Finalisti nagrade Kamov 2022.

Žiri Nagrade Janko Polić Kamov (Andrea Zlatar Violić, Velid Đekić i Nikola Petković, predsjednik žirija) odabrao je pet finalista nagrade koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo napisano na hrvatskom jeziku. 

U finale nagrade Kamov 2022. ušli su:

Sandra Antolić, Svojevrsna
Denis Ćosić, Košute su plakale bez rogova
Tatjana Gromača, Berlin, Pula, Varšava
Denis Peričić, 105 godina samoće
Tomislav Ribić, Dve rali zmeržnjenoga jognja

Nagrada će biti dodijeljena na Kamovljev rođendan, 17. studenog 2022. u vili Arko u Zagrebu.

Berlin, Pula, Varšava Gromača Tatjana

Putovanje vanjskim uvijek je putovanje unutrašnjim. Stara je to istina dobro znana Tatjani Gromači, čija je knjiga putopisno švrljanje koordinatama na kojima se opuštenim ritmom i jednakim takvim redoslijedom izmjenjuje dvadesetak odredišta. Na njenim stranicama istarsko i svjetsko pretapaju se u jednu cjelinu, pa se tako putopisno posvajaju Budimpešta i Koromačno, Motovun i Barcelona, Prag i Rovinj, Pazin i Krakov. 

Iz takve perspektive, svijet se posljedično uvijek svodi na osobni zemljopis, u kojemu se izmjenjuju racionalno analiziranje putnih postaja i asocijativno prepuštanje emocijama, na svakopovodne i svakovrsne zapitanosti na tim postajama te iste takve zaključenosti. Naravno, kada zaključuje – kako to u umne čeljadi vazda biva – u Gromače je više otvorenosti nego konačnih istina. Zaključivanje nije zaključavanje. Putovanje i jest implicitno negiranje granica njihovim prelaženjem i ništa u tomu ne može povremeni osjećaj, kao što se to autorici dogodilo u nekom berlinskom kvartu, našavši se među stanovnicima koji komuniciraju kao da im je sugovornik uvijek „s druge strane stakla“, što će reći kao po službenoj dužnosti i birokratski hladno. Bit će da je i to samo jedna granica osuđena na brisanje. Tim više što je putovanje za Gromaču pripovijest o „užitku tjelesnom i duhovnom“ i našoj „zaokupljenosti neprestanim vrtloženjima“. 

U tim autoričinim putopisnim vrtloženjima nije sve obavezno ugodno, dapače. Prelaženje granica počesto je najmanje fizičko. Ono se odnosi i na negiranje ograničenih uzusa građanskog svijeta koji je nastojao oblikovati autoricu u formativnoj dobi,  na međe obitelji iz koje je potekla, usporedno s tim i na međe društva u kojemu nam je živjeti. Ugoda i neugoda zato se na stranicama ove knjige izmjenjuju, i bit će da drukčije nije ni moguće.  

Gromačino putopisno kretanje prostorom ima trajna suputnika u sklonosti čitanju situacija kroz optiku kulturnih referenci. Boje primorskoga krajolika prizivaju u njezin tekst slikarsku paletu Murtića i Matissea, u grožnjanskoj konobi prepoznat će ugođaj iz proze Claudia Magrisa, šetnja u Koromačnom prisjetit će je na prizor susreta sineasta Jean-Luca Godarda i spisateljice Marguerite Duras, vizualnost Raše vodi je prema platnima Giorgia de Chirica itd. Zbog guste premreženosti teksta takvim signalima, čitatelju knjige već je na prvim stranicama jasno kako ima posla ne samo sa senzibilnom, nego i s autoricom čija je optika u dobroj mjeri određena njezinim intelektualno-obrazovnim polazištima. I to je za knjigu dobitak više, premda to ujedno znači kako traži čitatelja slična senzbiliteta.      

Kada smo rekli kako je čitanje okruženja iz vizure pojedinca put u otkrivanje vlastite osobnosti, hrabar govor o vlastitom ja – slijedi i pitanje: a što pisac uopće može činiti više o toga? I što je uopće svijet ako nije ono što u njemu osobno vidimo? I nije li to definicija iskrenosti, te ključno važne spisateljske pozicije? Tatjana Gromača dopušta nam da voajerski virimo u njezin svijet. I da pritom uživamo u nebrojenim fasetama okruženja za koje smo mislili kako tone u jednoobraznost, u emotivnosti iskaza, u kultiviranoj rečenici, konačno – u lakoći pridobivanja čitateljske naklonosti.

Svojevrsna Antolić Sandra

„Perice, ljudi su svinje!“ rečeno je davno u hrvatskoj kinematografiji, a da se pritom baš i nije vodilo računa što bi o tomu mogle svinje kazati. Zašto i bi, ta nije o tomu vodio računa ni planetarno poznatiji George Orwel. On je izokrenuo optiku, u njega su svinje metafora za ljude, ali je na koncu sve završilo na istom – kad se hoće kazati nešto ružno o ljudima, smjesti ih se u svinjski obor, jer da gdje ćeš većeg uniženja i poniženja.

Sandra Antolić nije takva. Sandra Antolić iskazuje neočekivano iskrenu naklonost životinjskom rodu. Čini to miljama daleko od lažno svepomirujućeg pristupa basne, u kojoj se životinjske likove prikazuje dovoljno vrijednima da postanu platforma za priču o nekomu drugom, a to je čovjek. Tu je iznova na djelu iskorištavanje jedne vrste za potrebe druge, pa svaki govor o navodnom uvažavanju prvih smjesta okončava. Antolić je u romanu prvijencu postupila poput djeteta koje ne zna da se u svijetu odraslih (recimo, pisaca) nešto ne može, pa je uspjela napraviti baš to što nikako ne ide – stavila je u istu razinu životinjsko i ljudsko, znajući kako ima previše situacija u kojoj je to dvoje toliko prepleteno da tvori jedan, zajednički svijet. U tom svijetu obje strane kuhaju se u istom kotlu.  

Nije zato slučajno što je pozornica romana ruralni milje, onaj koji počinje tamo gdje velegrad završava. To je svijet u kojemu je izravnije vidljiva međusobna upućenost ljudi i životinja. Svijet koji se iz urbane perspektive smatra skučenim, manje vrijednim, zarobljenim u vlastite stereotipe svake vrste. No, autorica upravo u tom viđenju kroz stereotipe uočava stereotip i razara ga višestrukim književnim oružjima – ludističkim pomicanjem perspektiva, toplinom suosjećajnosti i rableovskom parodijsko-satiričnom humornošću. 

U hrvatskoj knjževnosti teško je sjetiti se antijunakinje kao što je njezina prasica Beba, to „jedinstveno hrvatsko govoreće prase“. Antolić ju je tako uobličila da se nakon nje pitamo o smislenosti pojma antijunaka. Tamo gdje je svinjska sudba stavljena u istu ravan s ljudskim sudbama, a ne zna se koje su od njih više određene naivnim poimanjem sebe i okruženja, eto ironijskoga kontrapunkta. Također pitanja – ima li takva podjela uopće smisla? Tim više što je trenutak u kojem se on fabularno postavlja 1991. godina. Zagorje, kao domaja njezine Bebe, ali ništa manje i susjedni velegrad, pa i mnogo širi ovdašnji prostor, tada su postali veliki svinjski obor, u kojemu je (kako to uvijek biva) jednima namijenjeno naći se pod nožem, a drugima o tomu donositi odluke. To, doduše, nije smiješno. Možda zato i ostaje u drugom, ali ništa manje bitnom planu romana, koji nas važnošću teme lansira sa lokalnih zagorskih na neke planetarne livade. 

A na ovdašnjim čitateljskim livadama, roman Svojevrsna pokazuje se kao slojevito, a usprkos tomu, lako čitljivo štivo. Njegovi protagonisti dovoljno su autentični i punokrvni da se s njima nije teško poistovjetiti. Fantastični sastojci umiješani su u fabulu tako da ih se doživljava gotovo realnim, a roman se posljedično nudi za čitanje kroz optiku magijskog realizma. 

Zbirka pjesama u prozi Denisa Peričića – mada ne bismo mnogo pogriješili ni da kažemo proze u pjesmama, u ovom slučaju: brutalne proze u lirskom pakiranju – naslovom uspostavlja poveznicu s početkom Prvoga svjetskog rata, kada je napisana. Ponešto je godina u međuvremeno proteklo, ali to, nažalost, ništa ne mijenja u pogledu aktualnosti naslova. Brojke su se tu samo nastavile mehanički vrtjeti bez ikakve suštinske promjene, i to je ono što je zapravo u njima jezovito. 

Peričićeva poveznica ne hita samo u tom smjeru. Slijedeći silne putokaze prema ratnim stratištima što su zaredali od Prvog svjetskog rata naovamo, i koji kao da se ne misle prorijediti, Peričić uspostavlja poveznicu s brojnim autorima koji su o takvim stratištima umjetnički progovorili. Prvi među njima je Krleža, što zbog zajedničkog antiratnog narativa, a što zbog također zajedničkog manjka povjerenja u čovjekovu sposobnost okretanja neke druge i drukčije stranice u beskonačnom lancu ratnih traženja uvijek novih “konačnih rješenja”. 

Peričić je iz reda onih autora koji pišu imajući na umu književnost kao savjest društva, što je možda tradicionalna, ali zato ništa manje intrigantna pozicija. Potvrđuje to i intertekstualnim pozivanjima na Orwela, Štajnera, Matoša, Vonneguta, Hellera, Pavesea i druge književne istomišljenike. 

Slijedeći takvu liniju, Peričić nam na stranicama knjige 105 godina samoće pruža mučan, jeziv niz krvavih kolopleta u kojima se prostorni, ideološki, nacionalni i ostali predznaci izmjenjuju, ali njihov dehumanizirani obrazac ostaje isti. Vlastito mjesto tu su dobili ratni pokolji u Galiciji, Harkovu, Nankingu, Katynskoj šumi, Dachauu, Staljingradu, Dresdenu, Hudoj Jami, Srebrenici, Ovčari i drugdje. Popis ne misli stati, jer davno je bila 2019. godina, kada je autor knjige odložio rukopis. Pedeset i šest zapisa u knjizi zato se može nadopuniti s još 56 istovrsnih, a takav postupak kao da nema kraja ni konca. Povijest je u Peričića bestijalno uništavanje ljudskih života na pokretnoj traci. 

Čitamo popis i još jednom se uvjeravamo kako smo od  prapećinskih vremena daleko dogurali, ali se nismo pomakli ni za milimetar. Ako postoji netko tko bi toga mogao biti svjestan, onda je to onaj koji je na Peričićevim stranicama prepoznat kao žrtva. Samo što on za to nikad ne dobiva priliku. Njegova jedina prilika crna je zemlja, a njoj je šutjeti. Peričiću nije. Peričićevi tekstovi pisani su upravo iz takve perspektive. Umjesto grupne žrtve, u kojoj  pojedinačna lica nestaju u zbirnoj brojci, ovdje imamo žrtvu pojedinačnu, što joj barem na simboličan način vraća ono što se danas tako često naziva “vidljivošću”.

Peričić suočava čitatelja s točkama gdje je ljudsko u čovjeku teško poraženo. Knjiga zato nije ugodna za čitanje, a ne smije ni biti. On je autor duboko humane, moralne impostacije kakvi su kao trajan putokaz neophodni svakoj književnosti. Na žalost njegovu i na žalost našu.

Takozvana „metafizika prisutnosti“ koja je intelektualni „repromaterijal“ simboličkog reda Zapada, ne poznaje negativne entitete: u njoj je tama odsutnost svjetla, dan odsutnost noći, zlo odsutnost dobra, pri čemu je desno (right) pozitivno i u pravu, dok je lijevo (sinister) negativno i čudnjikavo… u toj je osnoj aksiologiji svijeta na desnoj strani Lav a na lijevoj Mačka; na desnoj je Sunce a na lijevoj Mjesec — desno je snaga, pozitiva i sve Muško; lijevo je slabost, negativa i sve Žensko… Filozofi poput Plotina, Nietzschea, Derride… kao i sljedbenici  mistika Swedenborga, nastojali su razvaliti taj i takav poredak stvari. 

Književnost i filozofija oduvijek su bile i suplementarne i komplementarne: što ne može jedna može druga. O njima se, kao uostalom i o povijesti, može misliti kao i o oblicima pisanja. Na žalost niti jedno od pisama svijeta; bilo da se radi o pismu filozofije ili onome poezije (koja je, kao i svaka istinska filozofija pojetična), unatoč nakani,  ne rezonira – ne odjekuje – univerzalno. No, itekako nas upozorava da nikada ne bi trebalo biti kasno korigirati svijet: barem onaj naš svijet kojega, gradeći ga za nas, gradimo za druge. 

Jelen je na strani svjetla; košuta na strani tame. Jelen nas iz tame izvodi i navješćuje bljesak pozitivnog. On kultivira divljinu pitomeći je i zastrašujući raskošnim rogovima. Košuta je ono nagonsko, ono iskonsko žensko, još neočitovano i nepotvrđeno u svijetu muškog rogovlja. Dojilja je nevine djece. Jelen je zadužen za red i opskrbu: drugu obavlja, red propisuje. 

Čvrsto narativno strukturirana knjiga poezije Denisa Ćosića u kojoj je svaka od pjesama poglavlje priče o nasušnoj potrebi razaranja simboličkog reda Zapada, jedan je, od čitatelju dosad dostupnih, najozbiljnijih udara na iskonsku krhkost ovakvog poretka stvari. Žene, djevojke, djevojčice… nevidljive u svijetu binarizama kojega je propisala muška ruka te jedna veća i na ramenima i jedna manja i dojajna muška glava, poredak urušavaju iznutra. Košuta je, kaže Ćosić, „ženski jelen“ dok je srna „ženski srndać“ a pjesničko ja u sredini knjige, u njezinoj drugoj po redu pjesmi klimaksa cjeline rukopisa i njegova „pojašnjenja“; vapaja za korektivom, kazuje „ja sam žensko dijete, nisam ničija kći“… biće sam svijeta čija „obespravljenost počiva u jeziku“ u kojemu je „odsustvo imena znak mučenja“ a mučenje ostaje nevidljivo tako bipolarno oprirođenoj kulturi, jer „starješine pravdaju izostanak / pozivajući se na prirodni poredak“. 

Ženskim bićem knjige, ali i svijeta kojega dijelimo, upravlja strah; porobljuje ga i tlači muška panika koja se prikazuje kao agresija i totalni rat ne samo simbola, već i njihove primjene koja se u patrijarhatu (a drugog iskustvenog svijeta i nemamo) očituje kao mir, red i poredak. Zatičući ovakvo stanje u našem „dobu slike svijeta“ ova knjiga svijetu uzima anamnezu, ali mu i propisuje lijek kojega bi se dalo sažeti u adaptaciju jedne od svima poznatih rečenica: muškarci su dosad na različite načine vladali svijetom; radi se o tome da se to promijeni. Budući da nitko moć i vlast nad ijednim dijelom svijeta nije predao dobrovoljno, ova se nesvakidašnje sugestibilno ispričana knjiga poezije dade čitati i kao lirski priručnik za pojetički prevrat.

Francuski sociolingvist Louis-Jean Calvet rekao je nešto bjelodano ali ne zato i nevažno: „pravo na imenovanje jezična je strana prava na posjedovanje“. Ono što javno imenuješ možeš i imati, ono što ne možeš imenovati i nije da je tvoje! 

Lingvistički kolonijalizam nije samo pitanje centra i periferija. Europe recimo koja je u 16. stoljeću, kako to konstatira novopovjesničar Stephen Greenblatt, počinila iskonski zločin nad „urođenicima Novih Svjetova“ u ime jezika. Jezik je, kažu iz njega u dijalekte izbačeni, komunikacijski sustav kojega podržava kopnena vojska, policija i mornarica (u avijaciji je očito prebučno da bi se, osim psovke, razvila priča) – sve drugo su dijalekti, narječja. 

Dijalekti su, što zbog terora standarda, a što zbog auto-glotofagije (ono, kad jezik sam sebe jede i nagriza iznutra) odgurnuti na marginu kulture i pisma; izgubivši, a katkad i dobrovoljno predavši glas, učahurili su se u šapat. Na „dijalekte“ (koje bi, što se naša tri središnja tiče, ako ne jezicima, trebalo zvati barem varijetetima što-standarda) bez pokrića i površno, gleda se kao na lingvistički insuficijentne, na sustave označavanja i komunikacije koji su po njihovoj prirodi osuđeni na kampanilizam i pasatizam. A ta zamka je toliko čvrsta, gotovo vučja, da su se u nju, uz mnoge, dali uhvatiti i V. Nazor i T. Maroević i V. Brozović… prvi govoreći o lingvističkoj nedostatnosti čakavice, drugi o deminutivu kao po sebi poetičkom pjevu kojemu ne treba skok iz 'običnog' (common language) jezika u pjesnički; dok je treći 'promašio ceo fudbal'. 

Istovremeno, bardovi poput Drage Gervaisa, Zorana Kompanjeta… što se čakavice tiče, itekako su „iznutra“ pridonijeli tome da se na ovaj izričaj gleda kao na nešto prirodno deminutivizirano, manje vrijedno, kognitivno i emotivno infantilno… jer Tri nonice jedna drugu kritikaju, ogovaraju, noniću mačka krade lulu… za to vrijeme sa zvonika lokalne crkve deminutivna intelektualna zajednica sluša kako polne zvoni… Mater poteže plašćenicu posvud gdi ča slaje zvoni, pritom iznutra jedući nešto što bi trebalo biti tretirano kao jezik, a ne izolirano kao mrmor periferne prirode (stvari). 

Na jugu jezik i pogled na svijet izjedaju Melodije Istre i Kvarnera, na sjeveru to rade Krapinske popevke: Jožić i Pepica s jedne, Dudek i Regica s druge strane stereotipa. Ali, na izoliranu sreću i za princip nade, to nije sve! Na jugu Milorad Stojević, Ivan Rogić Nehajev, Ljubomir Stefanović, Damir Sirnik…, na sjeveru Miroslav Krleža Mlađi, Željko Funda, Tomislav Ribić… čakavski i kajkavski književni jezik hrane energijom suvremenosti i urbaniteta. 

Dokaz da je kajkavski varijetet zapravo jezik, a da je ova tvrdnja nekima skandalozna jer ne žele znati da jezik nije lingvistička nego politička kategorija, svakako je najnovija knjiga Tomislava Ribića u kojoj nema stvari, fenomena, zvuka, značenja i smisla… koji se ne da izreći na kajkavštini. 

Kako sam autor kaže: „Dve rali zmerženoga jognja je film od nepovezanih slik, zavustavljenih v cajtu kaj skupa su kajkavijana amarcordiana, konceptualni zbir o odrašćanju va malom varošu zmed leti 1964. – 1984. zprepleten z knigam, glazbum i filmi koteri su bili del odrašćanja pa ih našivavlem vu verse…“

Iz jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika jedan je smjer. O njemu zna T. P. Marović. Ribićeva knjiga trasira jedan drugi put: iz jazika ditinjstva u jazik knige. Umijesto Dudeku i Regici, čitatelji svjedoče Rock&Scroll kaykawiadi Pink Floyda, ELP-a, Meat Loafa, Jamesa Taylora, Roy Orbisona…  neki čak i vu četiri zjutra kad je konec grudena (It's four in the morning/The end of December…) trljajući oči i budeći se u osvit varijetetnog udara na hegemoniju standarda i pizdek-deminutivijadi lokalaca znajući da nemreš navek imeti se kaj hočeš, čak i ako ti diregira hudič, a ti si JegerHorn kaj popeva: You Can't Always Get What You Want. Da ga Yebesh ak to ni stara kajkavska poslovica, a taj je Jegger znaš kaj… tri mu jazika v gubec stanu… 

Pisana kao neprekinuta narativna cjelina gdje pjesma pretječe prozu i argumentirano u pitanje dovodi rodnu i vrsnu podjelu literature, knjiga Dve rali zmeržnjenoga jognja nasušno je potrebna virtuozna autorska artikulacija jednakopravnog pisma na jednome od tri jezika kojega imaju sreću posjedovati naša književnost, kultura i svakodnevlje.