Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 08.12.2008.

Tomaž Šalamun : Američka pjesnička scena je najjača na svijetu

Od konceptualnog umjetnika do antologijskog pjesnika

Sa slovenskim pjesnikom i  jednim od najpoznatijih europskih pjesnika, Tomažom Šalamunom, sreli smo se u Zagrebu na dan kada je gostovao u Hrvatskom društvu pisaca i malo nakon što mu je u Meandru izašla zbirka "More". Rekao je da mu je taj dan "sjajan", jer je "otkrio novog velikog slovenskog pjesnika, Jana Cvitkovića, jer je čitao 'Sjajno ništa', izbor iz poezije Branka Maleša, koji u svom radu kristalno utjelovljuje brzinu i lakoću za kojom je žudio Italo Calvino", a i zbog toga što mu je u Hrvatskoj izašla šesta knjiga.

Šalamun je poznat daleko izvan slovenskih granica, napomenimo samo da je preveden na većinu europskih jezika, a na engleskom mu je objavljeno desetak knjiga. Šalamun živi u Ljubljani, ali redovito predaje vani (najčešće u Americi) i prevodi s nekoliko jezika.   

Barbara Matejčić : Je li se moglo dogoditi da ste jednako dobar pjesnik kao što jeste, ali da zbog drugačijih okolnosti nemate inozemnu karijeru? Drugim riječima, što je bilo odlučujuće?

Tomaž Šalamun : Apsolutno, takav je scenarij bio moguć. Upravo je za moju inozemnu karijeru bio presudan Zagreb. Kao vizualni umjetnik sam se pridružio slovenskoj umjetničkoj skupini OHO i tražili smo najbolji izlagački prostor u Jugoslaviji, jer bi nam to bila odskočna daska za vani. I to je bila Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu, u kojoj smo izlagali, a katalog izložbe je slučajno vidio Kynaston McShine, kustos koji je u MOMA-i pripremao prvu veliku međunarodnu izložbu konceptualne umjetnosti.

Tako sam 1970. godine izlagao u New Yorku, gdje sam proveo tri tjedna, i to mi je promijenilo pogled na svijet. Među ostalim, shvatio sam da je umjetnost samo jedna epizoda u mom životu, jer je povijest već odlučila tko je tko u svijetu suvremene umjetnosti. Na toj nas je izložbi izlagalo  60, a za njih 15 se već znalo da će biti velika imena i o njihovim se projektima govorilo u ključu više desetaka tisuća dolara. To su bili umjetnici Heizer, Cristo, Sol LeWitt...

Nakon toga sam se prestao baviti umjetnošću. No, godinu nakon te izložbe došao je poziv za međunarodni spisateljski program u Iowi. U Americi sam ostao dvije godine i upisao doktorat. Tako je sve krenulo.   

Dakle, bili ste na nekoliko stipendija u Americi, tamo i predajete, a i prevodite s engleskog. Zbog čega ste ipak ostali vjerni slovenskom jeziku? Koliko vam takva odluka predstavlja svojevrsnu barijeru?

Nakon nekog vremena u Americi počeo sam misliti na svom lošem engleskom, to je bila nekakva kulturalna šizofrenija u mojoj glavi. Otišao sam po savjet kod Czeslawa Milosza, koji je predavao na Berkeleyju i nije bio poznat u Americi kao pjesnik. Iznenadio se što uopće znam da je pjesnik. Pitao sam ga što da radim, a on mi je rekao: "Mladiću, prestar si da bi promijenio jezik. Osim toga, Tito nije Staljin, stoga - vrati se nazad". Tada sam imao 29 godina, i to je bio dobar savjet. Mislim da pjesnik uistinu ne može promijeniti jezik nakon 17, 18 godine. Barem ja nisam mogao.   

Ali, Vi sami prevodite svoju poeziju?

Uglavnom da, ali nikada ne finaliziram prijevod. Za to mi je potreban dobar američki pjesnik kojem vjerujem i onda zajedno radimo.  

Prije par godina ste u Zagrebu, na festivalu Književnost uživo, rekli da je danas Slovenija raj za pjesnike. Zbog čega?

To nikako nije točno! Može biti da sam tada bio euforičan ili da sam mislio na to da je Aleš Šteger sa samo 23 godine osnovao festival Dani poezije i vina u Medani, na koji je uspio dovesti najbolje europske i svjetske pjesnike. Medana je postala po tome poznata i gdje god putujem, svi pričaju o tom festivalu. Ali, inače, ne, Slovenija nikako nije raj za pjesnike. Honorari su sve manji i pjesnik ne može ni preživjeti.
    
S druge strane, Amerika se u arogantnoj europskoj percepciji smatra sredinom u kojoj je poezija marginalizirana iako to opovrgava broj javnih pjesničkih čitanja, interes na fakultetima za predavanja pa i prodaja pjesničkih zbirki.

Možete li Vi usporediti odnos prema poeziji u Europi i Americi?

Pjesnike u Americi se u cjelini, u kulturnom životu, marginalizira, ali je njihova pjesnička scena vibrantna, živa i zapravo je najjača na svijetu. Amerikanci, nasuprot onog što se misli, jako puno prevode poeziju. Inače samo oko dva posto američke književne produkcije otpada na prijevode, a kod poezije je taj postotak puno viši. I moji studenti su jako motivirani i čitaju sve do čega dođu.

U Europi je drugačije, osim možda u Španjolskoj, gdje se još uvijek čita poezija, i u Berlinu, koji postaje najveći centar za europsku poeziju. U Francuskoj su, na primjer, zbog jake teorije pjesnici propali i nitko se ni ne trudi da se to promijeni. Teško ćete kao pjesnik dobiti poziv da dođete u Francusku ili ako hoćete, njima neće pasti na pamet da vam plate put. No, moram reći da iz nekog razloga hrvatska poezija nije prisutna u Americi iako imate velike pjesnike.      

Kada kažete "veliki", na koga mislite od hrvatskih pjesnika?

Na Dragojevića, Mihalića, Maleša, Rešickog, Makovića, Mrkonjića... To su sve veliki pjesnici.  

Reflektira li se u suvremenoj američkoj poeziji sadašnja politička i ekonomska situacija u zemlji ili se pjesnici drže podalje od tako »profanih« tema?

Već četiri godine u Pittsburghu i Richmondu predajem kreativno pisanje i uviđam razliku koja je nastupila od kada su Barack Obama i Hillary Clinton stupili na političku i medijsku scenu i kada su progovorili jednim intelektualnim jezikom, karakterističnim za sveučilišni američki milje, a atipičnim za medije u to, bushovsko vrijeme. Zbog toga mi Obamina pobjeda jako puno znači. Ali, u američkoj poeziji se nije baš direktno reflektirala cijela politička situacija.   

Bili ste kulturni ataše u Slovenskom konzulatu u New Yorku. Jeste li pokušali napraviti nešto na prevođenju i objavljivanju slovenske literature?

Ajoj, na toj sam se poziciji osjećao kao vojnik. Stalno sam trebao biti lijepo odjeven, raditi s papirima, a zapravo sam malo toga mogao napraviti. Jedino mi je uspjelo da se unajmi jedan stan u Williamsburgu u Brooklynu, koji tijekom cijele godine koriste slovenski umjetnici. Na to jedino mogu biti ponosan u svojoj diplomatskoj karijeri.

Ali sam prije toga, još otkako sam 1971. prvi put otišao u Ameriku, radio na tome da se prevode slovenski pjesnici, da ih se poziva…  Tako sam pomogao i Alešu Debeljaku, koji sada u Americi ima sedam prevedenih knjiga, prevodi se i Aleš Šteger, nedavno su četvorica slovenskih pjesnika gostovali u New Yorku…

Nekoliko godina za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini niste pisali. Je li to bila koincidencija ili osviješten čin?

Između 1989. i 1994. godine nisam napisao ni retka. Došlo je do neke "eksplozije" u meni, osjetio sam potpunu prazninu, pomiješanu sa strahom pa i osjećajem krivnje. Znam da zvuči paranoično, ali krivio sam svoj nasilni poetski jezik za ono što se događalo na Balkanu. Sjećao sam se Sarajevskih književnih susreta, gdje su me tretirali kao generala slovenske avangarde, a tamo se uvijek pojavljivao i  Karadžić. I nisam mogao ništa napisati. Možda sam osjećao i da sam do tada previše napisao, i to u vrijeme kada me pisanje poezije dovodilo u financijske poteškoće, kada to nije bilo jednostavno. Jer poezija košta, a ne donosi novce.       

Kažete da ste imali status "generala slovenske avangarde". Kada ste počinjali, sredinom šezdesetih, konzervativniji pjesnički krugovi bili su šokirani slobodom Vašeg poetskog izričaja te važnosti koju ste pridavali tijelu i tjelesnome. Može li se danas još nečim šokirati u poeziji?

Teško mi je na to odgovoriti, ja nikada nisam htio šokirati. To je bila stvar okolnosti. Živio sam malo bliže Zapadu, u Kopru, već sam pedesetih godina putovao u inozemstvo i osjećali smo se kao Kalifornija u tadašnjoj državi. A slovenska kultura je ipak bila mala, zatvorena i provincijska.

Tako je moja prva zbirka "Poker" (1966.) dočekana kao rušilačka, agresivna, provokativna knjiga. A zapravo je to bila skromna zbirka, jedna od onih kakve su dvadesetih godina izlazile u svim razvijenim europskim zemljama. Tada je poezija imala i jaču socijalnu ulogu, sumnjam da bi danas bilo moguće tako reagirati na tekst pjesničke zbirke.  

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –