Tanja Mravak : Moramo razgovarati
Makedonski pisac Goran Stefanovski, brat poznatijeg svirača gitare Vlatka, napisao je dramu "Hi-Fi". Ta visoka rezonantnost pokrivena naslovom, moć reprodukcije dušinog zapisa, negdje je u središtu narativna ustroja njegove drame. A i inače se radi o velikom problemu, vjerojatno osnovnom problemu ne samo u relacijskom smislu, nego i kada je čovjek sam; ljude je inače teško izdiferencirati, ali bi lako bilo izdvojiti pojedince koji sami sebe dobro čuju, tim se likovima oči drugačije žare. Pod uvjetom, naravno, da sami imate dobar uređaj, da ih prevrtite kao LP i da čujete duboke utore, dobru produkciju, jasno izbalansirani instrumentarij.
Slično je i s piscima, tim tobože odličnim reproduktorima sofisticirane hi-fi rezolucije, njuškama čija slika ima mnogo piksela. Imate pisaca koji kao da su gluhi i slijepi, odnosno kao da imaju izvjestan poremećaj u prijemu, pa je sve prije nego li stigne do središnjeg centra, tamo gdje se obrađuju podaci, već pokradeno, opljačkano recepcijentovim krnjim individualitetom. I to ne u smislu subjektivne interpretacije podataka, nego u smislu manjka podataka. Nužno nešto fali, ćutiš kao vrgorački poeta, koji je znao da falimo mi sami.
Tanja Mravak otprije je poznata po kratkim pričama, nagrađivana je i hvaljena s prilično visokih mjesta hrvatske književnosti, a "Moramo razgovarati" njeno je prvo knjigovno uobličenje proza što ih piše unazad nekoliko godina. Teritorij na koji je smjestila kameru donekle podsjeća na Bergmanove "Prizore iz bračnog života", i to poglavito strategijski, ne izbjegavajući, unatoč neupitnoj empatiji spram likova, redateljevu nemilosrdnost, odnosno želju da stvari vidi što je moguće jasnije.
U priči žena pita muža sjeća li se da joj je rekao kako njegov prijatelj ima ljubavnicu. Mravak nije napisala tragihumorističnu prvu priču kod koje bi muž saznao da je ona ta ljubavnica, nego je napravila okretaj zavrtnja više i dovela nas u središte svog osjećaja svijeta, a to je spomenuta nespojivost spojenih emocionalnih posuda; ljudi koji dijele sve, pa i najozbiljnije stvari, poput kredita, apsolutno nisu u stanju ni najmanju dionicu odvoziti u paru. Likovi se uglavnom vole, što njihova nastojanja čini još bolnijim, još smiješnijim. Velikom francuskom piscu Louisu Ferdinandu Celineu dobro su stajala i izgovaranja općih mjesta, poput onoga kada u "Putovanju na kraj noći" zapiše da ljudi uopće ne mogu doprijeti jedni do drugih.
Ovu pokidanost komunikacijskih kanala (svi su televizori upaljeni, ali beru samo onaj bijeli šum iz svemira) stilski je Tanja Mravak "odradila" izrazito šturim scenografsko-dramaturškim postavom. Dijaloško i dijalektalno (Sinj/Split) bogat rukopis postavljen je u situacijski krš i kamenjar, na suho stijenje na koje odozgora sunce dere ravno u potiljak. Gotovo sve priče moguće bi bilo adaptirati za kazalište, možda još bolje za film, i bio bi to niz apsurdnih i krhkih komada iz bračnog i drugih života u kojima vozimo paralelni slalom između htijenja i mogućnosti, između ambicije (za komunikacijom) i rezignacije (kao posljedice umora izazvanog prevaljenim kilometrima koji su zapušili injektore autoričinih likova).
Spisateljski bi joj blizak bio Čehov, Carver, od domaćih vjerojatno Bulić (on ima likove koji su s dosta visoke ograde tresnuli o asfalt, samo što su Bulićevi likovi uhvaćeni prije mraka braka), po ekonomiziranju narativnim sredstvima možda Perišić (s time što su njegovi junaci nekonvencionalniji i skloniji teoriji, pa makar se radilo o embrio-teoretičarima, cugerima iz kvarta - i njih muči što je iza pića).
Priče počinju od sredine, o počecima se izvještava (ako se izvještava) usput i u kratkim, maltene sms natuknicama, kao da autorica ne želi trošiti čitateljevo dragocjeno vrijeme, i kao da smatra da je drama smjestiva i u šalicu jutarnje kave, ili uz nju. Sve se važno uvijek odigra u dvije tri minute, s čime bi se zasigurno složili ljubitelji teorije velikog praska. Znači, pripada onim piscima koji više brišu nego što pišu, koji samo brisanje smatraju kreativnijim dijelom pisanja od samog pisanja. I što od velikog praska kod nje nema ništa, stvari se na kraju vrate na početnu točku, jer je čovjek nekakva vrsta predmeta, ipak.
Mi smo prvo predmeti koje život premješta s jedne na drugu gomilu, pa ljudi. Nepokretni, zarobljeni svakodnevicom, nesposobni ustrajati u naumu, čak i kada je akciona minimala u pitanju: muž ženi predlaže da odmah nakon posla odu na kupanje, ali nekoliko minuta njena depiliranja i on već ne zna za sebe, šalta kanale na tv-u i rikava od kroničnog nedostatka energije.
Teško bi bilo izdvojiti priče koje dominiraju ovom zbirkom. Unutra je petnaest kratkih noževa koje Tanja Mravak s podosta preciznosti zabada oko čitateljevih emocionalnih ekstremiteta, gore i dolje, lijevo i desno. Sociološki ne pripada generaciji i ekipi koja će ovih zadnjih dana na jedvite jade nabavljati ulaznice za Balaševića, ili to spisateljica na jednom mjestu samo ironizira svoju mračnu prošlost koja je kroz tu ironiju još uvijek tu negdje, u što mi je teško povjerovati zbog spominjanja "Clash on Broadway", premda je pala prijetnja o prodaji albuma, ali onda mora da se davno kupilo.
Sinj je inače rokerska Meka, čisto da metropolitanci znaju, da poslije ne bi bilo kukanja: ima tamo jedna dvometraška ekipa prilično respektabilna izgleda kojemu u pozadini stoji izniman glazbeni ukus, s kojim ukusom kad se sretnete malo uzdišete, malo pjevate; predvodi ih jedan crkveni restaurater, i vise na svim svirkama u okolini koje vrijedi vidjeti i čuti. Naslovna je priča zbirke možda svojevrsna "London Calling", ali to je album na kojemu je još sijaset pjesama, što'no bi rekli kritici, iste kakvosnosti, što možemo reći i za zbirku priča "Moramo razgovarati".
Knjige privatno dijelim u tri kategorije. Jedne nosim kod oca u stan. Druge, draže, kod punca i punice, stanuju ulicu iza naše kuće, pa lako odem po njih. A treće ostaju u kući u kojoj živim sa svojim banditima i psom. U kući su knjige isto podijeljenje u tri kategorije. Zbirka "Moramo razgovarati" Tanje Mravak je zauzela svoje mjesto u sobi u kojoj čitam.
Zbirka bi bila događaj i da je pisana na nekom velikom jeziku. Po kineskom je horoskopu ovo godina štakora, velika godina inteligencije i komunikativnosti. U hrvatskom književnom horoskopu ovo je godina žena, odličnih spisateljica kojima, ako otvarate ove stranice, već znate imena.
Tanja Mravak: "Moramo razgovarati"
Algoritam, 2010.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )