Tomica Šćavina : Ovaj svijet je zeznuto mjesto

Tomica Šćavina, po struci psihologinja, širokoj čitateljskoj publici je najpoznatija kao kolumnistica koja u svom pristupu psihoterapiji, kako na jednom mjestu u njezinoj biografiji stoji "spaja duhovnost Istoka i psihoterapijske metode Zapada"  i to radi vrlo mudro, u što su se mogli uvjeriti i čitatelji njezine knjige "Unutarnji kompas". Uz rad u svojoj profesiji, okušala se i u književnim vodama, pa je 2011. objavila roman "Brod za Lajku", a povod za naš razgovor njezina je najnovija knjiga iz popularne psihologije - "Koordinate sreće".

Ana Ðokić: Nedavno sam imala priliku baciti pogled na police nabavnog odjela jedne zagrebačke gradske knjižnice. Čitajući naslove, shvatila sam da čak 30% čine knjige iz popularne psihologije. U izlozima knjižara postotak knjiga iz popularne psihologije, u odnosu na beletristiku, čak je i veći. Čitateljska publika kao da je sve više i više gladna ovakve literature. Preotimaju li pisci popularne psihologije publiku piscima beletristike? Ili je u pitanju neka sasvim druga publika?

Tomica Šćavina: Ne vjerujem da tu ima nekog preotimanja, to je zaista sasvim drukčija publika. Knjige iz područja popularne psihologije i samopomoći često čitaju ljudi koji inače uopće nisu knjigoljupci u onom klasičnom smislu te riječi. Oni traže knjigu koja će im pomoći da upoznaju sebe, a čitatelji beletristike traže knjigu koja će ih odvesti negdje drugdje.

Koliko vaš rad u medijima (kolumne u časopisu i na internetskom portalu, suradnja s Hrvatskim radijem), utječe na čitanost vaših knjiga iz popularne psihologije?

Poprilično. Što se ljudi više imaju prilike upoznati s mojim načinom razmišljanja, to imaju jasniju viziju o tome što bi mogli pronaći u knjizi.

A koliko vaša popularnost kao psihologinje  ima utjecaja na čitanost i književnokritičku recepciju romana "Brod za Lajku"?

Vrlo malo.

Vi ste u dvostrukoj ulozi, s jedne strane ste pisac popularne psihologije,a s druge pisac beletristike. Kakav je omjer prodanih primjeraka?  Koliko „vodi" psihologija u odnosu na prozu? 5:1? Manje? Više? Ili postavljam preintimna pitanja?

Za sada 4:1.

Povod za naš razgovor je  vaša najnovija knjiga "Koordinate sreće" u izdanju Planetopije. Jedan od glavnih "recepata" koji zastupate (kao i u  knjizi "Unutarnji kompas" istog nakladnika) jest da ni u kom slučaju ne smijemo odbacivati svoja "loša" osjećanja, već trebamo prigrliti i bol, i tugu, i bijes i ljutnju i tek kad ih pustimo da (nam) kažu sve što imaju (a ne da ih vječito guramo pod tepih), možemo ih se doista osloboditi i, tako pročišćeni, krenuti dalje... Koliko je ljudi uopće spremno ući u tu avanturu? I možemo li se suočiti sa svim svojim strahovima i bolovima bez pomoći stručnjaka?

Ljudima najveći problem predstavlja borba protiv tih neugodnih, nepoželjnih osjećaja. Um na razne načine pokušava zamaskirati bol, odbaciti strah, potisnuti ljutnju i tako dalje. Taj sukob između emocija i uma je zapravo najteži dio. Teško je povjerovati da emocija koja je teška i neugodna ima nekog smisla, da je tu s razlogom. Međutim, kada čovjek prihvati da je u redu osjetiti i tugu i ljutnju i ljubomoru i sram i sve ostale osjećaje, to je već jedno veliko olakšanje.

Kada su neke značajnije promjene u pitanju, to ne ide brzo i nije baš ugodno. Malo je ljudi koji će se na to odvažiti i većina se neće snaći bez vodstva stručnjaka. Svi mi tijekom odrastanja razvijemo neke obrane koje nas kasnije u životu žuljaju i ograničavaju i kojih bismo se najradije riješili, ali ne znamo kako. Te obrane su nastale u svrhu emotivnog i psihičkog preživljavanja i jako je teško kasnije uopće usuditi se pokušati funkcionirati bez njih.

Zašto su žene sklonije "samoistraživačkom" poduhvatu? Je li to u njihovoj "prirodi", ili je stvar u nečem drugom? Imam osjećaj kao da su upravo žene riješile "pomesti prašinu" iz svojih života, dok su se muškarci povukli negdje duboko u sebe. Zašto je to tako? Ili griješim?

Ne griješite, u pravu ste. Problem je u tome što se muškarce od malena trenira da ne pokazuju slabost i zbog toga je njima puno teže uopće priznati da imaju problem (kakav je to problem koji oni sami ne mogu riješiti?), a ako i priznaju da imaju problem, onda se treba suočiti s osjećajima koji su u korijenu problema, a to je zaista teško, jer uopće nisu navikli pričati o svojim osjećajima. Žena je zbog toga redovito frustrirana jer želi napredovati kroz partnerstvo, želi podići odnos na viši nivo, a muškarac ostaje razočaran zbog ženinog nezadovoljstva i sve više se zatvara u sebe.

Naravno, muškarčeva verbalna nevještost ostavlja prostora ženi da sve svoje probleme projicira na njega, tako da se on na kraju više uopće ne može snaći. Iz svega toga nastaje jedna velika zbrka. Nije tako u svim odnosima, ali je dovoljno često da postaje nekakav bračni klišej.

Što mislite, koliko je u nekom ranijem periodu, dok popularnopsihološka literatura nije bila toliko popularna,  upravo beletristika imala tu psihoterapeutsku, pročišćujuću moć? Koliko smo, čitajući o strastima i nesretnom životu jedne Ane Karenjine, kneza Miškina, Filipa Latinovicha ... i mi sami sebe "pročišćavali" i oslobađali vlastitih potisnutih emocija?

Dok sam bila u srednjoj školi, biblioteka "Juraj Šižgorić" u Šibeniku je bila moj drugi dom. Čitala sam dvije do tri knjige tjedno i to mi je toliko obogatilo unutarnji život da sam sasvim sigurna da bez toga sada ne bih bila ista osoba. Međutim, ne mislim da me to oslobađalo potisnutih osjećaja. Kroz likove u knjigama sam dolazila u kontakt sa svojim najdubljim emocijama, ali je to i dalje ostajalo unutra, samo moje, nepovezano s vanjskim svijetom. Uvijek ću se složiti da romani, pjesme i priče imaju svoju ljekovito djelovanje, međutim, ne mogu nam pomoći osvijestiti emotivno-mentalne obrasce koji nam otežavaju život.

Koja je važnost popularnopsihološke literature upravo u  ovom našem vremenu? Je li to prolazni hit, hir publike, ili nešto sasvim treće?

Mislim da će ta literatura još dugo biti popularna. Ovaj svijet je zeznuto mjesto, emotivno transgeneracijsko nasljeđe je vrlo teško, ljudi su frustrirani i nije nimalo lako doći do nekog stabilnog unutarnjeg zadovoljstva.

Je li potrebna frustracija, da bi se napisao  roman? Jer prozno pisanje jest određena vrsta "izbacivanja traume". Pisci moraju biti "u problemu" da bi uspješno obavljali svoj posao, zar ne?

Ne znam kako to funkcionira kod drugih pisaca, ali meni je za pisanje prvog romana "Brod za Lajku" frustracija bila vrlo značajno gorivo za pisanje. Cijenim frustraciju. Ona mi nešto govori, zbog nečega je tu i tjera me na transformaciju ili na kreaciju, što je ponekad jedno te isto. Međutim, nije sve u frustraciji. Ponekad imam osjećaj da pisanjem romana radim neki unutarnji razmještaj, kao da si presložim unutarnji svijet na neki novi način i tako na nekom novom nivou upoznam sebe.

S druge strane, koliko pisci popularne psihologije imaju pravo biti "frustrirani"? Za njih se podrazumijeva da su se riješili svih svojih problema, i da tek iz te pozicije "osviještenih" mogu drugima pomagati.

Imam dvije jako dobre prijateljice psihologinje i često znamo komentirati kako nas svi blijedo gledaju ako kažemo da nismo baš neke volje ili da imamo neki problem. Da, to je užas! Ljudi misle da su psiholozi cijepljeni od problema. Na svu sreću, i dečko mi je psiholog, pa imam oko sebe ljude koji me razumiju i u mojim slabostima i u spontanom ludiranju i svim ostalim stanjima koja čine moju svakodnevnicu. Naravno, neke stvari su mi jasnije nego drugima i u vezi toga svakako mogu ponuditi pomoć.

Ali, život je složen, čudesan i šokantan, pun je kontradiktornosti i odgovori do kojih dolazim nikada nisu konačni. Kada bih mislila da su konačni, postala bih arogantna i propovijedala bih neku krutu istinu umjesto da priznam da sam čovjek koji istražuje, voli, tuguje, raduje se, ljuti se... Ne mislim da me to čini manje efikasnom u radu s ljudima. Dapače, mislim da me to čini pristupačnijom i suosjećajnijom.

Kako u sebi spajate te dvije uloge? Osviještenog psihologa i traumatiziranog pisca?

Ha, ha... Traumatizirani pisac. Mislim da "biti čovjek" ujedno znači i "biti traumatiziran". Život započinje traumom rođenja. Kako onda odvojiti traumu od života? Mislim da je to nemoguće. Pitali ste: Kako u sebi spajate te dvije uloge? Tako da ne djelujem iz "uloge", nego iz sebe. Kada radim s ljudima, orijentirana sam na njih i na njihovu priču, a kada pišem, orijentirana sam na to da izrazim svoju priču.

Baš sam nedavno završila pisati drugi roman koji će se vjerojatno zvati "Kaleidoskop". I "Brod za Lajku" i "Kaleidoskop" su potpuno izmišljene priče. U njima nema ničeg autobiografskog, ali svejedno se u njima bavim nekim meni važnim temama i zbog toga su to uvijek "moje priče". Tako se "traumatizirani pisac" u meni stalno susreće sa "osviještenim psihologom" u meni. Oni su si frendovi.

Vi se bavite psihoterapijom. Iz vašeg profesionalnog iskustva su i nastale vaše knjige iz popularne psihologije. Je li teško raditi s ljudima? Osjećate li određenu dozu odgovornosti za svoje pacijente?

Naravno, osjećam veliku odgovornost. To je zahtjevan rad koji istovremeno traži prisutnost i empatiju, a i promišljanje o pravcu u kojem ću voditi razgovor. Međutim, taj rad me istovremeno i oduševljava i obogaćuje kao osobu. Nevjerojatno je što sve jedna osoba u sebi krije - koliko emocija, koliko priča, koliko neobičnih iskustava - i sve se to na neki fascinantan način oblikuje u cjelokupnost ljudske psihe.

Pisac beletristike, s druge strane, nema takvu vrstu odgovornosti. Rasterećen je  i spreman na vlastitu igru, a tko što shvati iz njegovih riječi, to je na samom čitatelju. Posao pisca se pisanjem knjige završava. A imam dojam kako posao psihoterapeuta pisanjem knjige tek počinje... Ili je vaše iskustvo drugačije?

Da, upravo je tako...

Na nekoliko mjesta u vašim knjigama, vi s blagom ironijom govorite o self-help literaturi. Moram priznati da sam ja mislila kako su knjige popularne psihologije, pa i vaše dvije, upravo self-help literatura. Možete li mi objasniti razliku?

Ne govorim s ironijom, nego upozoravam na opasnost koju self-help literatura može predstavljati za čovjeka koji joj se okrene s punim povjerenjem. Self-help priručnika je danas na tržištu zaista jako puno. Jedan autor tvrdi ovo, drugi ono, pa to ispada vrlo zbunjujuće. Koga poslušati? Tko je u pravu? Mada ima i jako dobrih knjiga, 90 % ih se svodi na površne savjete nakon kojih se čitatelj osjeća kao dijete, jer se autor postavlja kao učitelj.

Upozoravam, dakle, na self-help knjige koje se svode na preodgajanje: "trebate razmišljati ovako", "morate se ponašati onako" i sve to, naravno, kako biste se na kraju osjećali dobro, a taj obećani dobar osjeća nikada ne dolazi i na kraju čitatelju preostaje samo da upadne u depresiju i pokrije se preko ušiju "jer nikada nije dovoljno dobar" i "uvijek uspije napraviti nešto krivo".

Kakve knjige vi volite čitati?

Suvremene romane. Scarlett Thomas, Andrew Davidsona, Susannu Clarke...

Ima li "ljekovite" literature?

Ima. To je literatura koja vaš unutarnji svijet čini bogatijim.

Ima li "nezdrave" literature?

Ima. To je literatura kroz koju vam pisac samo prevaljuje svoj teret.

Na samom kraju našeg razgovora, vratila bih se na pitanje s početka teksta. I u svijetu, a evo zadnjih godina i ovdje kod nas u Hrvatskoj, sve se više čitaju knjige popularnopsihološkog  "žanra". Je li u pitanju svojevrsna književna revolucija? Jesu li čitatelji konačno preuzeli stvar u svoje ruke? Jesu li riješili prestati biti isključivo pasivni promatrači tuđih sudbina (i tuđih spisateljskih "frustracija"), i odlučili postati glavni junaci i pisci svojih vlastitih sudbina?

Jesu! Samo, na žalost, u tome će uspjeti tek nekolicina, a ostali će se zadržati na čitanju.

Gospođo Šćavina, puno hvala na razgovoru. Želim i vama, i svim našim čitateljima, a i sebi samoj, da slijedimo "koordinate sreće" i u pisanju, i u čitanju i naravno - u samom življenju.

TOMICA ŠĆAVINA VOLI:

1. ljude koji su mi bliski

2. pisanje

3. more

 
TOMICA ŠĆAVINA NE VOLI:

1. kad se nešto stalno ponavlja

2. bljuzgave ulice nakon snijega i kiše

3. pauke