Thomas Merton : Put Chuang Tzua

Taoistički prvaci bi, da su živjeli u devedesetima, pisali za Feral. Chuang Tzu piše: "Ako bogat čovjek ukrade cijelu državu/Proglašavaju ga za/Oca domovine.' Ili: 'Etička načela/I moralni razlozi/Pomažu nam da shvatimo da su najveća kriminalna djela/Bila potrebna, i da su zapravo,/Osobita odlika/Čovječanstva."

Da ne govorimo o pasusu u kojem kaže: "Kada državnici, odvjetnici/I propovjednici dužnosti nestanu/Nema više ni pljački/I ljudi opet žive u miru." Lao Tzu i Chuang Tzu pisali bi za Feral, a slobodno bi vrijeme trošili puštajući na rivi zmajeve i gledajući djevojke. Ne bi trčali za šljaštećim stvarima.

Chuang Tzu piše o čuvenoj bezimenosti. Ovaj oksimoron objašnjava o čemu se radi, prije svega da se ne radi o pukom sjedenju na stražnjici, nego da je taoistima bitan taj nemar oko stjecanja imena, oko slave i komada pozornice, općenito oko bilo kakvoga forsiranja. Nije im do parade, cijene neaktivnost, ali "neaktivnost mudrog čovjeka nije isto što i nerad". Iz citiranih komada Chuang Tzuovih tekstova jasno je da taoizam nije istoznačnica eskapizma, kao što se najčešće tumači. Dapače: nit koja spaja taoizam i samuraje vidljiva je već u prvim spisima taoista.

Thomas Merton najpoznatiji je cistercitski monah dvadesetog stoljeća i vjerojatno jedan od najpoznatijih cistercita i monaha uopće. Zarana se na literarnu scenu probio autobiografijom "Gora sa sedam krugova", a u desetljećima koja su uslijedila svoj je status učvrstio spisima "Sjemenke nove kontemplacije" i "Nitko nije otok". Zadnjih je godina intenzivno proučavao misao istoka, a knjiga "Put Chuang Tzua" objavljena je 1965. godine.

Ubila ga je struja 1968. a njegova spomenuta biografija završava najavom prženja - to je mnoge pisce navelo da u patetičnoj maniri lamentiraju nad zagonetkom života, prekognicijom, čudnim putevima sudbine i ispunjenju. Mertonova autobiografija je prilično cenzurirana, bilo je tu i vanbračne djece, što je crkva u poznatoj maniri izbacila iz rukopisa, odnosno, općenito je u njoj bilo više mraka, no i u ovako okljaštrenom izdanju itekako je vrijedna čitanja, prije svega jer je Merton bio načitana zvijer a knjiga obilato bilježi njegove lektire.

Merton je prevodeći Chuang Tzua zatvorio krug. Došao je iz umjetničke obitelji i kao mladca privukli su ga istočnjaci te je jednog zen-budistu upitao što bi mu preporučio za čitanje. Ovaj mu je preporučio "Ispovijesti" Aurelija Augustina i "Nasljeduj Krista" Tome Kempenca. Sam se oduševljavao Williamom Blakeom i Eckhartom, a njegov položaj u samostanu bio je obilježen ratovanjem s glavešinama. Merton je htio živjeti izdvojeno iz zajednice - bio je fasciniran pustinjačkom mistikom 4. stoljeća, čak je i objavio izbor pustinjačkih zgoda, i u nas nabavljiv pod naslovom "Mudrost pustinje", gdje je uočljiva bliskost mudrosti pustinjskih otaca sa zenom i hasidizmom - pa je tek u zadnjim godinama i dobio povlašteni status u okviru zajednice te živio u brvnari u okviru monaškog imanja. Cijeloga je života čitao kao lud, a i dopisivao se s Flannery O'Connor i Henryem Millerom (između brojnih ostalih).

"Put Chuang Tzua" knjiga je izvanrednih tekstova. Radi se o antologiji Chuang Tzuovih pisanija, i njen je značaj usporediv s "Daoizmom" (Demetra, Zg, 2002). Ima tu još knjiga. Recimo, "Što je Tao" Alana Wattsa, za one koji se nisu prije pretjerano sretali s temom jer su imali neku (čak i pohvalnu) odbojnost prema istočnjačkoj inačici soteriologije, budući su bile krajnje vulgarno iskorištavane u okviru imbecilne njuejdžerske scene. Alana Wattsa također resi visoka temperatura njegovih vremena, ona epidemija rušenja granica svijesti kada svi slinave po svima, misleći da su ljudi braća (a nisu), no nije posve štetan.

Najbolje je sresti se s taoizmom kao da ništa ne znate o njemu, da nekako potisnete smeće koje su moderni mediji nataložili u vama (ako je to uopće moguće). I da se sa starim gospodinom sretnete jedan na jedan. Pa da vas on uputi gdje možete naći Tao. "Tao je u ovom govnu", piše Chuang Tzu svoj odgovor na pitanje gdje ga naći. I dodaje: "Na to Tung Kwo nije imao što dodati." 

A što i reći? Jer, komad dreka je i ono što je do nas došlo pod imenom taoizma, na što i Merton skreće pozornost, okarakteriziravši ga "popularnom, degeneriranom mješavinom praznovjerja, alkemije, magije i zdravstvene kulture", s čime učenje Lao Tzua i Chuang Tzua jedva da ima dodirnih točaka. Chuang Tzu bio je u oštroj opoziciji prema Konfuciju, za kojega je govorio kako živi mali a ne veliki Tao, kako ljudi na taj način mogu bolje funkcionirati u društvu, tako da vam Konfucije ispada kao nekakav protestanski poduzetnik ili kao koji od ovih psihologa zainteresiranih isključivo za čovjekovu uklopljenost u društvo, što je za njih dokaz duševnog zdravlja.

Chuang Tzu, k tome, piše i vrlo duhovito, neopterećeno, samo što nam ne poruči: mene je baš briga, a tebe?, što ne znači da je nezaintersiran. On jest nezainteresiran, ali za stvari oko kojih se vrte smetena bića svake suvremenosti, bića koja prije da su larve nego individue. Merton tekstove nije prevodio nego prepjevao (znao je tek nekoliko kineskih simbola), slijedeći poetsku intuiciju i rabeći nekoliko prijevoda koje je imao na raspolaganju.

Napisao je dobar predgovor kojim smješta Chuang Tzua u njegovo vrijeme, vuče paralele s našim vremenom, kontekstualizira ga u odnosu na tradiciju i njezin razvoj. Današnje je vrijeme Mertonu izvedenica iz Babilona i Sodome, priča o zenu koji se nadovezuje na taoizam po njemu je najčešće plitka i pomodarska, a ljudi su i dalje uglavnom potpuno nesvjesni i nemarni, ma s koliko se parola okitili i s koliko uprazno lamatajućeg angažmana kupovali mirnu savjest.

Taoizam Chuang Tzea je kao vedri proplanak u mračnoj šumi; ne smanjuje broj zvjerinja u gustišu, ne smanjuje ni šumu, ne popravlja društvo koje vas okružuje, ne povećava vam šanse, ne daje vam snagu, još manje vam daje lažne nade, potpuno je i savršeno nefunkcionalan, čak vas ni ne zaklanja, što, paradoksalno, dodatno osnažuje njegovo osvježavajuće djelovanje.

Chuang Tzuove riječi ne mogu biti stvarnije nego što jesu.

Thomas Merton: "Put Chuang Tzua"
Preveo Vojo Šindolić

Vuković & Runjić, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )