Tomislav Ribić dobitnik Nagrade Kamov 2022.
Dobitnik Nagrade Kamov Hrvatskog društva pisaca za najbolju knjigu godine 2022. je Tomislav Ribić za zbirku poezije "Dve rali zmeržnjenoga jognja" (Tonimir, Varaždinske Toplice, 2022.).
Tako je odlučio žiri Nagrade Kamov u sastavu: Andrea Zlatar Violić, Velid Đekić i Nikola Petković (predsjednik žirija), koji je uz nagrađeni naslov, u finale nagrade odabrao još i knjigu "Svojevrsna" Sandre Antolić, "Košute su plakale bez rogova" Denisa Ćosića, "Berlin, Pula, Varšava" Tatjane Gromače i knjigu Denisa Peričića "105 godina samoće".
Nagrada, koja uključuje brončanu statuu "Kamov ključ" akademskog umjetnika Davora Krelje i ček od 10 000 kn, Tomislavu Ribiću uručili su članovi žirija Nikola Petković i Velid Đekić, na svečanoj dodjeli koja se odvila na Kamovljev rođendan, 17. studenog 2022. u Hrvatskom društvu pisaca u Zagrebu.
Obrazloženje žirija:
Francuski sociolingvist Louis–Jean Calvet rekao je nešto bjelodano ali ne zato i nevažno: „pravo na imenovanje jezična je strana prava na posjedovanje“. Ono što javno imenuješ možeš i imati, ono što ne možeš imenovati i nije da je tvoje!
Lingvistički kolonijalizam nije samo pitanje centra i periferija. Europe recimo koja je u 16. stoljeću, kako to konstatira novopovjesničar Stephen Greenblatt, počinila iskonski zločin nad „urođenicima Novih Svjetova“ u ime jezika. Jezik je, kažu iz njega u dijalekte izbačeni, komunikacijski sustav kojega podržava kopnena vojska, policija i mornarica (u avijaciji je očito prebučno da bi se, osim psovke, razvila priča) – sve drugo su dijalekti, narječja.
Dijalekti su, što zbog terora standarda, a što zbog auto-glotofagije (ono, kad jezik sam sebe jede i nagriza iznutra) odgurnuti na marginu kulture i pisma; izgubivši, a katkad i dobrovoljno predavši glas, učahurili su se u šapat. Na „dijalekte“ (koje bi, što se naša tri središnja tiče, ako ne jezicima, trebalo zvati barem varijetetima što-standarda) bez pokrića i površno, gleda se kao na lingvistički insuficijentne, na sustave označavanja i komunikacije koji su po njihovoj prirodi osuđeni na kampanilizam i pasatizam. A ta zamka je toliko čvrsta, gotovo vučja, da su se u nju, uz mnoge, dali uhvatiti i V. Nazor i T. Maroević i V. Brozović… prvi govoreći o lingvističkoj nedostatnosti čakavice, drugi o deminutivu kao po sebi poetičkom pjevu kojemu ne treba skok iz 'običnog' (common language) jezika u pjesnički; dok je treći 'promašio ceo fudbal'.
Istovremeno, bardovi poput Drage Gervaisa, Zorana Kompanjeta… što se čakavice tiče, itekako su „iznutra“ pridonijeli tome da se na ovaj izričaj gleda kao na nešto prirodno deminutivizirano, manje vrijedno, kognitivno i emotivno infantilno… jer Tri nonice jedna drugu kritikaju, ogovaraju, noniću mačka krade lulu… za to vrijeme sa zvonika lokalne crkve deminutivna intelektualna zajednica sluša kako polne zvoni… Mater poteže plašćenicu posvud gdi ča slaje zvoni, pritom iznutra jedući nešto što bi trebalo biti tretirano kao jezik, a ne izolirano kao mrmor periferne prirode (stvari).
Na jugu jezik i pogled na svijet izjedaju Melodije Istre i Kvarnera, na sjeveru to rade Krapinske popevke: Jožić i Pepica s jedne, Dudek i Regica s druge strane stereotipa. Ali, na izoliranu sreću i za princip nade, to nije sve! Na jugu Milorad Stojević, Ivan Rogić Nehajev, Ljubomir Stefanović, Damir Sirnik…, na sjeveru Miroslav Krleža Mlađi, Željko Funda, Tomislav Ribić… čakavski i kajkavski književni jezik hrane energijom suvremenosti i urbaniteta.
Dokaz da je kajkavski varijetet zapravo jezik, a da je ova tvrdnja nekima skandalozna jer ne žele znati da jezik nije lingvistička nego politička kategorija, svakako je najnovija knjiga Tomislava Ribića u kojoj nema stvari, fenomena, zvuka, značenja i smisla… koji se ne da izreći na kajkavštini.
Kako sam autor kaže: „Dve rali zmerženoga jognja je film od nepovezanih slik, zavustavljenih v cajtu kaj skupa su kajkavijana amarcordiana, konceptualni zbir o odrašćanju va malom varošu zmed leti 1964. – 1984. zprepleten z knigam, glazbum i filmi koteri su bili del odrašćanja pa ih našivavlem vu verse…“
Iz jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika jedan je smjer. O njemu zna T. P. Marović. Ribićeva knjiga trasira jedan drugi put: iz jazika ditinjstva u jazik knige. Umijesto Dudeku i Regici, čitatelji svjedoče Rock&Scroll kaykawiadi Pink Floyda, ELP-a, Meat Loafa, Jamesa Taylora, Roy Orbisona… neki čak i vu četiri zjutra kad je konec grudena (It's four in the morning/The end of December…) trljajući oči i budeći se u osvit varijetetnog udara na hegemoniju standarda i pizdek-deminutivijadi lokalaca znajući da nemreš navek imeti se kaj hočeš, čak i ako ti diregira hudič, a ti si JegerHorn kaj popeva: You Can't Always Get What You Want. Da ga Yebesh ak to ni stara kajkavska poslovica,a taj je Jegger znaš kaj… tri mu jazika v gubec stanu…
Pisana kao neprekinuta narativna cjelina gdje pjesma pretječe prozu i argumentirano u pitanje dovodi rodnu i vrsnu podjelu literature, knjiga Dve rali zmeržnjenoga jognja nasušno je potrebna virtuozna autorska artikulacija jednakopravnog pisma na jednome od tri jezika kojega imaju sreću posjedovati naša književnost, kultura i svakodnevlje.