Tatjana Gromača : Bolest svijeta
Bolest svijeta
Kada je psu muka, kada mu je zlo, pas jede travu da povrati ono što ga muči. Tatjana Gromača kada piše isto jede travu, onu oštru, tvrdu. Nije to lijepa usporedba. Možda nije niti primjerena. Ali se čini sasvim točnom. Kada piše, Tatjana Gromača jede travu da bi s onim napisanim izbacila iz sebe depresiju, melankoliju, paranoje; da bi izbacila iz sebe prazninu i mučninu; prošlost, sadašnjost, budućnost; ono što čini nju, ono što čini čovjeka kao takvog; naposljetku, ono što je "bolest svijeta".
U svom trećem romanu Gromača piše da "niže ova svoja slova, kao što netko na konac niže rižino zrno". Pisanje je "molitva", riječi se premeću poput "krunice": sve zato ne bi li se "za čas otrgla od propadanja u koje sam uvučena i kojemu pripadam…"; ne bi li "odložila samoubojstvo"… Teške su to riječi; teže od gravitacije na Jupiteru. Ali Gromača ne "jede travu" bez razloga. Njen solilokvij, ispovjedna proza u maniri dnevničkih zapisa sredovječne majke i supruge, dnevnik je "lude babe". Literarni "striking". Gromača je sa "Bolesti svijeta" sve poskidala sa sebe i gola protrčala kroz književnu scenu: učinivši je na trenutak i velikom i važnom.
U "Bolesti svijeta" ima stranica koje su na rubu paranoje. Ili onkraj ruba. Sumnjivi su oni susjedi koji ugnjetavaju ljude dižući buku u vrijeme poslijepodnevnog odmora. Još su sumnjiviji oni koji na to ustrašeno šute. Tu su i tzv. zreli ljudi, oni koji žive bez da išta vide ili čuju – bez da vide susjeda koji redovito prebija ženu ili dijete; ili, ne daj bože, da vide i čuju kada se neke odvodi u logore, i "odsijeca im glave" (!).
Zemlja je zapravo u stanju trajnog rata i kada nema rata. Na svim razinama: u susjedstvu, na televiziji, u ekonomiji, visokoj politici. Fronta je posvuda, a neprijatelj je najčešće nevidljiv, ne može se u njega uperiti prst, a opet kud god da se uperi prst vidjet ćemo samo neprijatelja. Onog koji nas "porobljava i organizira", "diktira naše živote"; onog koji "odijeva skupu odjeću i vozi skupi auto" – "da može poslužiti kao primjer drugima".
Medicina ima dijagnozu za tu paranoju, za melankoliju, za nemogućnost radovanja; bilo to "skupoj kožnoj torbi, cvijeću u cvijetnjaku ili sočnom komadu pizze", bilo to trajnoj ili postojanoj sreći zajedničkog života s partnerom i djetetom, unutar nečega što se može zvati domom. Medicina ima i mogućnosti da takvo stanje farmakološki riješi: ako gutanje tableta i kemijski proizvedeni privid možemo zvati rješenjem. No većina onoga što ispovijeda Gromača nadilazi nadležnosti medicine. I ulazi u prostor povijesti.
Pred rat autorica je u sklopu maturalnog putovanja posjetila Auschwitz, vidjela bazene s ljudskom kosom, bazene s cipelama, nakon čega je zidove svoje sobe oblijepila plakatima dječjih i ljudskih kostura. Aveti Auschwitza, aveti sa zidova, ubrzo su se pojavile i na ulicama. Ono za što se vjerovalo da se događa negdje drugdje, počelo se događati ovdje, nama: netko je pobjegao u Srbiju, netko je nestao, netko je iznenada postao špijun i snajperist, a nekoga je rijeka izbacila mrtvog, još u odijelu i s kravatom… Uglavnom, dovoljno povijesti za nekoliko života paranoje. Dovoljno da se sumnjiči svakog. One s prvog kata, one s trećeg kata, i svakako voditeljicu koja na televiziji čita vremensku prognozu.
No opet, kao ni medicina, ni povijest ne objašnjava sve, ne pokriva sve. Zapravo, jedini ključ koji otključava bravu je – Thomas Bernhard. "Crnac", prvi roman Tatjana Gromače, jako je podsjećao na Hertu Mueller. Tada to nismo znali. Kada je Herta Mueller prvi puta prevedena na hrvatskim shvatili smo da nam je poznata, da smo je već čitali, kod Gromače. S "Crncem" se Gromačin literarni diskurs slučajno ali sasvim izvanredno poklopio sa stilom buduće njemačke nobelovke, a u "Bolesti svijeta" Gromača sada sasvim namjerno preuzima literarni diskurs Thomasa Bernharda, u posljednjih dvadesetak godina jednog od najutjecajnijih pisaca na domaćoj sceni. I u tom preuzimanju je izvanredna.
Neke bernhardovske rečenice ("Ja se u svakom slučaju plašim, a plašim se ponajviše iz razloga jer nemam povjerenja u svijet u kojem se nalazim, nemam povjerenja u liječnike, odvjetnike, učitelje ni institucije, nemam povjerenja u čestitost njihovih namjera, odnosno, nemam povjerenja prvenstveno u njihovu iskrenost samih prema sebi, na čemu, dakako, počiva sve ostalo. To stečeno pa izgubljeno povjerenje ja sam, kao i svi junaci realističkih romana, nekada davno, kao mlado biće imala, gotovo bi se moglo kazati potpuno, cjelovito povjerenje, zbog čega sam, kao i svi ostali predstavnici mojega roda, trebala steći i zadobiti određeno životno iskustvo, na što sam dakako potrošila cijeli niz, na jedan način, zaludnih godina, jer sam to znanje o svijetu koje sam kroz iskustvo zadobila možda mogla steći ipak i malo ranije, obzirom da nije riječ o ne znam kako kompliciranom znanju.") – predstavljaju nam originalnog ženskog Bernharda. Pročitanog; usvojenog; primjenjenog; i oživljenog u dnevniku jedne Puljanke.
Medicina objašnjava nešto od "Bolesti svijeta". Povijest objašnjava nešto više od medicine. No sveobuhvatno objašnjenje nudi tek čitanje kroz Bernharda. I to je ono što se čini posebno važnim kod "Bolesti svijeta". Bernhard nije ovdje da bi ga se skidalo, niti (izvanredno) "širilo njegov koncept". On je nositelj literarnog diskursa. Ključ za tekst. Kad ga nađemo, kad ga gurnemo u bravu, a brava klikne, onda znamo da smo unutra. U "Bolesti svijeta"; u Gromači.
Bolest svijeta
- Sandorf 05/2016.
- 160 str., meki uvez
- ISBN 9789537715885
- Cijena: 12.61 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Okrutno sentimentalnim zabilješkama jedne mlade starice koja ispisuje svoj introspektivni, nonkonformistički blues, Tatjana Gromača beskompromisno i nedvosmisleno progovara o svemu onome što joj – tankoćutnoj, krhkoj i ranjivoj – zadaje bol, ne libeći se pritom ogoliti se pred čitateljem, ne bi li ga navela da se i sam zagleda u vlastitu dušu i da ne žmiri pred patologijom, kako osobnom tako i onom društva i vremena u kojem živi.