Tomica Šćavina : Brod za Lajku

Održava se
01.01.1901.

Tomica Šćavina u nekom je trenutku svog života diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bilo bi to prilično jasno, čak i da nije navedeno u biografskoj bilješci, već po samom načinu vođenja priče i odabranoj tematici no konačna tekstualna potvrda te biografske reference leži u tretmanu psihoanalize i njenih praktikanata. Pripadnica zagrebačke eksperimentalne škole psihologije ne može odoljeti porivu da u svakoj prigodi, baš poput Woodyja Allena, podjebe psihoanalitičare i njihovu struku.

Tako je u romanu "Brod za Lajku" psihoanaliza (utjelovljena u liku Saše i njezine majke) predmet, ako ne sprdnje, a ono apsurdizacije. U hijerarhiji spoznaje koju ovaj roman uspostavlja ta se ezoterična disciplina nalazi rame uz rame s čitačima tarota, milenaristima, apokaliptičarima i duhovnim guruima koji poruke svemira iščitavaju iz pukotina građevinske blokete. Iz svijeta depresije i neprobavljene tjeskobe koji Šćavina konstruira oko osnovnog traumatskog iskustva glavne junakinje (gubitak roditelja u prometnoj nesreći) može se izaći jedino putem razuma i volje, a s takvim metodama se asocijativno-alegorijsko-kombinatorički sustav poput psihoanalize nema kako nositi .

No, sama psihoanaliza nije u središtu pozornosti Šćavininog romana. Ona je tek jedna od manifestacija religijske forme mišljenja koja svijet tumači kao Svrhu. Ideja o svrhovitom univerzumu upravo je ono što glavna junakinja pokušava opovrgnuti. Jer, ako je svijet Svrha, a traumatični gubitak roditelja kriptična poruka i motivacijski čin kakvog dementnog božanstva, tada takav svijet i nije nešto čemu bi se trebalo radovati ili za što bi se trebalo boriti. Na svom "terapijskom" putu, Tamara će upoznati (što namjerno, što slučajno) nekoliko likova od kojih će svaki imati unikatan način nošenja s vlastitim traumama.

Gubitak roditelja nije jedino što muči našu glavnu junakinju. Ista je opterećena i svrhom vlastitog postojanja, tj. etikom roditeljstva. Ukoliko je posljedica roditeljstva neizbježan egzistencijalistički strah od, hajdegerijanskim jezikom kazano, bačenosti-u-svijet tada roditeljska figura za takvu odluku mora ponuditi neke bolje razloge od uobičajenih, tradicijom utemeljenih, odgovora. Kroz cijeli će roman Tamara tražiti svrhu svog postojanja (odbijajući kozmičku Svrhu kao relevantan odgovor), a konačni „sukob" sa svojom surogat-majkom Nikom (ne bih se mogao zakleti, ali mislim da je ovo prvo pojavljivanje ove identitetske uloge u domaćoj prozi) donijet će natruhe zadovoljavajućeg odgovora.

Konflikt između svrhovitosti (Sudbine) i izbora (Volje) glavna je dilema cjelokupnog romana u kojem se tjelesno i mentalno odrastanje promatra kao pametno navigavanje meandrirajućom putanjom između jednog i drugog pola. Tamara je ipak adolescentica i njena rješenja ovog konflikta nisu izrazito dubokoumna, no sadržaj tih rješenja i nije pretjerano bitan. Od samoga sadržaja bitniji je mehanizam kojim se do njega dolazi - propitivanje i kritika autoriteta, vlastito razmišljanje i racionalan izbor vlastitog puta jedini su "zdravi" načini nošenja s traumom i s vlastitim mjestom u svijetu.

Zbog godina glavne junakinje, vrste problema koji je muče, načina na koji ih rješava, pripovjedne strukture i jezika kojim je napisan roman "Brod za Lajku" (pogledajte web stranice romana, op.ur.) mogao bi se svrstati u literaturu za mlade (premda ga takvim ne definiraju ni autorica, ni nakladnik) i to za onu najnoviju generaciju, rođenu sredinom devedesetih, generaciju koja se devedesetih i njenih dugačkih repova ni ne sjeća najbolje. Dva važna signala utemeljuju ovakvo tumačenje.

Najprije, roman se odvija u 2017. godini no ta ga činjenica ne svrstava u žanr znanstvene fantastike (futurističkih momenata gotovo da i nema, a ono malo njih što tu i tamo iskrsne uglavnom je perifernog karaktera). Vremenski pomak u skorašnju budućnost, po tumačenju same autorice, motiviran je matematičkom računicom - Tamara je, da bi koncept romana mogao biti zadovoljen, morala biti rođena poslije Domovinskog rata. Drugi je signal očitiji i važniji. U razgovoru koji Tamara vodi sa svojom surogat-majkom Nikom pred sam kraj romana, Tamara dobiva kratku edukaciju o životu zatvorenica u srpskim zarobljeničkim logorima za vrijeme rata. Ono što je starijim generacijama već dugo godina poznato i što im uvelike određuje svakodnevne živote, za Tamaru i njene suvremenike tek je morbidna priča - jedna od pregršt informacija koju u digitaliziranom svijetu valja iskopati, otkriti i razumjeti.

Nikina logoraška priča svojevrsno je rješenje Tamarinih egzistencijalističkih nedoumica. Svedena na puki objekt-poruku (u logoru je Nika bila kontinuirano silovana sve dok nije zatrudnjela), Nika je morala naučiti ponovno postati aktivna - djelujuća osoba. Plod silovanja  (neželjeno dijete, utjelovljena Povijest, ostavština devedesetih) morao je biti odbačen kako bi se stvorila mogućnost za novi život; neopterećen (premda uvjetovan) Poviješću. Tamara tako postaje simbol nove Hrvatske - na tekstualnoj i na izvantekstualnoj razini. Na razini onkraj teksta Tamara je utjelovljenje generacije koja se tek mora oglasiti; na razini teksta Tamara je posljedica Nikinog izbora - napuštanja prošlosti i okretanja budućnosti. I Tamara i Nika su, poput svih, bačene u svijet. No, dok Tamara još pokušava razumjeti što ju je dovelo do pozicije psa u kapsuli na putu kroz svemir, Nika je naučila upravljati kapsulom.

U kontekstu štiva za mlade "Brod za Lajku" prilično dobro funkcionira. U kontekstu štiva za „odrasle" mnogo mu toga nedostaje (a s obzirom da je riječ o romanu-prvijencu to i nije neko veliko iznenađenje). Unatoč tome što govori o ljudima, generacijama i problemima o kojima se u Hrvatskoj još nije počelo ozbiljnije pisati i govoriti - osnovna problematika Sudbine, Svrhe i Volje stara je kulturna baština na kojoj su pera lomili bezbrojni autori i autorice. U tom kontekstu, Šćavinina rješenja nisu izrazito originalna niti upečatljiva, jedino što su iskazana relativno jednostavnim jezikom koji se svjesno lišava diskurzivnog taloga prethodnika.

No, jednostavnost je dvosjekli mač. S jedne strane, pristupačan jezik i pojednostavljena misao otvaraju knjigu onima koji zaziru od "teških tema", a s druge - ograničavaju iskustvo svijeta. Jednostavan jezik i jednostavna struktura ovog romana kao da govore da je i svladavanje traume i egzistencijalističko-egzistencijalnih nedoumica prilično jednostavno. Prilično dobro znamo da nije - premda si povremeno dozvoljavamo utjehu fikcije.

"Brod za Lajku" je optimističan roman i možda je upravo to razlog zbog kojega mu ne vjerujemo. Ljudi koji pišu optimistične knjige su neke sumnjive spodobe čiju vezu sa stvarnošću moramo dovesti u pitanje. Tomica Šćavina očito jest sumnjiva spodoba, no njen roman to nije - štoviše, susretljiv je i otvoren. Jedino što mu mi, deprimirana, cinična djeca post-moderne nikada do kraja nećemo povjerovati.

Tomica Šćavina: "Brod za Lajku"

Naklada Jesenski i Turk, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )