za manje od 1000 eura. Zatim na taj iznos morate platiti još dodatna davanja. Na kraju godine plaćate i rojalitete nositelju prava od kojih 8 posto po naslovu. Potom je tu i cijena prijevoda, pripreme i tiskanja knjige. Na kraju, kada podvučete crtu, zaključak je, nažalost, uvijek isti – preskupo za premalo plasiranu i naplaćenu nakladu. Međutim, uz potporu koja bi pokrila barem dio troškova, situacija bi bila znatno drugačija. Dodala bih tome da su i knjižnice uvijek benevolentnije prema stranim naslovima. I to je još jedna u nizu činjenica s kojom se svi moramo pomiriti, i autori i mi kao izdavači. Ali tako je kako je, barem za sada.

M. Z: Bit ću kratak: nakon procjene kojoj je ciljanoj skupini knjiga namijenjena, odnosno kome bi mogla biti interesantna, slijede dogovori s autorom, izrada troškovnika, procjena vremena objave, kao i planirane promo-aktivnosti. Kako smo mi mali pogon, svaka je knjiga svojevrstan prototip pa se prema svakoj odnosimo individualno. Tematski preferiramo young adult prozu, ali ukoliko je neka tema interesantna, svakako ćemo se odvažiti i na taj iskorak, pa čak i u do sada nepoznato područje.
 

U ovim krajnje otežanim uvjetima proizvodnje i prodaje knjige, uspijevate li ne ostati dužni autorima?

M. Z: Autore se kompenzira na više načina: jedan je u primjercima knjiga koji znatno nadmašuju onih 10 autorskih koji su propisani ugovorom. Osim toga, autor gotovo sigurno može računati, po zatvorenoj prodaji, pokrivenim troškovima i naplati, da će dobiti udio u svojoj knjizi i to bez iznimke, sa svim davanjima. Iako je često riječ o malenim iznosima, svakom autoru objašnjavamo stanje na nakladničkoj sceni i činjenicu da se od 200 ili 300 prodanih primjeraka, minus troškovi proizvodnje i minus rabati, ne može očekivati da se dobije neki značajniji iznos. I da, autori to uglavnom shvaćaju; ako ne shvaćaju, ni ne započinjemo posao s njima.

Osim toga, Hrvatska ima i sustav potpore za književno stvaralaštvo koji je suplementaran autorskim honorarima. On donekle simulira one avanse koje bi dobili traženi autori vani za pisanje svojih djela, no kao ni u drugim područjima, ni tu nije sve posve jasno i zahtijeva u svakom slučaju dodatnu razradu. Čini se da je taj sustav, kao i onaj s otkupima i potporama, neka vrsta socijalne mjere, a ne mjere koja bi poticala najproduktivnije autore.

T. M: Ma zapravo je to jedan sustav u kojem ne mogu biti u potpunosti zadovoljni ni autori ni mi kao izdavači. Svjesni smo da su ti honorari možda više "džeparac" nego ozbiljni honorari, no kada se uzme u obzir sve što je Milan naveo, ni ne može biti drugačije. Odnos autor-izdavač zapravo baš i nije jednostavan jer autor je osjetljiv na svoju knjigu, što je razumljivo, a izdavač pak sve to gleda iz druge perspektive. U zadnje vrijeme često je "prozivanje" suradnika, lektora i izdavača po Facebooku, što je, po meni, ispod svake kritike. Ako si nezadovoljan, imaš neka pitanja, nešto ti nije jasno, kontaktiraj dotičnu osobu i razriješi situaciju na način koji priliči i profesionalcu i čovjeku. Takve su "hajke" meni doslovno nepodnošljive, čak i kada u njima izravno ne sudjelujem.
 

Osim da im objavi knjigu i isplati honorar, autorima je važno i da im nakladnik osigura kakvu-takvu vidljivost kod potencijalne publike. Koliko Studio TiM uspijeva u tome, kojim se promotivnim kanalima služite?

T. M: Kao što sam već spomenula, jedan od problema je medijska umreženost. Mišljenja sam da izdavači ne bi trebali biti svojevrsne marketinške agencije koje se bave promocijom autora i knjiga. To je jednostavno previše posla. Ali u ovom se poslu, a vjerujem da ni kod drugih nakladnika situacija nije bitno drugačija, uglavnom sve svodi na one man show. Dakle, ako izdavač odradi svoj dio posla koji uključuje i promociju, ta trenutno nepostojeća agencija trebala bi se baviti svim onim dodatnim promo-aktivnostima. Naravno da bi to imalo i svoju cijenu. I tu opet cijela priča pada u vodu tako da se snalazimo kako se snalazimo.

Ono što uvijek preporučujem autorima je da, paralelno s tiskanim izdanjem, svoju knjigu puste u cijelosti i kao besplatnu e-knjigu, recimo na Issuu platformi, a mogu i na bilo kojoj drugoj. Time neće ugroziti prodaju, to pokazuje i iskustvo, a imat će daleko veću vidljivost. Isto se odnosi i na vođenje bloga prije no što je knjiga objavljena. Sve su to pred i post marketinške aktivnosti koje su u potpunosti besplatne. No, mnogo toga ovisi i o samom autoru, koliko je spreman "povući" za vlastitu knjigu.

M. Z: Za razliku od onoga što je bilo tzv. staro nakladništvo, mi smo odmah uhvatili korak sa suvremenim medijima, usput ne zanemarujući ni one klasične promocije. Koristimo cijeli niz kanala da se dozna za naše autore; naravno, uloga samoga autora je nezaobilazna, njegov je karakter također bitan u tome kako će se knjiga predstaviti. No, općenito, naše su knjige više-manje zastupljene, imamo tijekom godine brojne objave u lokalnim medijima i s time nikako ne smijemo biti nezadovoljni. Mislimo također da je lažno "boostanje", odnosno hiperreklamiranje za neku knjigu jednostavno kontraproduktivno. Poznajemo slučajeve gdje neka knjiga dobiva značajan medijski prostor, ne ulazimo kako, a da je nikad nitko nije pročitao, da jednostavno nema ni jednu relevantnu recenziju osim onih plaćenih ili dogovorenih. To je promašaj, to je blamaža, ali, srećom po takve, te stvari malo tko primjećuje. Galama je nekad jednostavno previše, sve je stvar mjere. Kako sam osobno godišnje više od 50 puta u medijima, bilo izjavama, bilo o vlastitim izdanjima, bilo drugim projektima poput Ri lita ili Književnosti uživo, bilo da se radi o predstavljanjima domaćih i stranih autora u Rijeci, opet moram priznati da može i bolje. Uvijek sve može biti bolje. U krajnjoj liniji, i naša bi izdavačka kuća bila bolja kada bismo imali pet zaposlenika, barem dva milijuna prihoda i tridesetak naslova na godinu. Nimalo neostvariv cilj, no treba sve staviti u pravi kontekst. Sada smo na tri i pol osobe i dvanaestak izdanja godišnje.
 

Kako vidite knjižno nakladništvo u Hrvatskoj do, recimo, 2020. godine? Kojim bi mjerama trebalo pomoći nakladništvu, pa i knjižnom sektoru u cjelini, da se iz današnje situacije počnemo napokon kretati naprijed?

M. Z: Prvo treba stati na loptu s dosadašnjim palijativnim modelom. Svima koji sudjeluju u lancu – autorima, knjižarima, nakladnicima, prevoditeljima, lektorima, grafičarima – svima trebaju biti postavljeni jasni kriteriji i jednake šanse. Da, subvencija u početku da, i to u iznosu koji može pokriti godinu dana rada. Nakon toga posebne kreditne linije koje bile namijenjene baš izdavaštvu, kao nacionalno prevažnoj branši, a ne "lijevom smetalu". Tako bi se dio odgovornosti za samu knjigu prebacilo na nakladnika, pa potom i na autora. Budući da se kredit mora vratiti, svaki bi nakladnik jako dobro razmislio hoće li ulagati u knjigu namijenjenu otkupu Ministarstva ili će raditi za čitatelja. I nema tu one, usudio bih se reći, vrlo maliciozne pretpostavke o "glupom čitatelju" koji želi krimiće i ljubiće. To je arogantno patroniziranje i napuhanost koja nas je dovela tu gdje nas je dovela. Čitatelj želi knjigu, a svaka knjiga nalazi svog čitatelja. Na nakladniku je da se brine o proračunu svoje knjige, da namakne dodatne izvore i osmisli način na koji će uspjeti uspostaviti narativ o svojem moguće i posve nepoznatom autoru, djelu i novoj temi.

I nema tu one, usudio bih se reći, vrlo maliciozne pretpostavke o "glupom čitatelju" koji želi krimiće i ljubiće. To je arogantno patroniziranje i napuhanost koja nas je dovela tu gdje nas je dovela.

Postoje alati za to, a koji nisu samo reklama na TV-u. Moj bi prijedlog bio model u kojem nakladnik preuzima odgovornost kakvu će knjigu objaviti, na koji način, uz koju nakladu i uz koja dodatna sredstva. Otkup kao otkup bih ukinuo, ali bih sredstva preusmjerio u nabavu za knjižnice i organizirane edukativno-informativne aktivnosti s posjetama pisaca školama i drugim institucijama, puno ekstenzivnije no što je to danas. Također, nastojao bih da se stvori novi narativ hrvatske književnosti koji ima puno više poštovanja prema samome sebi, pa makar bila riječ o nekom žanru, kao što je to, primjerice, danas skandinavski krimić. Ne, mi smo htjeli glumiti mudrace, a dobili smo totalnu evaziju čitanja. Uglavnom, nakladnik u budućoj sceni predstavlja odgovornog kapetana u brođenju vrlo kompleksnim morem književnih, dakle općesvjetskih fenomena. I kao što postoje različiti kapetani različlitih brodova, za očekivati je da postoje različiti nakladnici s različitim programima i različitim pristupima.
 

A kako biste rješavali problem knjižarstva? Što u njemu danas ne valja, u kom pravcu bi se ta važna karika knjižnog lanca trebala trebala razvijati?

M. Z: Ono je središnja os oko koje moderno nakladništvo može funkcionirati, zajedno s posebnim PR-om vezanim uz nakladništvo, kao i specijaliziranim agencijama koje usmjeravaju akcije prema određenim skupinama. Knjižarstvo mora preuzeti distribuciju, biti platežno sposobno, održavati korektne odnose s nakladnicima, autorima i PR-istima i sve to skupa održavati u cijelom nizu različitih registara: bilo da se radi o književnosti za djecu, o književnosti za odrasle, o stripu, o publicistici, o znanstvenoj knjizi itd. Današnjica zahtijeva specijalizacije, različite organizacijske vještine i strategije, a ne ovo što trenutačno imamo.
 

Komentirajmo malo i projekt "Književnost uživo", prošlo je već nekoliko godina od njegovog pokretanja, uglavnom ste koristili Facebook kao njegovu komunikacijsko-izvedbenu platformu. Kakav je koncept iza projekta i koji bi bili rezultati?

M. Z: Projekt je, kako smo spomenuli, u startu niknuo kao otvorena platforma na Facebooku. U međuvremenu smo dobili web te četiri Issuu izdanja godišnje. Ne rastemo kao što smo rasli prvih godina, no ima tu i namjere; naime, bolje je imati manje dobrih suradnika nego višak loših. I da, životne su nas realije rasule po cijelom svijetu, redakcija je raspršena od Kanade preko Irske i Norveške do ovih malih relacija unutar Hrvatske. Projekt nastoji svaki broj oblikovati najboljim sadržajima koji su objavljeni na webu, uglavnom ne vodeći se mjerom čitanosti; naime, ovaj je projekt niskobudžetan i ne postavljamo si neke jako visoke kriterije, ali nastojimo biti aktualni i novi, svježi,  svakom novom broju pristupiti kao malom događaju. U zadnje se dvije godine nalazimo u svojevrsnoj tranziciji, želimo da se projekt što više prebaci na novu generaciju urednika i, za sada, uz manja posrtanja, projekt ide dalje očekivanom dinamikom.
 

Sudjelujete li na koji način u projektu Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020.?

M. Z: EPK u sklopu svojih brojnih aktivnosti svakako ima u vidu i podršku književno-nakladničkoj sceni, kao i sve aktivnijoj sceni autorica i autora koji djeluju u Rijeci te je taj zamah sve vidljiviji i na nacionalnoj i na međunarodnoj razini. Naravno, EPK je u fazi formiranja vlastitih struktura oko postavljenih stupova na kojima se temeljila kandidatura i književna scena će kao takva biti artikulirana oko ovih tematskih blokova, pa samim time vjerujemo da će EPK svakako pripomoći da riječka književna scena još ojača i dobije na značaju. U tom smjeru idu i očekivanja nas kao malog izdavača. Za sada to vidimo kao poseban "šušur" brojnih stranih pisaca i predstavnika fondacija (toga do prije godinu-dvije nije bilo toliko) koji se aktivno zanimaju za riječku kulturnu i, što je najzanimljivije, književnu scenu. I tu vrlo često nastojimo biti najbolji mogući domaćini.