Tihomir Mraović : Uljez u kući književnosti

Održava se
01.01.1901.

Kada je Paul Klee napisao kako je funkcija umjetnosti ne ponavljati viđeno već ono nevidljivo učiniti vidljivim onda je otvorio prostor autorima koji su u sebi pronašli onu petarpanovsku radoznalost i krenuli interpretirati stvarnost prema znanju i vještinama  kojima su u tome trenutku raspolagali. Literarni mađioničar Tihomir Mraović  svoju je sklonost rekonstruiranju zadanih povijesnih i literarnih svjetova objavljivao kroz desetak knjiga ("Priče iz paralelnog svijeta", "Tajna povijest 21. Stoljeća", "Peti Beatles", "Copyright snova" "Lenjinov gambit", "Tajna stvarnost", "Emily",...), a u novoj se samo nastavio igrati i istraživati.

U zbirci pripovjedaka "Uljez u kući književnosti" konstruiraju se poznati predlošci iz filmskog ("Barbarella ili Budućnost koju želimo doživjeti" "Planet Hollywood"), likovnog ("I u snu prepoznah nju") i književnog ("Tajna Krležine ostavštine", "Pratitelj pratitelja ili Povratak Pynchona") prostora na posve novi način. Tim postupkom kultiviraju se nedovoljno kreativno zainteresirani Čitatelji, a provocira se tako i njihovu imaginaciju i individualnost. Potiču ove priče pri tome i na  propitivanje zadanih kodova razotkrivajući pri tome brojne nove moguće svjetove.

Osobnu sklonost oblikovanju nekih novih, različitih dimenzija stvarnosti  kao scenarist, redatelj i glumac krajem osamdesetih godina, Mraović pokazuje i sudjelovanjem u radu filmske družine Fantastic World of Fantasy. Njegovi objavljeni strip albumi  "Veliki pothvat" (crtež Žarko Beker) i  "Einstein World" (crtež Nenad Barinić) kao da su snoviđenja koja stapaju nespojivo, kao da propituju povijesno poznate obrazce želeći destabilizirati oštre granice između književnosti, kritike, filozofije.

Oblikujući "neslućenu mogućnost rekonstrukcije potencijalnih svjetova" autor u ovoj zbirci duhovito kao  bilješku o piscu objavljuje rečenicu:"Tihomir Mraović - uljez u kući stvarnosti".  U njegovim se narativnim  dosjetkama sasvim lijepo može uživati bez pretjeranog poznavanja pravila igre interteksualne enciklopedije jer čitatelji su vrlo sigurno vođeni ovim ecovskim fikcijskim "šumskim putevima".

Mraovićeva ars combinatoria ne dozvoljava da se priče čitaju jednoznačno već kao svojevrsne "šume" nataloženog i prikupljenog umijeća Pisca koji dolazi. Na taj se način traga i za odgovorom hoće li "vrijeme pokazati možemo li uistinu misli, za neke buduće naraštaje, ostaviti u jantaru..." Likovi, osobe, događaji, slike, filmovi, fotografije, knjige koje se potom alegorijski upliću u fikcionalni svijet priča, u pripovijedanje o pripovijedanju, postaju  personifikacija teorije o množini svjetova.

Mogući svjetovi i uloga fikcije u njihovoj preobrazbi nadtema je "Uljeza u kući književnosti". Autor je u svih deset poglavlja zbirke zaokupljen problemima stvaranja novih mogućih svjetova, a raznovrsne intertekstualne relacije na kojima se isti izgrađuje prepune su citata, reminiscencija, aluzija, kombinacija kronotopa koji potiču iz različitih izvora. Pripovjedač i čitatelj na taj način uspostavljaju otvorenu komunikaciju označenu vještinom pronalaženja sličnosti između genoteksta i netom pročitanog teksta. Poneke su priče  vrlo domišljate u preoblačenju iz jednoga kõda u drugi ("Penelopa sutrašnjice") dok neke semantičku dubinu i narativnu funkciju stiču kroz usporedbe s inicijalnim svijetom ("Priča o Eduardu Holbergu").

Priče tako postaju postmoderni odgovor modernom koji se sastoji  u pripovjedačevom priznanju kako se predznanje i prošlost čuva kroz sofisticiranu ironiju i smijeh kao metalingvističku igru. Tako uspostavljena igra sastoji se od postavljanja okvira za pripovijedanje i njegovim probijanjem, a tipičan postmoderni otvoreni kraj priče prepušta se osobnom čitateljskom domišljanju. Uvodni autoreferencijalni iskaz ("Olovka") prisjećanja na djetinjstvo posljedica je manirističkog retoričkog umijeća i samo je teorijska podloga koja se potom izlaže kroz kombinatoriku različitih umjetnosti u posve novim čudnim i čudesnim kontekstima.

Zbog toga i onaj tko ne razumije ovu Mraovićevu igru  neke će njegove rečenice shvatiti posve ozbiljno. U tome jest vrlina i opasnost ove naratološke kombinatorike.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )