Tihomila Težak-Gregl : Uvod u prapovijesnu arheologiju

S obzirom na moje interese koji dijelom zalaze u područje prapovijesti, ali većim dijelom se usmjeravaju na antiku, oduvijek me zanimala tanka razdjelnica koja dijeli arheologiju i povijest i koja, čini mi se, često nije jasna ni samim arheolozima ni povjesničarima. Rad autorice Tihomile Težak-Gregl poznat je svima koji se makar i površno bave prapovijesnom tematikom vezanom uz teritorij Hrvatske pa me je, s obzirom na njezinu stručnost, zanimao način na koji ona doživljava odnos ovih dviju bliskih znanstvenih disciplina, zbog čega sam i posegnula za ovom knjigom koja je ponajprije osmišljena kao udžbenik.

Knjiga započinje opširnim predgovorom, a podijeljena je u sedam poglavlja koja se dijele na niz potpoglavlja. U predgovoru autorica ukazuje na to da je svjesna da u svijetu postoji poveći broj knjiga identičnog naslova zbog čega u nastavku obrazlaže zašto se odlučila za hrvatsku verziju iste. Jedan od razloga je i to što sličnih stručnih izdanja na hrvatskom jeziku nema. Iako autorica u nastavku teksta kazuje da je nužno da se suvremeni stručnjaci služe aktivno ili pasivno s barem dva jezika, samo objavljivanje njezine knjige potvrđuje po meni jedno nepisano pravilo, a to je da u hrvatskoj realnosti, zahvaljujući lošoj gospodarskoj situaciji koja ne omogućava mobilnost ili barem ne u dovoljnoj mjeri, strana knjiga postaje općeprihvaćena kada doživi svoj hrvatski prijevod.

Osobno smatram da se u Hrvatskoj previše inzistira na stranim jezicima i to u svim sektorima, kako znanstvenim, tako i onim vrlo prizemnim. Boraveći u inozemstvu uočila sam da je zapravo nužno služiti se aktivno jednim stranim jezikom dok je više od toga odlično, no nije neophodno. Unatoč nerealnim tržišnim očekivanjima većina Hrvata ipak tek pasivno govori jedan strani jezik. 

Sam naslov knjige upućuje na to da je riječ o uvodu u prapovijesnu arheologiju, no unatoč tome knjiga se može primijeniti i na istraživanja drugih povijesnih razdoblja, s tim da se ona, kao što naslov kaže, temelji na primjerima iz prapovijesne arheologije. Osim tematskog ovdje se određuje i prostorni obuhvat knjige, a to je teritorij Hrvatske uz zahvaćanje svih ostalih područja koja su imala određen utjecaj na zbivanja na ovim našim prostorima. Autorica je u sklopu predgovora izanalizirala i različitu terminologiju koja se upotrebljava za označavanje prapovijesnog razdoblja, pri čemu se argumentirano opredijelila za termin s prefiksom pra- jer on ukazuje da je riječ o najstarijoj povijesti, a ne razdoblju prije njezinog početka.

Prvo poglavlje nosi naziv Što je arheologija?, a sastoji se, kao uostalom i sva ostala, od više potpoglavlja koja su nabijena velikom količinom podataka što je posljedica udžbeničkog karaktera knjige. Ovdje se analizira značenje termina arheologija u prvotnom, ali i suvremenom kontekstu pri čemu je uočljiv dug razvojni put arheologije od pričanja priča do sustavnog istraživanja i proučavanja cjelokupne prošlosti čovječanstva. Arheologija je ovdje primarno svrstana u skupinu humanističkih znanosti, ali je pri tome naglašena i njezina bliskost s prirodnim znanostima koja je posljedica suvremene metodologije rada. Upravo se ovdje autorica usmjerava na pitanje odnosa povijesti i arheologije pri čemu vrsta preferiranih izvora i izbor metoda postaju temeljne odrednice njihova razlikovanja.

Prema mišljenju autorice, povjesničari i arheolozi koriste sve raspoložive izvore u različitom omjeru, pri čemu taj omjer ovisi ponajprije o pripadnosti pojedinoj struci. Ovakvo je određivanje u osnovi točno, ali traži dodatnu nadopunu s obzirom na suvremene multidisciplinarne tendencije koje pokazuju da pripadnost određenoj struci neće utjecati na preferiranje određene vrste izvora, već će tu važniju ulogu imati tematika, što znači da arheolozi i povjesničari koriste sve raspoložive izvore, ali na različite načine. Iz navedenog proizlazi da suvremeno obrazovan povjesničar mora u svom radu koristiti i materijalne izvore i to u količini koja ovisi o samoj temi i raspoloživoj građi o istoj, a ne njegovoj povjesničarskoj vokaciji koja je tradicionalno usmjerena na pisanu građu.

Nakon određivanja odnosa između arheologije i povijesti, na samom kraju poglavlja autorica razmatra i odnos između arheologije i antropologije pri čemu ukazuje na bitnu razliku u razvoju arheologije u Europi i Americi. Naime, američka definicija je utemeljena na kulturnoj antropologiji, a europska na povijesti, odnosno paleontologiji. Poslije definiranja ciljeva i zadataka arheologije slijedi prikaz razvoja arheološke znanosti u kojem autorica poseban naglasak stavlja na pojašnjavanje pojave procesualne arheologije u 60-im godinama 20. st. i kasnijeg postprocesualizma kao novih arheoloških pravaca koji proširuju arheološke vidike, a kojima se pred arheologiju stavljaju novi izazovi što samo potvrđuje potrebu za suradnjom vrlo različitih područja. Poglavlje završava kronološkom periodizacijom arheološke discipline i njezinom podjelom na posebne arheologije prema predmetu i metodologiji istraživanja.

U drugom poglavlju pod naslovom Povijest proučavanja i istraživanja prapovijesti autorica je donijela zanimljivu priču o prošlosti proučavanja ljudskog društva podijeljenu u tri razvojne etape. Priča počinje prvom, spekulativnom fazom koja samim svojim nazivom ukazuje da se temelji na nagađanjima, a ne istraživanju. Kao primjere spekulacije autorica navodi mišljenja nekolicine antičkih autora koji su postavljali pitanja o prirodi ljudskog života, a iz kojih je jasno da su se vrlo rano javila neslaganja u poimanju prošlosti.

Prva zabilježena mišljenja o počecima čovjeka kretala su se u relacijama od idealizacije početaka do realističnijeg, prirodnijeg promišljanja prapovijesti. Nakon dugotrajne spekulativne etape, u 15. stoljeću započinje kolekcionarska faza koja se zasniva na prikupljanju građe iz prošlosti, što znači da se istražuje, ali s određenom svrhom, često vezanom uz popunjavanje privatnih zbirki umjetnina bogataša što s jedne strane otvara vrata novoj fazi proučavanja prošlosti, ali istovremeno zbog samih utilitarističkih koncepcija uništava mnoge vrijedne informacije pohranjene u materijalnoj građi i arheološkom kontekstu. Analitička faza treća je po redu u proučavanju arheologije i svoje začetke ima u 19. stoljeću, a obilježavaju je veliki umovi poput Darwina. Istraživači ove faze zahvaljujući stvorenim razvojnim preduvjetima, ponajprije napretku prirodnih znanosti, svoja mišljenja mogu početi graditi na znanstvenim osnovama, što iz temelja mijenja poimanje prošlosti.

Razvoj prapovijesne arheologije u Hrvatskoj naziv je idućeg poglavlja u kojem autorica daje kratki pregled bavljenja arheologijom u nas, koja je, kao i u drugim dijelovima Europe, prvo bila usmjerena na antičke ostatke da bi od druge polovice 19. stoljeća došlo do razvoja zanimanja za prapovijesnu tematiku. Osim podataka o značajnijim provedenim prapovijesnim istraživanjima u Hrvatskoj, kao i osobama koje su istim rukovodile, ovo je poglavlje nadopunjeno i podacima o osnutku kulturnih i obrazovnih institucija važnih za arheološku znanost s osvrtom i na pokretanje značajnijih publikacija, usko vezanih uz ovu tematiku

U poglavlju Periodizacija prapovijesti autorica daje pregled nastanka periodizacije koja je sama po sebi rezultat potrebe za preglednijim i egzaktnijim uvidom u razvoj čovjeka i njegova društva. Naglašeno je da su u uspostavljanju periodizacije važni kriteriji na kojima se ista zasniva, a još više sadržaji koji su njima obuhvaćeni.

[ * Napomenula bih da se u imenovanju pojedinih prapovijesnih razdoblja koriste termini koji završavaju na -ik pri čemu je upotreba spomenutog sufiksa sveprisutna u hrvatskoj jezičnoj praksi, no zapravo nije u duhu latinskog jezika jer termini poput ''paleolitika'' po vrsti riječi su imenice, a ne pridjevi zbog čega bi bilo pravilnije pisati i govoriti npr. paleolit, a u skladu s tim ujednačiti i ostalo prapovijesno nazivlje. U skladu s tim u tekstu koristim terminologiju bez navedenog sufiksa. ]

Autorica za svako razdoblje daje najvažnije podatke poput njegova trajanja i temeljnih karakteristika. Poglavlja su kratko, ali koncizno obrađena pri čemu je studentima maksimalno pojednostavljeno i skraćeno gradivo za učenje. Građa u knjizi obogaćena je novim znanstvenim spoznajama što doprinosi aktualnosti iste. U knjizi su naglašena i sporna mjesta u prapovijesnoj arheologiji koja se očituju već i u etiketiranju pojedinih razdoblja, što je posljedica prihvaćanja različitih kriterija u periodizacije ljudske prošlosti (najočitije u primjerima određivanja mezolita, epipaleolita i protoneolita). Takvo stanje bi se trebalo prevladati poštovanjem jednog od temeljnih postulata u periodizaciji, prema kojem u klasificiranju pojedinih razdoblja treba voditi računa ne toliko o pojavi inovacija koliko o implikacijama istih na šira zbivanja.

[ * U knjizi na str. 91 nalazi se tablica Paula Reineckea koja je nastala u prvim desetljećima 20. st. i koja se primjenjuje s nekim manjim korekcijama još i danas. U njoj je dana periodizacija brončanog i željeznog doba pri čemu podaci u tablici nisu prevedeni s njemačkog jezika, što mi se čini neprimjerenim premda se pozornijim čitanjem može naslutiti značenje pojedinih termina, no to je ujedno dobar posredni pokazatelje kako se u Hrvatskoj u globalu više cijeni strani negoli hrvatski jezik. Ukoliko je autorica htjela biti autentična, mogla je objaviti dvije tablice, jednu originalnu i drugu, prevedenu verziju iste. Takvih primjer neprevedenih grafikona i raznih drugih ilustracija u knjizi ima više, npr. sl. 18 na str. 191. ]

Arheološki izvori naziv je petog poglavlja koje se bavi materijalnim izvorima, a strukturirano je od dvije vrste podataka. Prva grupacija podataka se bavi artefaktima pri čemu se pojašnjava značenje termina artefakt, vrši diferencijacija među predmetima na temelju materijala izrade i određuje njihova trajnost.

[ * Najviše podataka u knjizi dano je o keramičkom materijalu u potpoglavlju koje nosi naziv Keramika (čija je autorica Ina Miloglav). ]

Druga kategorija podataka vezana je uz nalazišta koja se razmatraju prema svojoj više općenitoj ili specifičnoj funkciji. Potom se na pojednostavljen, ali dovoljno detaljan način određuju različita obilježja općenitih nalazišta, odnosno staništa i naselja te se daje pregled naseobinskih objekata (vatrišta, ognjišta i dr.) zahvaljujući čemu se dobiva jasnija slika različitih načina stanovanja u prapovijesti.

U okviru razmatranja objekata posebne namjene obrađuju se groblja, ostave, svetišta, kamenolomi/rudnici i neka druga mjesta. Posebnu pozornost autorica je ovdje dala grobovima kao mjestima koja kvantitativno i kvalitativno daju dosta podataka o životu ljudi u prošlosti. Priču o grobljima ispričala je kroz nekoliko najvažnijih sastavnica poput vremenskog određivanja pojave prvih ukopa (srednji paleolit), opisa temeljnih načina ukapanja (inhumacija i incineracija), navođenja različitih oblika grobova i različitih grobnih priloga i opreme.

U završnom dijelu potpoglavlja o grobovima autorica se dotakla i etičke dileme arheološkog posla usko vezane uz baratanje ljudskim ostacima pri čemu je istaknula važnost Svjetskog arheološkog kongresa, održanog u Južnoj Dakoti u SAD-u 1989. godine, na kojem su definirana pravila koja se moraju poštovati u radu s osteološkom građom. Slijedi dio o svetištima i ritualnim mjestima kojima je autorica posvetila jednaku pozornosti kao i grobovima, obradivši ih kroz prapovijesne građevine ritualne namjene i predmete istog obrednog karaktera. U potpoglavlju o ostavama autorica je dala znatno manje podataka negoli o prethodno nabrojanim objektima, no to nije njezina krivica već posljedica činjenice da su ostave, osobito one vezane uz sferu natprirodnog, prilično zanemarene u arheološkoj praksi.

[ * Opširnije o ostavama, osobito onim vezanim uz sferu natprirodnog, i njihovoj manjoj istraženosti v. Robin Osborne, "Hoards, votives, offering: the archaeology of the dedicated object", World Archaeology, Vol. 36, 1, 2004., str. 1-10. ]

Prikaz objekata posebne namjene autorica završava potpoglavljem o kamenolomima i rudnicima u kojem nabraja neke od najpoznatijih rudnika/kamenoloma i opisuje načine vađenja potrebitog materijala, dajući prvenstveno primjere iz neolita i eneolita dok se rudnici brončanog i željeznog doba, u kojima je rudarstvo uostalom doživjelo svoj vrhunac, ne spominju. Najvažnijim podatkom ovog poglavlja smatram dio o kontekstu nalaza koji ukazuje na vezu svakog predmeta s prostorom, drugim predmetom, a što pomaže u cjelovitom tumačenju nalaza jer jedino na takav način i nalaz i nalazište mogu imati svoju punu vrijednost i izlaze iz uobičajenih okvira tipoloških studija.

[ * Nažalost, kontekst se često zanemaruje u terenskim izvješćima, a podaci bez konteksta su slabije upotrebne vrijednosti, što nekada dovodi u pitanje samu svrhu istraživanja (nap. a. ovog prikaza). ]

S obzirom na ovako velik opseg sadržaja, ovo je poglavlje najopširnije u cijeloj knjizi jer se detaljno bavi nalazima i nalazištima.

U šestom poglavlju koje nosi naziv Pojmovi kulture i civilizacije u prapovijesti, T. Težak-Gregl razmatra u naslovu navedene pojmove i s njima povezane sintagme poput kulturnog sustava i procesa. Poglavlje je u cjelini kratko i pregledno, ali je po pitanju definiranja temeljnih pojmova opterećeno s jedne strane nepotrebnim gomilanjem definicija od kojih neke izlaze iz društveno-humanističke struke (kod pojma kultura), a s druge je uskraćeno za autoričino osobno poimanje civilizacije, što ostavlja dojam nedorečenosti. Sadržaj ovog, ali, čini mi se, i idućeg poglavlja, više bi odgovarao početku negoli kraju knjige.

Sedmo poglavlje nosi naziv Kronologija, a unutar njega obrađene su različite metode određivanja starosti nalaza i/ili nalazišta. Unutar potpoglavlja Relativna kronologija naglašena je važnost metoda stratigrafije i tipologije artefakata u određivanju starosti dok potpoglavlje pod nazivom Apsolutna kronologija (autora Marcela Burića) obuhvaća pregled drugih metoda datiranja poput arheološko-povijesne metode i različitih prirodoznanstvenih mjerenja. Uspostava datiranja zasnovanog na dosezima prirodnih znanosti označila je veliku promjenu u arheologiji i nekim drugim znanostima (dendrokronologija, radiokarbonska analiza), a imala je za posljedicu i uspostavu nove discipline, arheometrije.

Najveća pozornost u poglavlju dana je radiokarbonskoj analizi pri čemu su opisani sama metoda, njezin razvojni put i način primjene, a nastojalo se ukazati na dosege, ali i ograničenja iste. Upravo ograničenja traže da se ista metoda kombinira s dendrokronološkom metodom i drugim statističkim varijablama kako bi se dobio što precizniji izračun starosti koji je gotovo uvijek samo približno točan. Zahvaljujući jasnoći i jednostavnosti izraza vrlo složena tematika ovdje je dana na razumljiv način te je tako postala dostupna i široj laičkoj populaciji.

Na kraju knjige nalaze se: Literatura, Kazalo imena, Kazalo geografskih imena i pojmova te Kazalo pojmova, Bilješka o autorici i fotografije s arheoloških iskapanja prapovijesnih lokaliteta provedenih u Hrvatskoj.

Knjiga pomalo naprasno završava bez završne riječi koja bi zaokružila izneseno i dala autoričino viđenje daljnjeg razvoja prapovijesne znanosti. Osjećaj nedorečenosti prisutan je i na nekoliko drugih mjesta u knjizi, a posljedica je činjenice da je autorica trebala ogromnu materiju svesti na prihvatljivu količinu podataka namijenjenu studentskoj populaciji.

Navedeno ne umanjuje značenje autoričine knjige, a koja je prvi udžbenik takvog tipa na hrvatskom jeziku, neophodan u obrazovanju budućih arheologa, a rekla bih, u određenim segmentima, i povjesničara. Njezina vrijednost ''leži'' ne samo u udžbenički raznolikom sadržaju, već i u autoričinom jednostavnom i pristupačnom načinu izlaganja zbog čega može poslužiti i kao literatura za zainteresiranu javnost drugih srodnih humanističkih struka. S obzirom na sadržaj knjige, autoričinu erudiciju i način izlaganja za očekivati je i veći broj reizdanja iste. Osim nabrojanog, popularnosti knjige doprinijet će i mekoukoričeno izdanje cjenovno dostupno hrvatskoj studentskoj populaciji, najvećim dijelom nevelike platežne moći.

Takav je potez u našoj nakladničkoj praksi rijedak slučaj koji olakšava proces dolaženja do knjiga onima kojima je knjiga i namijenjena, zbog čega joj u ime te iste populacije zahvaljujem.

Tihomila Težak-Gregl: "Uvod u prapovijesnu arheologiju"

Leykam international, 2011.

* Tekst je objavljen u Zarezu, broj 337, 21. lipnja 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autorice.

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

- temat "Rad u medijima / Mediji o radu" donosi tekstove Igora Lasića, Katarine Luketić, Viktora Ivančića, Milana F. Živkovića, Katarine Peović Vuković, Borisa postnikov i Hajrudina Hromadžića
- Trpimir Matasović komentira prve grudi Ministarstva kulture
- Ðurđa Knežević o kolektivnom pamćenju i zaboravljanju nasilja
- paralelni intervju s Oliverom Frljićem i Dinom Mustafićem
...