Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 03.01.2009.

Tko je zapravo taj velečasni?

Dogodi se to gdjekad u malih, ni po čemu osobitih seoskih župnika. Obično neke olujne noći, dok kleče u vlažnoj sobici, suznih očiju gledajući kakvu svetu sličicu na zidu i skrušena srca ispovijedaju svoje grijehe moleći za oprost. Bog ih u jednom trenutku, naoko bez nekakva osobita povoda, označi osobitim biljegom vjere. Tanki mlaz krvi procuri im između obrva, skrene put oka i uz korijen nosa nastavi preko obraza.

Svećenik prestrašeno skoči na noge i ode do ogledala, a kad tamo, na čelu mu se otvorila rana znakovita oblika. Krug i u njemu trokraka zvijezda. Bog mu utisnuo znak Mercedesa.

“Kako ovo? Zašto ja? Gospodine, nisam dostojan”, šapne naš župnik smjerno i u prvo vrijeme, zaista, on samozatajno krije da je Izabrani. Nije mu drago da se priča o tome, šuti kao da je neka sramota na stvari. No, malo pomalo, pročuje se, prvo među župljanima, pa u susjednom selu i županiji. Dok si dlanom o dlan, raznese se vijest kao suho lišće na vjetru i za malo vremena u malenu župnu crkvu nahrupi sila svijeta iz svih krajeva zemlje.

Vjerničko se mnošto natiska na misi ljubopitljivo zureći u okrugli flaster što diskretno pokriva stigmu, a velečasni shvati da, koliko god je njegova želja ostati anoniman i neambiciozan, skroman sluga Božji, on ne smije iznevjeriti svoje poslanje. Grijeh je. Uvrijedit će Gospodina ako zanemari njegov specijalni dar.

Pogotovo kad shvati da znak na čelu nije jedino što je dobio od Providnosti, nego sad vlada mnogim natprirodnim moćima, sposobnostima koje naprosto ne mogu biti s ovoga svijeta. Narod počne svjedočiti mnogim neobičnim pojavama na njegovim nedjeljnim službama i oduševljeno ih pričati okolo.

“Trebam jednog dobrovoljca”, kažu da je jednom iznenada viknuo na misi.

 Izašla neka žena, a župnik negdje ispod misnice izvadio špil mađarica.

“Izaberi jednu kartu”, zapovijedio joj on strogo. “Izaberi je i pokaži svima, ali da je ja ne vidim.”

Gospođa drhtavim prstima izvukla žirovu sedmicu i pokazala je svim vjernicima, a onda joj svećenik karizmatik pokazao da je vrati u špil. Promiješao on karte, jednom, dvaput, triput i tada, kao da mu to nije dosta - fiju! Baci on čitav špil u zrak. Razletjele se mađarice po zraku, trideset dvije karte razvijale se po čitavoj crkvi.

“Gospodine”, drekne tada pop kažiprstom pokazujući na jednoga ćelavog u predzadnjem redu klupa. “Vi, vi, ustanite!”

Čovjek se plašljivo osovi na noge.

“Pogledajte što vam je u unutrašnjem džepu jakne.”

Grobna je tišina u crkvi. Ovaj se bojažljivo maši za džep. Izvuče ruku, a tamo žirova sedmica.

“Isus je velik!” poviče strašnim glasom svećenik.

“Isus je velik!” odgovori mu narod uglas.

“Slavimo Gospodina”, doda svećenik i lagano klimne časnoj sestri za orguljama, a ona krene svirati “Rajska Djevo, kraljice Hrvata.”


Drugi put uzeo ministranta, jednog Miroslava što ide u šesti razred Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, pa mu rekao da legne u drveni sanduk ispred oltara. Dječak poslušno legao, a svećenik poklopio i uzeo piliti sanduk napola. Starije se žene uhvatile za prsi, netko od užasa stao gristi šaku ili čupati se za kosu, a župnik ništa, jedva se i znoji pilajući. Čitav sanduk naposljetku prepilio po sredini i razdvojio mu polovice. Na jednoj strani Miroslavu vire noge u tenisicama, na drugoj mu kuštrava glavica. Narod kao bez duše zuri u prepolovljeno dijete, a svećenik uzeo mikrofon.

“Miroslave”, kaže, “vjeruješ li ti u Isusa Krista, Sina Božjeg?”

“Vjerujem”, reče Miroslavova glava jednostavno.

“Dobar si ti dječak”, osmijehne se župnik.

Onda ponovno spoji polovice sanduka i otvori ga, a ministrant izađe.

“Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen!” zagrmi svećenik pokazujući dijete u jednom komadu. Narod stane oduševljeno klicati, a jedna trudnica u prvom redu zakovrne očima i bespomoćno bubne nosom o kameni pod crkve.


Glas o čudima svećenika s krvavim biljegom Mercedesa Benza na čelu pronio se na sve četiri strane svijeta i crkva je uskoro bila pretijesna da primi sve koji su ga željeli vidjeti. Misna slavlja počela su se održavati u sportskim objektima što primaju više tisuća ljudi. Karizmatik bi ondje uzeo mitru od nekog biskupa i okrenuo je svima, pokazujući da je prazna, a onda zavukao ruku i izvukao dvije bijele golubice.

“Duh Sveti! Duh Sveti!” vikali su ljudi zaprepašteno, pokazujući ptice što su lepetale pod kupolom dvorane.

Jedan je ozbiljni crkveni čovjek tada kazao da bi lako moglo biti da je župnik sa stigmom drugi Krist, ali neki su teolozi na drugoj strani skeptično odmahivali glavama, kazujući da bi on ipak teško mogao nadmašiti čuda Spasiteljeva.

“Ne zaboravite”, upozoravali su, “da se Sin Božji za manje od minute izvukao iz zaključanog staklenog spremnika napunjenog vodom u kojem je, okovan lisičinama, visio naglavačke. Nestajanje Kipa slobode da i ne spominjemo. Karizmatični je župnik zaista moćan, ali je bogohulno i pomisliti da bi on mogao nadmašiti čuda koja se spominju u Evanđelju.”

Čini se, međutim, da je naš junak učinio i mnogo više. Viđaju ga već na dva mjesta istovremeno. Prije nekoliko tjedana pred stotinama je ljudi predvodio misu u Zagrebu, a stotinama kilometara dalje, u Neoriću, se ukazao dvjema penzionerkama u meksičkoj seriji “Opijeni ljubavlju”...


Ispričavam se ako sam ovim tekstom nehotično povrijedio nečije vjerske osjećaje ili uznemirio bilo koju razumnu crkvenu osobu. Napisao sam ga nadahnut novinskim izvještajima o nastupu karizmatičnog popa Zlatka Sudca u sportskom centru Gripe prije nekoliko dana, osupnut da je šest tisuća ljudi bilo očarano njegovom travestijom vjere.

O ponašanju, izjavama i navodnim čudima ovog svećenika, njegovim levitacijama, bilokacijama, zaustavljanju vjetra i kojekakvim sličnim budalaštinama, ja se dvoumim samo između dvije stvari - ili je on besramna varalica ili potpuno poremećena osoba? Činjenica da sada već govore da je on drugi Isus Krist, a upravo je to kazao jedan od najavljivača na Gripama, ozbiljno bi, mislim, trebala zabrinuti svakog istinskog vjernika u ovoj zemlji.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –