Thomas Pynchon : Skrivena mana
Privatni detektivi američke grube škole krimića i noir krimića kosu začešljavaju s dva jednostavna poteza češljem: od naprijed prema nazad s lijeve i desne strane glave. Ili još jednostavnije, prolaskom blago raširenih prstiju šake kroz kosu. Na primjer, netko ih zaskoči u mraku, opali po glavi gumenim pendrekom, noge im se odsijeku, lice završi u prašini, a kad se osvijeste, rukom samo prođu kroz kosu, pogledaju ima li krvi na prstima, i nastave dalje. Toliko o frizuri klasičnih privatnih detektiva velike američke književne i filmske tradicije.
Thomas Pynchonov privatni detektiv Larry Sportello znan kao Doc, frizuri posvećuje nešto više pažnje. Uz ponoćni film na televiziji Doc uzima neku staru majicu i reže je na uske trake od centimetra širine dok ih ne naslaže stotinjak. Onda pod tušem razdvaja kosu u tanke pramenove koje mota oko razrezanih krpica, vežući ih na krajevima čvorom šesticom. Zatim dugo suši kosu sušilom, usput i malo odspava, pa kreće s razvezivanjem čvorića i četkanjem kose naglavačke, sve dok se ne ukaže - "prilično prezentabilna bjelačka mikrofonka od oko pola metra u promjeru".
Uglavnom, Doc Sportello nije standardni privatni detektiv. I ne samo po frizuri. Naoružan mikrofonkom, na ulice L.A.-a izlazi u hipijevskim sandalama, i s obaveznim džointom u džepu košulje. Šezdesete su završile. Godina je 1970. i upravo se priprema suđenje Mansonu i obitelji. U "gradu vječne mladosti, vječnog ljeta i tako dalje, strah opet caruje ulicama kao onomad davnih dana, za vrijeme holivudskih crnih lista..." kazuje Pynchon. Usput, i Charles Manson i Vijetkongovci zovu se Charlie. Od ubojstva Tate/La Bianca građani izbjegavaju hipije pogledati u oči. Sva tri velika reformatora su mrtvi (JFK, RFK, MLK). Upucale ih takozvane "usamljene ubojice". A Amerikom je zavladala nadzemna i podzemna desnica.
Nije dobro vrijeme niti za privatne detektive. Nema ih više ni na filmovima, ni na telki. Philip Marlow i Sam Spade su prošlost. Televizija i kino sada su puni murjaka. Od policijskih serija se ne može disati. Dok kinima samo što nije zavladao Clint Eastwoodov pomahnitali policajac, koji je spreman uništiti pola grada da bi s ulica San Francisca maknuo jednog dilera. Doc je posljednji među posljednjima. Njegov osobni heroj je John Garfield, karakterni glumac kojem je pedesetih zbog odbijanja da prokaže komunistički nastrojene prijatelje i kolege uništena karijera i život. Od svojih prethodnika Doc uzima ono najbolje. Duboka ljevičarska uvjerenja od Hammetova Spadea, razigrani humor od Chandlerova Marlowa.
To su elementi od kojih Thomas Pynchon slaže Doca pa onda i "Skrivenu manu". Ali ima tu i jedan još važniji gradbeni element, filmske provenijencije. Već od prvih stranica roman se doima poput filma. I to ne bilo kojeg, nego "Velikog Lebowskog" iz 1998. s Jeffom Bridgesom. Braća Coen puno su bolje prolazila s krimićima i dramama (za koje su osvajali i nagrade u Cannesu i četiri Oscara), nego li s komedijama. I "Veliki Lebowski" je s nagradama slabo prošao. Bolje reći, nikako - ako već o tome govorimo. No vrlo brzo film je stekao kultni status, posebice među fanovima braće Coen. Pa danas nije neuobičajeno vidjeti Lebowskog na majici, baš poput Che Guevare ili Hendrixa.
Bilo kako bilo, Pynchonu nisu nepoznate mnoge zaboravljene serije i filmovi šezdesetih i sedamdesetih (koje Maja Tančik pedantno popraćuje prevoditeljskim bilješkama), a sasvim sigurno mu nije nepoznat ni "Veliki Lebowski". U Docu je lako prepoznati Dudea (kako je Lebowski inzistirao da ga se zove), a u Pynchonovom psihodeličnom, paranoičnom i toksičnom L.A.-u s početka sedamdesetih - L.A. braće Coen s početka devedesetih.
Slavan po svom miješanju "visoke" i "niske" kulture, u "Skrivenoj mani" Pynchon prvenstveno miješa filmsku i literarnu tradiciju noir krimića. Na rubovima romana pojavljuju se ekskursi o Lemuriji, pacifičkoj Atlantidi, ili ARPAnetu, proto-internetu. No od prepoznatljivog miješanja "visokog" i "niskog" malo je toga ostalo. "Skrivena mana" noirovski je koktel od ¼ Chandlera, ¼ Hammeta, i ½ „Velikog Lebowskog", plus prstohvat ovog ili onog tu ili tamo, i poster Johna Garfielda na zidu.
Nije stoga ni čudo da je temeljni dojam romana njegova filmičnost. U tome ne bi trebalo biti ničeg lošeg. Filmičnost predstavlja izrazitu literarnu kvalitetu u vidu živopisnosti i slikovitosti. No kod Pynchona iza "filmičnosti" krije se i pastiš. "Skrivena mana" doima se poput literarne transmisije između dva filma. "Velikog Lebowskog" - i P.T. Andersonove ekranizacije "Skrivene mane" (čija je premijera najavljena za 12. veljače 2015.). Roman kao da je proizašao iz jednog filma da bi se metamorfozirao u drugi film, s Joaquinom Phoenixom kao Docom Sportellom.
Moglo bi se reći, "Skrivenu manu" već smo vidjeli, i tek ćemo vidjeti. Ono što je između ta dva filmska događaja ukoričeni je medijski simulakrum. "Skrivena mana" je zabavna, duhovita, rekli smo, živopisna i slikovita, no ona je u potpunosti derivat medijske realnosti. Zapravo, roman kao da u svom dubljem značenju govori o dominantnom utjecaju filma i televizije, masovnih medija i pop-kulture, na američku literaturu, i američku kulturu uopće.
Jer sve što se na ovaj ili onaj način pojavljuje u romanu već je viđeno u filmovima i na televiziji, formiralo se u krimićima, ili se iz glazbe i drugih segmenata pop-kulture prelijeva u roman. Masmedijski memovi i šifre integrirani su u sam DNK "Skrivene mane". Izvan njih romana kao da nema. Nema ni literature. Književnost je samo produžetak, titraj elektronsko-svjetlosnih medija pop-kulture. Evropski roman dominantno se bavi Holokaustom, i iskustvom totalitarizama XX stoljeća. Američki roman, i Pynchon kao takav, odraz je totalnosti medijskog simulakruma. Literatura iz njega proizlazi i u njega se vraća.
Je li to "urođena mana" - "Skrivene mane"? Da, utoliko koliko je roman sekundarni proizvod medijske mega-juhe. Ne, čitamo i gledamo li ga kao njen nebeski odraz.
Thomas Pynchon: "Skrivena mana"
Prevela Maja Tančik
Vuković & Runjić, 2014.